Piše Žarko Dragićević, književnik
(razgovor sa” Freedom Writers “)
Nedostaju mi ti glasovi sa ulice i bučni stari autobusi,sirene raštimovanih taksija i zvižduk stare lokomotive, svakodnevno u isto vrijeme, po njemu smo podešavali satove, a vozovi koji su prolazili pored Željezničke ulice, nikada nijesu dozvolili da se smirim i razmišljam o ovom ovdje,već o nekom drugačijem i različitom svijetu.
Ispijam kafu i čaj istovremeno,čaj od biljaka koje njegujem u vrtu, čiji sastav i prirodu poznajem, tako da kombinujem arome, prema raspoloženju.Potom čitam i pravim bilješke, zapalim cigaretu i razmišljam o slikovitom pojmovnom sadržaju misli, genezi misaone cjeline, o prevodu, razmišljajući koliko je izvornih misli uniženo lošim i brzim prevodima,koje je nametnulo moderno doba, užurbanost i neobrazovanost prevodilaca.
Ako pisanje,čitanje i razmišljanje nijesu rad,ja onda ne radim ništa,prija mi taj „nerad“ daleko više od besmislenih političkih priča,provincijskog ogovaranja i licemjernog moralisanja. Ako se i nađem za takvim stolom, obavezno
pijem, nužno mi je da pomutim svijest da bih pronašao ,bilo kakav motiv ili smisao u psihopatologiji balkanskih intelektualaca, jer ako pijem, čini mi se da ih mogu razumjeti,međutim kada ne pijem,makar ćutim i predpostavljaju da sam saglasan, kada iznesem razmišljanje o najprostijim dešavanjima, izazivam burne, nerijetko i verbalne reakcije kafanske inteligencije, jer im uznemiravam kolotečinu, u kojoj ih ništa ne dodiruje da bi reagovali, suprostavili se ili imali stav.
Nažalost ,ovdje sretam onu promiskuitetnu inteligenciju bez stava,koja je svako društvo odvela u propast.
Posle Engleske, Italije, Francuske i skoro da sam u svim balkanskim zemljama živio dovoljno da prihvatim,da svijet jeste selo i da je svuda i sve posle nekog vremena isto. Vratio sam se u Crnu Goru, ostajem, jer u jeziku naroda, prostora gdje smo rođeni i odrastamo je ona jedina iskra iz koje je umjećem pisanja moguće stvarati vatromet priča i žubor poetike.
Svi koji su pokušavali da se izraze na stranom jeziku,a ne na svom maternjem, ostali su ili nedorečeni ili suhoparni, ma koliko da im je misao bila napredna. Jezik južnoslovenskih naroda je filozofski izvor izraza, slikovito- pojmovnih složenica, sa posebnošću pisma u kojem pišemo kako govorimo, čime je mogućnost da iskažemo pobude unutrašnjeg
svijeta, izbrušena do savršenstva ,ali nažalost kako dva dobra teško da idu zajedno, razmišljanja su ovdje ostala prizemna i nerazvijena u odnosu na mogućnosti koje su sadržane u jeziku.
Mi prosto nemamo svoju kulturu,a ako je i imamo,ona je ili refleksija susjednih i razvijenijih kultura,što je i normalno ,jer mi nikada nijesmo ni imali vremena za razvoj sopstvenog kulturnog identiteta,jer smo ili bili okupirani ili smo se međusobno oslobađali jedni od drugih,a ako smo i imali nešto kulture ,ona je naturalna ili usmena,prosto folk kultura,tako da je danas kompletan balkanski prostor inficiran virusom plagijata.
Čak i akademici, koji bi trebali biti moral društva i temelj kako kulturnog tako i društvenog identiteta, bestidno izuzmu rečenicu nekog čovječanskog mislioca i oko nje izgrade fantazmogoričnu i frazeološku tvorevinu koju nazivaju djelom.
Tako u ovakvim razmišljanjima dođe noć.Kako zaspem ,tako se budim,valjda je to slobodna svijest i mirna savjest.
Ovdje u Crnoj Gori i priroda i ljudi,sve je filozofija, samo treba prepisivati percepciju,nažalost ovdje su ljudi zaboravili i da vide i da misle realno.
Preporučeno
“Mi smo najbrojnije nadrealno društvo na svijetu”
Video