Iz ugla psihologa Nikole Mijuškovića najveći je problem to što smo prodali sistem vrijednosti za sitne, trenutne koristi. Vjeruje, pak da se kvalitet mora “izdići” iznad blata.
“Za prave stvari u životu potrebno je vrijeme i dosljednost na tom putu, bez obzira koliko su razni bočni vjetrovi jaki. Ono u šta sam siguran jeste to da kvalitet mora da se vremenom pokaže, jer malo je ko uspio da ‘pobjegne’ životu”, kaže Mijušković sa kojim smo razgovarali na temu: (be)smisla u trenutnom sistemu vrijednosti.Dnevno: Ko i kakve standarde postavlja danas u crnogorskom društvu?
Mijušković: Kao i u svakom društvu, standarde postavljaju oni ljudi koje građani, uglavnom demokratskim putem biraju. Ako govorimo o političkoj sceni, onda su to ljudi koji imaju najveće povjerenje građana u izbornim procesima, a ako govorimo o sadržaju koji se plasira putem medija, onda standarde postavljaju ljudi koji su najpraćeniji od običnog čovjeka. Tako da možemo izvjesti zaključak da standarde u crnogorskom društvu postavlja običan građanin, posredstvom svojih izbora.
Dnevno: Iz Vašeg ugla, šta zdravoj ambiciji može biti najveća prepeka, a šta je, pak, najbolje „gorivo“?
Mijušković: Definitivno je to da zdravoj ambiciji najveće gorivo mora biti emocija, tj. ljubav prema tome čime se bavimo. Kada ljubav postoji i ako je moguće da ona prelazi u pozitivnu opsesiju, onda će naše zdrave ambicije biti vjerovatno i ostvarene. Koliko sam siguran da je ljubav najveće gorivo, toliko sam siguran da je strah od neuspjeha danas najveća prepreka. To je nešto sa čim se součavam svakodnevno u radu sa ljudima i tog straha od neuspjeha ima na svakom koraku u zabrinjavajućim frekvencijama i količinama.
Dnevno: Nasuprot zdravoj ambiciji stoji i jedan, nazovimo ga „fenomen“- poltronstvo. Istina, ima onih koji uz duh, iako male, ali hrabre, prkosne Crne Gore nikada ne bi vezivali tu riječ, taj “fenomen”, međutim, i te kako obitava u hijararhiji crnogorskog društva i ima uporište kroz vjekove – od kraljeva, vladara, pa sve do današnjih vremena. Kako kukavičluk, niskost, ulizivanje, laskanje, beskičmenjaštvo (sve ono što je po definiciji poltronstvo) “preživljava” u biti tradicionalnog društva kakvo je naše? Koju domintno crtu vidite kao pogodnu u psihološkim profilima Crnogoraca za njihov opstanak?
Mijušković: O pomenutom možemo i moramo govoriti kroz analizu fenomena autoritarnih ličnosti i te tzv. autoritarne sumbisivnosti koja se ogleda u nekoj vrsti poniznosti i poslušnosti u odnosu na autoritete kojima smo na neki način potčinjeni.
U tradicionalnim društvima kakvo je naše gdje se ljudi često pozivaju na hijerarhiju ima jako mnogo prostora za razvoj submisivne autoritarnosti, jer veliki broj ljudi ima viziju da se do uspjeha dolazi kroz bliskost sa centrima moći i donosiocima odluka. Vjerujem da je cjelokupna ta priča, zapravo životni izbor, gdje pojedinac odlučuje da fokus jednim dijelom prebaci sa svog životnog puta na tuđi životni put, jer vjeruje da je poslušnost efikasnije oružje od samostalnosti. Uz to, mnogi ljudi su sigurniji u druge, nego u sebe.
Dnevno: Kako neko ko, pak ne želi da se „lakta“ na „prljavom“ terenu može da izgradi samopouzdanje neophodno, da ni u jednom trenutku ne posumnja u ispravnost sopstvenog izbora?
Mijušković: Za te neke prave stvari u životu je potrebno vrijeme i dosljednost na tom putu, bez obzira koliko su razni bočni vjetrovi jaki. Ono u šta sam siguran jeste to da kvalitet mora da se vremenom pokaže, jer malo je ko uspio da ”pobjegne” životu.
Sve više sam pri stavu da se ono pravo, čisto samopouzdanje hrani iz nesvjesnog dijela naše ličnosti, a da se nesvjesni dio ličnosti hrani automatizmima koji su plod našeg rada. Dakle, samo treba biti posvećen svom cilju, voljeti to i vrijeme će nas izdići iznad ”blata”.
Dnevno: U duhu poltronstva i podaništva stvara se očekivano i opna virteulne stvarnosti u kojoj su gube ili su neprecizni, izvitopereni kriterijumi vrijednosti. Onaj ko bi trebao da postavlja zdravlje temelje u društvu ili da, bar doprinese izgradnji su mladi – vidite li kod omladine tu borbenost da se odupre manipulacijama, u prvom redu sopstvenom egzistencijom?
Mijušković: Ne vidim na nivou cjeline, ali je definitivno ima u rijetkim pojedincima. Mladi ljudi nijesu odgovorni za takav epilog jer je njima svojstveno da idu linijom manjeg otpora, usljed nedovoljne svjesnosti šta je to stvarni život. Za to je kriv sistem, kojim se u našoj državi decenijama niko ne bavi onako kako bi trebalo.
Dnevno: Kada govorimo o današnjem sistemu vrijednosti šta vidite kao najveći problem, te koju smo vrijednost zaboravili, umanjili joj značaj ili je „korozirala“ u trci zvanoj savremeni ( “idealni”) život?
Mijušković: Kao najveći problem vidim to što smo prodali naš sistem vrijednosti za sitne, trenutne koristi- za to su najviše odgovorni mediji. Kada bi neko uradio poštenu analizu medija, vidio bi da se najveći dio medijskog prostora zasniva na senzacionalizmu, a da smo izgubili tu notu ulaganja u budućnost, u dugoročno.
Prodajemo i plasiramo ono što zadovoljava naše najprimitivnije nagone u ovom trenutku, stvarajući tako ambijent u kom se neke prave vrijednosti osjećaju zalutalim. Tako smo došli do epiloga da što si duhovno prljaviji to si praćeniji i to više neposrednih koristi obezbjeđuješ za sebe i svoj krug ljudi.
Dnevno: Kažete da uspjehe u životu ne donosi euforija već istrajnost, pa imamo li je danas dovoljno, i kojoj joj najveći „neprijatelj”?
Mijušković: Istrajnosti nedostaje svima nama, u manjoj ili većoj mjeri. Vjerovatno zbog toga što smo malo zaboravili da vjerujemo u procese, ali i zbog toga što živimo u svijetu aplikacija gdje smo istrenirani da tražimo prečicu, a ne zdraviji i duži put. Mislim da je upravo način života najveći neprijatelj dugoročnog uspjeha, jer sve počiva na ”sad i odma”, dok je odgađanje zadovoljstva zarad dugoročnog benefita malo zanemaren koncept.
Dnevno: Nerijetko možemo čuti kako ljudi govore da gube ili nemaju fokus, i da posljedično izostanu zacrtani rezultati. Da li je baš tako i ko je tu „krivac“?
Mijušković: Nije tako, bar prema mom mišljenju. Vjerujem da ljudi nikad ne gube fokus, već samo da je u tim trenucima usmjeren tamo gdje nije poželjno i potrebno. Fokus nije jednodimenzionalna varijabla, pa je imaš ili nemaš, već višedimenzionalan koncept, gdje se često dešava to da ”bagujemo” jer je aktivirana pogrešna dimenzija fokusa. Malo je to složenija priča, ali je jedino neminovno tačno to da izostaju rezultati ako sa fokusom nije sve u potpunom redu.
Dnevno: Jedna od Vaših poruka je da se ne treba hraniti rezultatima, već procesima i pozitivnim promjenama, jer rezonujete: ljudi koji se hrane rezultatima najčešće ostanu gladni. Koliko smo, najprije kao pojedinici, a onda i kao društvo spremni/ hrabri za promjene?
Mijušković: Mislim da je jedan od većih problema našeg društva taj što ne živi u tom razvojnom mentalnom stavu, u smislu da stalno težimo ka pozitivnim promjenama i da tragamo za najboljom verzijom sebe. Bespotrebno se takmičimo međusobno, umjesto da se trudimo da budemo nego što smo mi juče bili.
Ne moramo apriorno biti bolji nego što smo juče bili, ali poenta je u tome da to pokušavamo. Sumarno, tako ćemo obezbijediti svoj napredak. Za rad na sebi i te promjene je više potrebna spremnost na rad na sebi nego hrabrost, a svakako su u deficitu obje karakteristike.
Dnevno: Šta je, zapravo, danas najveća hrabrost?
Preporučeno
Mijušković: Napasti vlastite strahove.
Video