Predrasuda prema posjeti psihologu je u trendu pada, kaže Mijušković, a ta mogu konstatovati svi psiholozi jer je prestalo da se priča o tome.

“Veliki broj ljudi, ne znajući da razgovaraju s nama psiholozima, često se potpuno opusti tokom svakodnevnih razgovora. To nisu oni trenuci kada neko hrabro odluči: ‘”Želim imati svog psihologa ili psihoterapeuta koji će brinuti o mom mentalnom zdravlju”, naprotiv, te misli i osjećaji spontano izlaze iz njih. Kada se jednom odluče upustiti u proces psihološkog rada, često s vremenom postanu zahvalni na promjenama koje dožive, pod uslovom da aktivno i otvoreno sarađuju. 

Iako tabu o odlasku kod psihologa i dalje postoji, mediji imaju važnu ulogu u promovisanju naše struke, na čemu sam im zahvalan. S druge strane, i mi sami moramo svojim radom, profesionalnošću i poštovanjem etičkih normi čuvati integritet profesije. 

Vjeruje da će vremenom postići zavidan nivo priznanja i da će psihologija zauzeti mjesto koje joj pripada.

“Naša svakodnevica je veoma izazovna, sa mnoštvom faktora koji lako mogu da skrenu čovjeka sa pravog puta. Nažalost, kad jednom zaluta u pogrešan pravac, često je teško ili skoro nemoguće vratiti se – zato je pravovremena podrška od neprocjenjive važnosti”, zaključio je Mijušković.

U opštoj psihologiji, objašnjava Mijušković, osnovni postulat je balans. Sreća, osjećaj blagostanja i ispunjenost onim što radimo ključni su elementi za psihološko zdravlje.

“Sportska psihologija, međutim, malo odskače od tog okvira jer njen cilj nije priprema sportiste za sreću ili stanje balansa. Sportska psihologija priprema sportistu na bol. Današnji sport, zbog pritisaka i ogromnih fizičkih napora, nije zdrav. Tijelo trpi na svim nivoima, a ni upotreba supstanci koje povećavaju performanse, u bilo kom obliku, ne prolazi bez negativnih efekata na zdravlje. Dodajte tome i veliki uticaj novca – sve to zajedno stvara nerealnu sliku. Kada vidite da ogroman broj ljudi u svijetu danas umire od gladi, dok istovremeno vrijednost ugovora jednog fudbalera prelazi 200 miliona eura godišnje, jasno je da smo, kao čovječanstvo, izgubili kompas”, kazao je Mijuškovič. 

Ipak, kako je dodao, moramo poštovati činjenicu da su to nečiji izbori. Međutim, sportisti koji nose toliki pritisak javnosti često pate na mnogim nivoima. Sportska psihologija pomaže im da se snađu u tom haosu, da ojačaju, prežive, nadmaše svoja i tuđa očekivanja i, u konačnici, budu zadovoljni. Zbog svega ovoga, posao sportskog psihologa je izuzetno zahtjevan. 

Stres menadžment, regulacija emocija, suočavanje sa pritiscima i strahom od neuspjeha, kako Mijušković objašnjava, ključni su aspekti rada u ovoj oblasti.

“Veliki dio mog posla posvećen je prevenciji – nastojimo da sa mladim sportistima spriječimo razvoj stanja koja mogu biti vrlo ozbiljna. Kad problem dostigne poodmaklu fazu, potrebno je mnogo stručnosti da se situacija popravi, a nisam siguran da naši kapaciteti uvijek mogu odgovoriti na to”, naglašava on.

Govoreći o svojoj knjizi “Milimetar na stotinku”, Mijušković ističe da mnogi zanemaruju snagu sitnica u životu. 

“Ta stotinka ili milimetar često određuju čitavu sportsku karijeru”, dodaje on.

Kroz rad s literaturom i uvidom u vlastite i tuđe greške, Mijušković je spoznao važnost razumijevanja samopouzdanja.

“Problem samopouzdanja nije uzrok, već posljedica nekog drugog procesa. Pravo samopouzdanje ne dolazi iz svjesnog dijela ličnosti, već iz nesvjesnog, koji se oblikuje automatizmima. U sportu, to znači da ogromna ljubav prema onome što radimo, transformisana u posvećenost daleko iznad prosjeka, kroz automatizme gradi pravo samopouzdanje i osjećaj moći na terenu”, zaključuje Mijušković.