Video
Na pitanja Vikend novina o najjaktuelnijim temama, od pandemije novog koronavirusa, do medijske scene i djelovanja SPC, Sebić je u odgovorima prokomentarisao i situaciju u Crnoj Gori nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti te litija, posebno njihovog nastavka što podgrijava vrh Srpske pravoslavne crkve.
“Koliko mi je poznato, litije su svečane molitve i zbog toga sam u početku imao problem da shvatim zašto se protesti u Crnoj Gori koje predvode sveštena lica automatski moraju zvati litije”, kaže Sebić, koji djelovanje SPC u vrijeme pandemije naziva “banalnim, ali u novcu prebrojano ne i jeftinim kvazivjerrskim političkim marketingom”.
Poznato Vam je da je Srpska pravoslavna crkva organizovala “litije” protiv Zakona o slobodi vjerpispovijesti. Okupljanja se ponovo najavljuju nakon prestanka pandemije. Šta to pokazuje, odnosno šta možemo da očekujemo kada je SPC u pitanju?
SEBIĆ: Pa kao što rekoste, može se očekivati nastavak. Ali sad dolazimo do ključnog momenta, nastavak čega? Koliko mi je poznato, litije su svečane molitve i zbog toga sam u početku imao problem da shvatim zašto se protesti koje predvode sveštena lica automatski moraju zvati litije. Iz moje perspektive, a možda su za to krive neprecizne vijesti i informacije, nikako nisam mogao da shvatim da li su to zaista litije ili samo građanski protest vjerujućih ljudi koji se ne slažu sa Zakonom o vjerskim zajednicama. Opet se vraćamo na evanđelje, caru treba dati carevo a bogu božje. Kad je svojevremeno Oskar Romero, u Salvadoru, grmio protiv korumpiranog režima sa crkvene propovjedaonice i za to platio životom, nije se to zvalo molitvom nego pravednim protestom. A kad se molilo uvijek se molilo iskreno u duhu evanđelja, jer kao što je reče no: “Tamo gde se dvoje mole tamo sam i ja.”
Crnogorska vlast prozi vaju SPC i dio opozicij e, ali i razni krugovi u Srbiji, ne samo crkveni, da je donijela “satanistički zakon”. Poslanici Demokratskog fronta su, recimo, javno saopštili da je “satanizam vladajuća ideologija u CG”, a kao razlog navode nagradu Marini Abramović, “perjanici globalnih satanista…” Šta kažete na ovo?
SEBIĆ: Kao što rekoh maloprije, to bih nazvao banalnim ali vjerujem, prebrojano u novcu ne i jeftinim, kvazivjersko-političkim marketingom. Da se razumijemo, uvijek kad neko pokuša da manipuliše vjerskim osjećanjima a osjećanja bi po definiciji morala biti nešto najiskrenije, odnosno najčistije u bilo koju svrhu, to je već grijeh. I to grijeh ozbiljan, hrišćanski. Jer rečeno je u kojem god to prevodu čitali: “Dom će se moj zvati dom molitve a vi od njega činite pećinu razbojničku”. Naravno, to je čuvena slika izgona trgovaca iz hrama. Ali zapitajmo se šta bi nam danas ona mogla reći.
Kako gledate na djelovanje SPC i u Srbiji i u regionu?
SEBIĆ: Na to bi možda bolje odgovorio dragi ali nažalost pokojni Mirko Đorđević koga sam se upravo sada sjetio kada ste me ovo zapitali. Naime, negdje 2001. godine na promociji koju smo u Novom Sadu organizovali povodom knjige Milorada Tomanića, „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” na kojoj je Mirko bio uz autora jedan od glavnih govornika digla se velika galama pravoideoloških vjernika. Vika i galama iz publike prijetila je da pređe u nešto još i gore. Tada je Mirko izgovorio par sasvim suvislih i sasvim hrišćanski tačnih rečenica koj e se mogu svesti na to da postoji Crkva na nebu i crkva na zemlji i da one nužno nisu uvijek u vezi. Zanimljivo, ekstremni elementi iz publike su se smirili.
I danas bih preporučio čitanje te Tomanićeve knjige, ali i čitanje tekstova Mirka Đorđevića o pravoslavnoj vjeri.
Kako komentarišete pokušaj revizije istorije u regionu, posebno u Srbiji i kakve posljedice može da izazove?
SEBIĆ: U ovom, kako kažete, regionu sve je zapravo i počelo relativiziranjem istoriografskih činjenica. Manipulativnim podmetanjima koja su imala za svrhu da zbune i uplaše. I uspjelo je u prvom pokušaju. Ne vidim zašto se ne bi nastavilo u tom pravcu ako to nekom koristi. Devedesetih godina je koristilo jednima; danas možda koristi nekim drugima. Ali ako ovaj prostor i ljudi koji žive na njemu misle da opstanu kao razumna bića čiji jezik i kulturu vrijedi znati, moraće ozbiljno da se zapitaju da li je relativizacija ili želja za istinom ono što će nas održati.
Prisustvujemo pravoj poplavi dezinformacija, poluistina, što dodatno stvara konfuziju i nesigurnost pogotovu danas u situaciji kada se čitav svijet bori protiv pandemije novog korona virusa. Vas to ne iznenađuje, kažete da je „biološki virus postao medijski virus”. Zašto?
SEBIĆ: Kada je ovo pandemijsko vrijeme započelo učinilo mi se da je zapravo pokazalo krizu, ili možda i definitivni kraj novinarstva. Naravno, to se moglo naslutiti još od devedestih godina prošlog vijeka kad je porušen mit o novinaru kao „lučonoši istine”. Ali ono što se razotkrilo to je krajnje odsustvo sposobnosti da vam novinarstvo bilo šta razotkrije osim puke volje za profitom vlasnika medija. Kako je biološki virus p ostao medijski virus? Mediji su sijali strah umjesto da siju informacije. A šta je strah? Parazitska emocija koja isto kao i biološki virus mora da nađe pogodno tlo da se razvija. Virusna zaraza i stanje u novinarstvu danas su u savršenoj simbiozi i jedni i drugi napreduju zahvaljujući principu parazitiranja.
Crna Gora je pokazala da širenje novog koronavirusa drži pod kontrolom, što pokazuju rezultati o broju oboljelih i umrlih. Međutim, dio crnogorske opozicije, na čelu sa Demokratskim frontom pokušava da minimizira napore države i rezultate, odnosno da privremene mjere proglasi atakom na pravoslavni narod. Kako Vi to vidite?
SEBIĆ: Nije mi poznata situacija u detaljima, ali mislim da čitava stvar može da se poredi sa situacijom zabrane kretanja u Srbiji za vrijeme Vaskršnjeg praznika. Naime, neka vrsta opravdanja za tako drastičnu mjeru je bila pretpostavka da bi se na taj dan u crkvama okupilo mnogo ljudi i da bi se zbog liturgijskih običaja opasnost od prenosa zaraze povećala. Meni to deluje sasvim logično. Ali onda je to protumačeno od nekih ekstremista kao udar na vjerska osjećanja ljudi pravoslavne vjeroispovijesti. Iako ista hrišćanska osjećanja imaju i hrišćani drugih konfesija, koji eto nisu pravoslavne vjere pa su tu istu mjeru poštovali nešto ranije, baš je ovo shvaćeno kao gušenje vjerskih osjećanja. Kao što znate, uprkos zvaničnoj zabrani okupljanja za Vaskrs, u Srbiji je bilo ljudi u crkvama, a državni organi nisu reagovali. Dakle, jedna veoma ozbiljna i teška mjera, koju je većina stanovništva poštovala, iskoristila se za banalni kvazivjerski politički marketing. Ko god pokušava da na ovome što se danas događa politički profitira može lako da se oklizne.
Često imamo priliku da čujemo kako političarima treba za primjer da posluže kulturni djelatnici koji ne prekidaju, nego promovišu veze u regionu. Šta Vi kažete?
SEBIĆ: Moramo shvatiti da se ljudi koji se stvarno bave kulturom bave kreacijom i stvaranjem novog, a kreativni procesi podrazumijevaju otvorenost i komunikaciju. Zaista, kreativni ljudi sa ovih prostora nikad nisu ni prestajali da sarađuju i komuniciraju bez obzira na politke država u kojima su se našli i u kojima plaćaju porez. Jer kada prestanete da komunicirate sa drugim, vi više kao kreativna ličnost i ne postojite. Politika je pak, barem na ovim prostorima, proces proizvodnje neprijatelja što više neprijatelja stvorite, to ćete više mobilisati ljudi da vas od tih neprijatelja brani. To je suštinska razlika i ujedno odgovor zašto političarima kreativni ljudi teško mogu da budu uzor.
Kako procjenjujete dešavanja na globalnoj sceni nakon pandemije COVID-19? Kako će izgledati svijet?
SEBIĆ: Najlakše je na ovo pitanje odgovoriti ponavljajući otrcanu frazu današnjih medija da poslije ovoga svijet više neće biti isti. Ali mislim da će nažalost svijet ostati isti, ali će sve biti ogoljenije, pa će se samo nama činiti da svijet nije isti. Kad se skinu higijenske rukavice i maske, skinuće se i druge maske i rukavice: autoritarizam više neće morati da traži opravdanja za diktiranje i vladanje dekretima; vlasnici sredstava za rad, ili ako hoćete kapitalisti, više neće morati da traže opravdanje za otpuštanje radnika, smanjenje zarada, prekarijatski rad i ukidanje kojih god prava; radnici više neće misliti na svoja prava nego na svoj hljeb, a hljeb će biti sve tanji i tanji.
Ali, i sami kažete da se dešavaju prestrukturiranja…
SEBIĆ: Tako je. Ozbiljna se prestruktuiranja već sada događaju, ali to ne znači da se mijenja svijet već da se mijenjaju načini opstanka jednog sistema. A taj sistem ni juče nije bio dobar, pa neće biti ni sjutra samo što će ga većina ljudi možda prihvatiti kao nužnost samo da bi preživjela.
Možda, ipak, ima i neke nade jer kako kaže za mene jedan od značajnijih balkanskih pjesnika druge polovine dvadestog vijeka: „Tamo gdje se vali lome ostavljaju prostor otvoren.”
NAMA TREBA ZNANJE O NEZNANJU
Kao neko ko se bavi socijalnom kritikom, kulturom, kako vidite dešavanja tokom pandemije?
SEBIĆ: Negdje početkom aprila, možda najpoznatiji, ako ne i najznačajniji, njemački savremeni filozof Jirgen Habermas dao je intervju listu Frankfurter Rundesschau i izrekao jednu za mene tada začuđujuću rečenicu: „Toliko znanja o neznanju nikad nije bilo.” Na prvi pogled paradoksalno zvučanje ove rečenice ipak pogađa pravi smjer. Jer šta bi bilo znanje o neznanju osim puke volje za znanjem. Odnosno, volje za moći. Dakle, ne radi se o tome da li je COVID-19 opasan soj virusa, već o tome da mi naše neznanje o tome možemo iskoristiti za nešto drugo.
Ne treba nama znanje, niti ozbiljna analiza situacije i internacionalno umrežavanje naučne zajednice, potvrđenih eksperata i iskusnih istraživača i kliničara, nama treba znanje o neznanju. To znači da nam treba vjera u nešto što nije istinito da bismo se navodno ponašali kao racionalna bića. Naravno, Habermasu kao piscu, filozofu i istraživaču javnog diskursa suviše je dobro poznat i Fukoov koncept disciplinarnog društva koje nadziranje pretvara u samonadziranje i gdje više nije potrebno upotrijebiti neku eksternu tehniku da bi stado hodalo tamo gdje treba da hoda. Sa druge strane, medijska sfera je već odavno postala samo sfera, odnosno mjehur, dakle kružni kanal kodova koji ni na koji način ne omogućavaju mišljenje jer ne omogućavaju da se stvari rasprave i razbistre već samo da se zamute, ućutkaju i pokriju.
EKIPA U SRPSKIM TABLOIDIMA RADILA JE I RADIĆE ZA SVAKOGA, AKO SE ISPLATI
Bili ste novinar, urednik, bavite se filozofijom medija… Crna Gora, posebno njen predsjednik, konstantno su na udaru srpskih tabloida, čak i u vremenu korone…
SEBIĆ: Ono što vidim i što su primijetili mnogi pametniji prije mene, poput Serža Alimija aktuelnog urednika časopisa Le Monde diplomatique, jeste to da novinari umjesto da budu čuvari javnog dobra postaju psi čuvari dobara svojih vlasnika. A kao što znate, pasa ima raznih. To je pozicija u kojoj vlasnike srpskih tabloida i frekventnih medijskih kanala vidim kao neke mašine za prodaju zadovoljstva, ali ne publici već isključivo onima koji su moćni. Jer ta ekipa radila je za svakog i radiće za svakoga naravno ako se to isplati. Pitanje svih pitanja je kako se dogodilo da poslije toliko borbe za slobodu medija, poslije nevladinih institucija sa višedecenijskim borbenim stažom, koje su se bavile slobodom medija, a koje su štedro podržavale iste takve međunarodne organizacije, mi danas u Srbiji, ali i u regionu, imamo ovo što imamo. Da li su za to krive samo autoritarne ambicije vlastodržaca ili je nešto drugo u pitanju?
Lična karta
Mirko Sebić, je novinar, urednik, kritički pisac i esejista. Bavi se filozofijom medija, studijama kulture i socijalnom kritikom. Godine 2007. godine pokrenuo je naučno-stručni časopis iz oblasti medija MIOKO, 2009. godine pokreće i uređuje magazin za savremenu kulturu Vojvodine NOVA MISAO.
Objavio je više naučnih radova iz oblasti filozofije medija u časopisu Medijski dijalozi. U 2015. godini predsjedava žirijem regionalne nagrade za doprinos medijskoj kulturi „Dijalogos”.
Preporučeno
Osmislio, rukovodio i učestvovao kao predavač u projektima: Ka novoj medijskoj kulturi, Evropski identitet i medijska kultura, Mediji kao faktor prevencije nasilja, Uloga medijske pismenosti u izgradnji kritičkog javnog mnenja, Medijska kultura i evropske vrednosti.
