Dok se udaraju i čupaju, među publikom se vide nasmijana lica.

Dvadesetak dana ranije, u istom gradu, slična situacija.

Dječak leži na podu, dok ga šutiraju u glavu. I ovog puta sve je snimljeno telefonom i dijeljeno na mrežama. Na snimku se od nekoga ko snima čuje “jao”, ali niko ne pritiče u pomoć, niti zaustavlja tuču.

Ovi viralni snimci otvorili su pitanja: Gdje je empatija? Zašto je mladima prirodnije da izvuku telefon umjesto da pomognu?

“Nije to moj posao”

Mišljenja tinejdžera, sa kojima smo razgovarali o tome zašto ne reaguju na nasilje i zašto ga snimaju, podijeljena su – od ravnodušnosti do opravdavanja.

“Ne bih krivio one koji ne pomažu. Mislim da ne pomažu prvenstveno zbog manjka hrabrosti”, kaže za RSE Mihailo iz Srednje stručne škole “Sergej Stanić” u Podgorici.

Smatra da motiv za snimanje nije nužno broj lajkova.

“Ali jeste zbog neke reakcije koju će njihov video izazvati. Vole da objave takve stvari kako bi bili interesantni i da time privuku pažnju”, rekao je Mihailo.

Na pitanje kako bi on reagovao da vidi sličnu tuču kaže: “Ako je neko znatno slabiji, pomogao bih. Inače nije to moj posao”.

Luka iz turističke srednje škole u Podgorici kaže da ga je snimak iz Bara zgrozio jer se tuku djevojčice.

“Navikao sam da gledam muške tuče, ali ovo čupanje ne. Ne bih uskočio ni za koga. Samo za najboljeg druga, brata ili sestru. Nisu uskakali ni zbog mene kad sam se tukao”, naveo je Mihailo.

I sam priznaje da je snimak poslao dalje. “I ne znam je li više smiješan ili tužan”.

Jelica, podgorička gimnazijalka, nije iznenađena što niko ne pomaže u sličnim situacijama.

“Posebno ne u srednjoj školi. Kad si u većoj grupi i niko ne reaguje, sigurno da nećeš ni ti. Ili misle da će neko drugi pomoći, ili se ne žele isticati. To je opšta pojava”, kazala je ona.

Ističe da se mnogo toga svodi na društveni pritisak.

“Da bi pomogao moraš se odvojiti od mase. A ljudima je teško da idu protiv grupe. Taj pritisak je glavni faktor”, rekla je Jelica.

“Moraš ovo da vidiš, predobro je”

Baranki Milici Pešić, snimak tuče sugrađanki je, kaže, slučajno “dospio u ruke”.

“Srela sam komšinicu, srednjoškolku, koja mi je ushićeno rekla ‘moram ti nešto poslati, oduševićeš se’. Potukle su se, rekla je imena djevojčica. A to je već hit na mrežama”, kaže za RSE.

Kao majka tri dječaka, kaže da ne može sa sigurnošću reći kako bi njena djeca reagovala.

“Nadam se da bi ustali i pomogli, jer ih tome učim – da nije dovoljno samo ne činiti zlo, već stati u odbranu”, rekla je Pešić.

“Djeca su ogledalo odraslih”

A jedan od onih koji “ne okreće glavu” od nasilja među mladima je Sava Kovačević, učitelj Osnovne škole “Oktoih” u Podgorici. Dobitnik je svjetske nagrade Global Teacher Award 2020.

Osim matematike, jezika… đake uči i empatiji.

“Djeca su ogledalo odraslih. Ako želimo da ona budu bolja, prvo mi moramo da budemo bolji”, rekao je Kovačević.

Kaže da nasilje nije nova pojava ali da je danas vidljivije zahvaljujući društvenim mrežama i medijima.

Za slučajeve u kojem djeca prije potegnu za snimanjem a ne pomoći, kaže da su posledica otuđenost i sve veće dehumanizacije društva.

“Porodica je u krizi. Roditelji su fizički prisutni, ali često suštinski odsutni iz života djece. Nedostaje zajedničkog vremena, razgovora…”, dodaje Kovačević.

Ekrani su, dodaje, preuzeli ulogu čuvara djece, a virtuelna komunikacija ne može zamijeniti emocionalnu povezanost.

“Sve to doprinosi nedostatku socio-emocionalnih vještina i empatije kod mladih”, kazao je Kovačević.

On kaže da je ključ uspjeha u razgovoru bez osude, sa puno povjerenja.

“Tako dijete razvija povjerenje i osjećaj sigurnosti da uvijek može doći kod roditelja što je najbolja prevencija nasilja”, istakao je Kovačević.

Naglašava i da je potrebna podrška države, a ne samo reakcija na incidente.

“Uvođenje društveno korisnog rada kao mjere odgovornosti kod učenika koji su učestvovali u nasilju, jačanje timova za podršku u školama. Edukacija za nastavnike i roditelje o prepoznavanju i reagovanju na nasilje, kreiranje radionica o empatiji”, dodao je on.

Jedan od načina je, smatra, pozivanje roditelja na odgovornost i usmjeravanje na porodičnu terapiju.

Kovačević ističe da sa učenicima razgovara o svim slučajevima nasilja, analizirajući razloge, posljedice i načine reagovanja.

Metode koje koristi za razvoj “boljeg čovjeka u djetetu” su i vršnjačka edukacija, radionice samospoznaje, učenje nenasilne komunikacije, humanitarne akcije…

“Važno je reagovati odmah jer ga ignorisanje produbljuje i daje mu snagu”, poručuje Kovačević.

Statistika pokazuje da je broj počinilaca krivičnih djela među maloljetnicima u 2024. za 25 posto veći u odnosu na godinu ranije.

“Digitalna distanca stvara emocionalnu ravnodušnost”

Psihloskinja Branka Ćalasan za RSE kaže da je nasilno ponašanje kod djece i adolescenata posljedica više udruženih faktora.

“Narušeni porodični odnosi i doživljene traume, neprepoznate i neliječene. Tu je i nisko samopoštovanje i frustracija, nedostatak socijalnih vještina i empatije, uticaj vršnjaka i medija”, rekla je ona.

Fenomen u kojem djeca ne reaguju kada svjedoče nasilju, već snimaju, opisuje kao “efekat posmatrača” koji je potkrijepljen “digitalnom kulturom”.

“Nasilje je često normalizovano kroz video igre, filmove, društvene mreže. S obzirom na to koliko su im izloženi, onlajn život oblikuje njihov razvoj. Stalno izlaganje nasilju može umanjiti emocionalnu reakciju pa ono što bi nekada bilo šokantno, sada djeluje “normalno”, kazala je Ćalasan.

Grupni pritisak

Ćalasan ukazuje i na snažan uticaj grupne dinamike i straha od izdvajanja.

“Djeca imaju izraženu potrebu za pripadanjem. Kada su dio grupe, posebno u rizičnim situacijama, boje se da će biti odbačena ako reaguju. Osim toga, prisustvo više ljudi stvara osjećaj da će neko drugi reagovati”, rekla je ona.

Uz to, dodaje, kod djece je često prisutan i strah od posljedica gdje se boje da će, ako intervenišu, i sami postati meta nasilja.

Ćalasan, kaže da postoje naznake da je empatije kod mladih sve manje, ali da ne treba generalizovati, iako je “aktuelni životni algoritam” postao prijemčljivi za negativne sadržaje”.

Dodaje i da komunikacija preko ekrana, bez kontakta oči u oči, umanjuje emocionalni uvid u tuđa osjećanja.

“Online svijet je preplavljen tuđim patnjama, ratovima, nasilju i gladi i ta prekomjerna izloženost dovodi do afektivne indiferentnosti ili smanjene emocionalne reaktivnosti”, kazala je Ćalasan.

Pojava kao što je “cancel culture” i “narcistička kultura” gdje društvene mreže podstiču stalno poređenje, samopromociju i fokus na sebe, a isključivanje i zanemarivanje drugih.