Prema zvaničnim podacima, svako treće dijete u Crnoj Gori je pretrpjelo vršnjačko nasilje, te to nije samo problem pojedinca, već šire zajednice i društva.
U pojedinim zajednicama, uključujući našu, često postoji uvjerenje da je vršnjačko nasilje „normalan“ dio odrastanja. Nerijetko se i od strane starijih generacija kritikuje odnos prema nasilju kao previše ” omekšavanja” djece posebno muške djece. To je u razgovoru za portal Standard kazao sociolog Andrija Đukanović, napominjući da se u našoj zemlji često može čuti rečenica “Nije se strašno potući”.
Foto:PR centar
“Ali treba uzeti u obzir i karakteristike danasnjeg vršnjačkog nasilja i nekadasnjih odnosa među vršnjacima. Nijesu vrijednosti iste, a o metodama nasilja da i ne govorimo. Ovakav, relativizujući, stav može otežati djeci da prepoznaju neprihvatljivost nasilja, što ih odvraća od traženja pomoći i obeshrabruje ih u borbi protiv njega”, rekao je on.
Oporavak od vršnjačkog nasilja može biti dugotrajan i izazovan, jer nasilje ostavlja duboke emocionalne posledice u zivotu djeteta. Preživljeno nasilje može sniziti samopouzdanje i negativno uticati na mentalno zdravlje djeteta zrtve nasilja.
Za oporavak žrtve nasilja neophodna je profesionalna podrška, ali i razumijevanje okoline, roditelja, škole i vršnjaka. Njima je važno da imaju sigurno okruženje koje će im pomoći da ponovo izgrade osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti.
Kada je u pitanju kažnjavanje roditelja zbog djela koja počine njihova djeca, Đukanović ističe da je razumljivo da se od njih očekuje odgovornost u sprječavanju nasilja.
Prebacivanje tereta na roditelje
“ Međutim, takav pristup može biti problematičan jer prebacuje teret odgovornosti isključivo na roditelje, dok sami počinioci često ostaju bez neke vrste sankcije. Odgovornost je važna jer pomaže djeci da shvate posledice svojih postupaka. Ako sankcije snose samo roditelji, postoji rizik da dijete ne uvidi ozbiljnost nasilnog ponašanja. Međutim, umjesto stroge kaznene politike treba tražiti uravnotežen pristup koji uključuje edukaciju, socijalnu podršku i sankcije prilagođene uzrastu djeteta”, rekao je Đukanović.
Direktorica Osnovne škole “Novka Ubović” Ljiljana Ćorac Ražnatović, u razgovoru za portal Standard kaže da odgovrnost kada je u pitanju vršnjačko nasilje treba biti podijeljena.
Foto:Saša Matić/Government of Montenegro
“ Danas se pojam vršnjačkog nasilja koristi vrlo lako, često i za situacije koje nisu nužno nasilje. Nekada su djeca prolazila kroz sukobe, učila kako da ih riješe, mirila se i nastavljala dalje. Danas se svaki nesporazum ili razlika u mišljenju često okarakterišu kao nasilje, iako pravi oblik nasilja podrazumijeva dugotrajno fizičko ili verbalno zlostavljanje. Zato je važno pažljivo procijeniti situaciju, sagledati je iz svih uglova i tek onda odrediti na koji način treba djelovati”, pojasnila je ona.
Roditelji traže pomoć
Napominje, da roditelji snose veliki dio odgovornosti, ali nisu jedini odgovorni.
“Ne bih rekla da zakon isključivo kažnjava roditelje, već da su u praksi oni često ti koji ne znaju kako da pomognu svom djetetu. U školi se često suočavamo sa situacijama gdje nam roditelji sami kažu: “Ne možemo mu ništa, pomozite nam da ga vratimo na pravi put.” To pokazuje da je problem dublji i da uključuje i porodično okruženje, ali i društvo u cjelini. Djeca ponavljaju nepoželjna ponašanja kada ne rastu u zdravom okruženju koje im pruža dobar primjer – bilo u porodici, bilo u školi. Ako roditelji ne provode dovoljno vremena sa svojom djecom i ne bave se njihovim emocionalnim razvojem, djeca će često tražiti pažnju na pogrešne načine. U disfunkcionalnim porodicama, gdje se problemi rješavaju preko djece ili gdje se roditelji sukobljavaju kroz odnos prema djeci, mladi mogu razviti obrasce ponašanja koji ih vode ka negativnim postupcima”, istakla je direktorica škole.
Koordinisana saradnja
Kada izostane adekvatna sankcija, djeca ne prepoznaju sopstvenu grešku.
“Međutim, problem ne može biti riješen jednostranim pristupom – kao što u porodici nije korisno kada jedan roditelj kažnjava, a drugi opravdava, tako ni u društvu ne smijemo imati situaciju gdje škola pokušava da postavi granice, a roditelji ih brišu, ili obrnuto. Potrebna je koordinisana saradnja svih institucija, porodice i škole kako bi se djeca usmjerila na pravi put. Njima je često teško da sami prepoznaju šta je ispravno, pa je na odraslima da im to ukažu na način koji će im pomoći da to zaista razumiju i promijene svoje ponašanje”, zaključila je Ćorac Ražnatović.
Psihološkinja Marija Babić, ipak, kaže da ne možemo zanemariti ni individualnu odgovornost porodice iz koje nasilnik ili žrtva potiče, iako tu nema pravila.
„Kada govorimo o sistemu i državi jako često upadamo u zamku prebacivanja odgovornosti sa pojedinca na porodicu, zaboravljajući da su i sama porodica i porodični odnosi koji u njoj vladaju stub svakog društva. Zakonska regulativa trenutno jeste najviše okrenuta tome da, kada su maloljetna djeca u pitanju, kažnjava roditelje za sve što dijete radi. To jeste važno jer skreće pažnju roditeljima koliko je njihova uloga u svemu ovome važna, ali što se roditeljima koji se trude da na najbolji mogući način i ne uspijevaju da pomognu svom djetetu, bilo da je u pitanju počinilac ili žrva“, kazala je Babić.
Podrška djeci i roditeljima
Ona napominje da je sistemska podrška i djeci i roditeljima potrebna svakodnevno, ne samo kada se nasilje desi.
„Živimo u vremenu koje se stalno mijenja, ispunjeno je neizvjesnošću i onda je sasvim očekivano da se javlja velika anksioznost i nesigurnost u društvu. Svako se sa njom nosi onako kako zna, ali zapitajmo se zašto se od svega ovoga branimo nasiljem? Potrebno je više informacija o tome što se dešava, više edukacija kao i aktivnog rada sa djecom počiniocima i žrtvama. Žrtve su posebno osjetljive i ostaju osjetljiva kategorija tokom čitavog života, jer ih taj osjećaj bespomoćnosti i sramote prati tokom odrastanja ali i gradjenja svih ostalih za njih važnih odnosa“, objasnila je ona.
Mjere nad djecom
Dijete koje vrši nasilje, kako kaže psihološkinja, usvaja to kao jedan poželjan obrazac, koji dalje širi u svojoj vršnjačkoj grupi, a sjutra čak i svojoj porodici.
„Mjera kao mjera koja se sprovodi nad djecom počiniocima nema efekta na duži rok ako djeca to doživljavaju kao nešto što nije ozbiljno i što se ne sprovodi kako zakon nalaže. Često sprovodjenje zakonske regulative, iako je ima, predstavlja ozbiljan izazov. Roditelji imaju odgovornost, najprije u pogledu emocionalne zrelosti i kontrole svojih emocija, a plašim se da ovo nije nešto čime se u današnje vrijeme naročito možemo pohvaliti. Nije dovoljno „vaditi“ se na vrijeme u kom živimo, već je potrebno sagledati i sopstveni način života, kako bismo djeci pružili adekvatnu podršku kroz pravovremeno zadovoljavanje njihovih potreba“, objasnila je Marija Babić u razgovoru za portal Standard.
*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.
Preporučeno
*Projekat ”Vršnjačko nasilje’ u ekspanziji – uzroci i posljedice“ podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.
Video