,,SAD očekuju od Crne Gore da ispoštuje pravne procedure kako bi ili brzo formirala novu vladu u službi zemlje ili sazvala vanredne parlamentarne izbore“.

Sjedinjene Države, nadalje, podržavaju bilo koju demokratsku vladu koja osigurava napredak Crne Gore u evroatlantskim integracijama.

Za prijateljske projekcije i sugestije iz Vašingtona nije se kvalifikovao Demokratski front. Ruska tetovaža, sa likom i djelom Putina, teško se skida.

Jednako je, sasvim očekivano i logično, bila dobronamjerna i korektna reakcija iz Brisela, u kojoj EU zvaničnici, preko portparolke Evropske komisije Ane Pisonero poručuju: ,,Sada je na crnogorskim institucijama da preduzmu naredne korake u skladu sa Ustavom i zakonskim okvirom. Nije na EU da odlučuje ili da utiče na ovaj proces“.

Vjerovatno će, kada dešavanja i procesi u Crnoj Gori budu (relativno) daleka prošlost, biti lakše napraviti usporedbu reakcija i stavova sa obje strane Atlan-tika u rasponu od, recimo, 2019. do ovih dana. (A to će, kada god da bude ozbiljno i objektivno napravljena, biti jedna vrlo interesantna analiza.)

Bilo bi, takođe, pogrešno – pogrešno u smislu gubljenja dragocjenog vremena i energije – sada o tome ,,razvijati priču“ i tumačiti finese i pozicije koje su mnogo krupnije od finesa i detalja.

Ipak, može se reći, u najlapidarnijem iskazu, da je noćno glasanje u crnogorskoj Skupštini, kojim je okončan kratki mandat manjinske vlade, označilo i najz-načajniji udarac pritisku da se Crna Gora – volensnolens – priključi ,,Otvorenom Balkanu“.

Abazović je zaista smijenjen zato što njegova ,,šarena“ vlada nije gotovo ništa učinila u vezi evropske šanse koja nam je bila pružena. Pozivanje inicijatora glasanja za izglasavanje nepovjerenja njegovoj vladi, koje je apostrofiralo potpisivanje duboko problematičnog ,,temeljnog“ ugovora sa Crkvom Srbije je samo druga strana medalje istog problema. Socijalna i politička energija koja je (uzaludno) izgubljena na nezakoniti/neustavni i neodrživi sporazum sa crkvom sa sjedištem u drugoj državi, je, zapravo, ugrozila momentum za odlučujući iskorak u kontekstu evropskih integracija.

Tzv. ,,temeljni“ ugovor, nametnuti most prema Crkvi Srbije – (,,da nije potpisan 3. avgusta ne bi bio nikada potpisan“, glorifikovao je, uzaludno, svoju politiku i postupke odlazeći premijer), bio je put u pogrešnom pravcu. Retorika koja se gorljivo zalaže za evropske integracije, istovremeno glorifikujući potpisani ,,temeljni“ ugovor je očigledno neodrživa.

Ta činjenica će, za sada, i u Briselu i u Vašingtonu, biti ostavljena po strani. Koliko je to ispravno gledanje na stvari, drugo je pitanje. Ali, zvanične diplomatske stavove ne treba miješati sa stvarnim stanjem i razumijevanjem stvari.

,,TEMELJNI“ UGOVOR – ,,OTVORENI BALKAN“ IZA SEDAM GORA

Krah politike lidera GP Ura je, dakle, simbioza služenju srpskim državnim i nacionalističkim interesima u Crnoj Gori i propast njegove propagandističke ,,evropske“ politike.

Glasanje njegovih poslanika, tj. njihovo uzdržavanje od glasanja, kao i nespremnost njegovih (pokazalo se: ključnih) političkih partnera – Demokratskog fronta, naravno – da omoguće izbor novih članova Ustavnog suda i Sudskog savjeta razgrnule su maglu, tamo đe je postojala, o pravoj prirodi političkih prioriteta i interesa koje u Crnoj Gori reprezentuje Abazović i njegova partija.

,,Bilo je kratko, ali prazno“ – moglo bi se reći za domete 43. Vlade. Ili, još bolje: bilo je kratko, ali porazno! Jer – jedna od propagandnih teza, još uvijek čvrsto podržana i ponavljana (i) od zamjenika pomoćnika državnog sekretara, g. Gabrijela Eskobara – da na Zapadnom Balkanu nacionalizam nije problem, već je to korupcija, ostala je centralna politička racionalizacija politike koju je oduševljeno promovisao Dritan Abazović. I to je najopasniji ,,uspjeh“ njegovog superkratkog mandata.

Takva diplomatsko-politička platforma će, nažalost, ostati nepotrebno opterećenje i osnov za sasvim vještačku konfuziju u crnogorskoj politici u vremenu pred nama – iza koje se kriju, ili su (namjerno?) ignorisani – najvažniji elementi naše društvene i političke zbilje.

Destruktivno i razarajuće djelovanje Crkve Srbije i političkih subjekata – i onih u Srbiji i ovih domaćih, u Crnoj Gori – ne može biti ignorisano. Prenebreg-avanje najvažnijih momenata naše ukupne stvarnosti vodi do stavova i politike koju, bar za sada (i ne direktno o Crnoj Gori i našim problemima), formuliše i glasno i javno iznosi glavni Trampov diplomata za Balkan, Ričard Grenel.

Za Crnu Goru, ali i za cijeli region Zapadnog Balkana, bilo bi svakako od velike pomoći i koristi da Stejt department zauzme poziciju da su na našim prostorima nacionalizam i korupcija najveći problemi. Ili obrnuto, svejedno, ako nam je na tu tešku temu dozvoljena mala šala. Zato se i nadamo da će nacrt/predlog novog zakona, koji u američkom Senatu promovišu demokratska senatorka Šahin (Jaenne Shaheen) i njen republikanski kolega Viker (Roger Wicker) dovesti do boljeg razumijevanja procesa i problema u našem dijelu Evrope.

Bolje ikad, nego nikad. Još smo na vrijeme.

U svakom slučaju, pad Abazovićeve vlade usporiće ili će bar odložiti pritisak kojem je bila izložena zvanična Podgorica kada je riječ o ,,Otvorenom Balkanu“. Zato nije pretjerano reći da je potpisivanje nelegalnog i nelegitimnog sporazuma crnogorske Vlade i srpske crkve naudilo, sasvim direktno, i projekcijama koje su Crnu Goru, ,,silu – na sramotu“, željele da vide u ovoj Vučić-Rama shemi.

Tako da je pedeset glasova u crnogorskoj Skupštini, usputno, izglasalo nepovjerenje i onom dijelu politike kojoj je ,,temeljni“ ugovor bio prva prolazna stanica – na tračnicama niz koje nas je čekao ,,Otvoreni Balkan“ i sve druge blagodeti ,,srpskog sveta“. Ili, drukčije kazano, novih balkanskih scenarija u kojima bi ,,igranje“ granicama i teritorijama zamijenilo, bar za Crnu Goru, sasvim jasnu i djelotvornu i nezamjenjivu evropsku agendu.

ODLOŽENI SRPSKO-KOSOVSKI SUKOB ILI: (TAKTIČKO) POVLAČENJE VUČIĆA

Na drugim stranama (osim kratke emocionalne erupcije visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, koja ne govori samo o stanju duha u toj zemlji, već i o ka-rakteristikama i prirodi predloga g. Šmita), imamo novu rundu pregovora srpskog predsjednika Vučića i kosovskog premijera Kurtija.

U dugom spisku stvari u kojima se, ni na tom sastanku, neće dogoditi promjene, niti biti ostvareni pomaci, refleksija dešavanja u Crnoj Gori je jasna.

Abazovićev poraz je i Vučićev.

Ako ništa drugo, tempo propagandno-lobističke i hibridne inicijative i naleta iz Beograda je usporen. Vučić sada (opet) mora da vodi bitke na bar tri regionalna fronta, na kojem čak i najmanji zastoj na jednoj od ,,srpskih teritorija“ neizbježno uzrokuje probleme u drugim državama koje su dio srpske verzije ,,ruskog svijeta“.

Zato citirane poruke iz Vašingtona i Brisela treba pažljivo da budu pročitane i u Beogradu. Da li za to – za sada – ima interesa i potrebe u srpskoj prijestonici, drugo je pitanje.

Naznake odgovora da li je na to obraćena pažnja i na Andrićevom vencu – imaćemo priliku da vidimo i tokom političkih pregovora koji slijede u Crnoj Gori.

Proevropska vlada ili politički dogovor koji bi ostavio šansu za evropsku politiku (buduće) zvanične Podgorice neće biti podržani od strane srpske države i srpske crkve.

Ta je činjenica, od suštinskog značenja za Crnu Goru, dugo ignorisana na zapadnim adresama. Ponavljanje greške prema Crnoj Gori (prijateljske i dobron-amjerne, naravno), i u ovoj prilici, samo bi pojačala njenu kontraproduktivnu i destruktivnu prirodu.

Crna Gora bi i tu grešku preživjela, ali uz velike muke i rizike. I uz novi gubitak istorijskog vremena.

Zato bi nova greška bila nelogična i zato je nova greška nepotrebna.

Miodrag Vlahović