“Bjutiblenderom stavi prajmer, a onda hajlajter, ajlajner, bronzer i fiksator”. To je rečenica koja može da se čuje usred razgovora dvije Crnogorke, i ona je izrečena u društvu novinara Standarda, zbog čega se opravdano pitamo – da li smo to počeli da se šminkamo na engleskom? Ili, toj dilemi nema mjesta s obzirom na to da odavno npr. idemo na “ivente” nakon što smo sve detalje “čekirali” tokom “brejnstorminga”?

Najmjerodavnija osoba u Crnoj Gori koja može da govori o jeziku je profesorka Filozofskog fakulteta u Nikšiću, Rajka Glušica, koja je autorka nekoliko stručnih knjiga i brojnih naučnih radova, a uz to je bila recenzent Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika.

Preporučeno

NAKON JUČERAŠNJEG SKUPA: Vesna Pejović pozvana u OB Cetinje

MUSIĆ ZA STANDARD: Spajić ne kontroliše svoju stranku, Mandiću prijeti izborni podbačaj, Bečić se bori za cenzus

KUNC ZA STANDARD: Crnu Goru čeka veliki investicioni ciklus, članstvo u EU može donijeti suštinske ekonomske promjene

Peta godišnjica Belvedera – Sa Cetinja poručeno: Ujedinimo se, previše smo se osvrtali na razlike među nama

BOLJEVIĆ ZA STANDARD: Mučno je gledati moje Zećane kako se klanjaju osuđenom ratnom zločincu – veličaju ono čega se civilizovani svijet stidi

Policija: Na skupu „Cetinje pamti“ prikazan SNIMAK MEĐUNARODNO TRAŽENOG Kaluđerovića, dva drona neovlašćeno nadlijetala

Na naše pitanje kako bi ona kao lingvistkinja na crnogorskom jeziku izgovorila “Bjutiblenderom stavi prajmer, a onda hajlajter, ajlajner, bronzer i fiksator”, Glušica odgovara:

“Isto tako ako sam u društvu šminkera jer je to terminologija struke. Svaka profesija ima svoju specifičnu leksiku. Ni ljekare ne razumijemo kad govore o dijagnozama i bolestima. Problem nastaje kad komuniciramo sa ljudima izvan te profesije, pa treba koristiti ‘prevedene’ termine ako postoje jer treba postići razumljivost bez koje nema komunikacije… Tu su u pitanju nazivi  za pojedina sredstva za šminkanje za koje je lakše koristiti naziv iz izvornog jezika, u ovom slučaju engleskog,  nego ih prevoditi na naš jezik… Sve riječi jednog jezika (leksika) možemo podijeliti po porijeklu na domaće  i strane (tuđice, pozajmjenice). U svakom jeziku postoje riječi koje su preuzete iz nekog drugog jezika što je sasvim prirodno kad se uzmu u obzir raznovrsni uticaji i kontakti  među narodima koji se tim jezicima služe“, kaže ona.

Tuđice koje  nalazimo u našem jeziku možemo podijeliti uglavnom na tri grupe, dodaje Glušica.

“U prvu grupu spadaju tuđice koje su u naš jezik ušle davno  i za njih nemamo drugih domaćih riječi, dugom upotrebom su se odomaćile i kao tuđice prepoznavaju ih samo jezički stručnjaci. Rijetko ko može sledeće riječi prepoznati kao turcizme: jastuk, jorgan, sapun, čarape, papuče, čaj, limun, rakija, duvan, pita, galamiti, dugme…“, navodi Glušica.

U drugu grupu, kako dodaje, idu tuđice koje su ušle u upotrebu kao stručni termini u oblasti nauke, tehnike, politike i kulture i za raliku od prvih lako uočavamo da su iz drugog jezika, najčešće grčkog i latinskog.

“To su riječi kao što su demokratija, filozofija, geografija, inteligencija, apstrakcija, asocijacija, dignitet, hipokrizija, oficijelan, lokacija, provenijencija, geneza i niz drugih, ali sve više i iz engleskog obično terminologija savremene infirmacione tehnologije (softver, hardver, laptop, mejl…), mode, filma i sl.”, objašnjava Glušica.

Sporna je treća grupa koja se odnosi na anglicizme, koje su posredstvom medija veoma rasprostranjene, a, kako naglašava, potpuno nepotrebne.

“To su tuđice tipa: stajling, kasting, tender, imiđž, fotosešn, in, aut, kul, bekstejdž, transparentno, sofisticirano, involvirati, implementirati i sl.“, objašnjava Glušica.

Iz same podjele tuđica jasno se vidi koje dvije grupe tuđica imaju opravdanu upotrebu i u kojim prilikama.

“Problematična je dakle, ova treća grupa i korisnici takve leksike najčeće žele da se pokažu obrazovanim, važnim, modernim ili da se odvoje od slojeva kojima je takva leksika nerazumljiva. Nerijetko, strane riječi se ili pogrešno izgovaraju ili upotrebljavaju sa pogrešnim značenjem što nam pokazuje da se one koriste bez ikakvih kriterijuma i znanja o njima“, ocjenjuje profesorka.

Ona dodaje da strane riječi koje koristimo moraju imati opravdanu upotrebu, a to znači da nemamo domaćih riječi za te pojmove ili je u pitanju stručna terminologija. Treba imati, kako ističe, na umu da se najznačajnije istine kazuju jednostavnim i razumljivim jezikom što posebno važi za jezik medija koji su upravo “najzaslužniji” za pravu poplavu nepotrebne i neprimjerene upotrebe stranih riječi.

“Savjet za dobru upotrebu leksike koja je porijeklom iz drugih jezika je: ne pretjerivati ni u jezičkom čistunstvu niti u upotrebi stranih riječi. Stane riječi koje koristimo moraju imati opravdanu upotrebu (što znači da je razumljiva onima sa kojima komuniciramo ili da za te pojmove nemamo domaćih riječi) . Moramo znati pravilan oblik i značenje svake strane riječi koju koristimo a samim tim i razlog zašto baš nju upotrebljavamo”, zaključuje Glušica.