Video
Male je površine (do 100 metara kvadratnih, manje od bare) i neke presušuju u sušnom periodu godine a neke ne, nego tokom čitave godine u njima ima vode jer im je pozicija najčešće u nesunčanim stranama i zaleđima sa visokom šumom i jakom vegetacijom. Lokve predstavljaju staništa za pojedine vrste algi i viših biljaka, larve beskičmenjaka (poput komaraca), a kod nas u Crnoj Gori najčešće su lokve staništa mrmoljaka ili tritona (lat. Triturus) koji su grupa repatih vodozemaca koja pripada porodici daždevnjaka i mrmoljaka (lat. Salamandridae) i poput svih predstavnika ove porodice imaju tipičan izgled daždevnjaka. Ipak, za razliku od roda daždevnjaka (lat. Salamandra), predstavnici ovog roda su više prilagođeni vodenoj sredini, piše Pobjeda.
Ekipu saradnika NP ,,Lovćen” čine mladi ljudi pa smo ovaj put u naše istraživanje krenuli u većem broju. Ispred Centra za posjetioce NP ,,Lovćen” odmah nakon osam časova krećemo u sastavu: Ana Uskoković, biolog, Božidar Proročić, stručni saradnik kao i kolege saradnici: Vuk Borilović, Ivo Knežević, Srećko Grabovica, Zdravko-Dado Lipovina, dok nas šef službe zaštite NP ,,Lovćen” Đorđe-Đani Kaluđerović čeka da nas povede i zajedno s nama obiđe teren i lokalitet Ruceve lokve. Bilo da dolazite sa područja NP ,,Lovćen” ili sa Cetinja asfaltnim putem stižete do rampe za (ulazak-izlazak) u NP ,,Lovćen” odakle se put jednim krakom odvaja i vodi do katuništa Lubenice, prostoru na kome vjekovima živi brastvo Lipovina, a koje pripada selu Bjeloši. Uskim putem nailazimo na kuće uglednih domaćina Lipovina koji se i danas djelimično bave poljoprivredom, proizvodnjom sira, preradom suhomesnatih proizvoda i uzgojem u manjem broju goveda. Prizori jeseni nas prate svuda, dan savršeno sunčan bez oblaka, magle, vrijeme toplo.
Stižemo do kuća Kaluđerovića koje se nalaze na sjevernim padinama (u Gornjim Očinićima), i tu ostavljamo naša terenska vozila. Ispred kuće nas čeka Đorđe-Đani Kaluđerović, šef službe zaštite u NP ,,Lovćen” kao i 80-godišnji Vojin-Vojo (Jankov) Kaluđerović koji nas poziva da nakon povratka sa staze budemo njegovi gosti i da nam prenese dio zanimljivih istorijskih priča za lokalitet Ruceva lokva koje on pamti. Inače glavni makadmski put vodi prem lokalitetima Babina kruška – Siljevički dolovi (odakle se put lijevo razdvaja prema Grabovom dolu) i nastavak puta (desno) prema Malom i Velikom Konjskom koje je poznato kao rezervat šumskih sastojina bukve površine – 400 ha i koje jednim dijelom pripada i opštini Budva.
Čitava ekipa polako kreće makadamskim putem-stazom Krsti – Plužine, iznad Ždrijenskog i Sokolovog dola – Prenkom od Lukoja (specifični toponimi) do Rucevih doca (dolova). Staza je neobilježena s konstantnin usponom. Tokom puta cijelom stazom nailazimo na oborena stabla bukve usljed sušenja istih i uticaja nevremena i vjetrova kao i na pojedine manje odrone kamenja razasutog po stazi jer je predio oko nas krečnjačkog karaktera koji se pod uticajem atmosverskih prilika rasipa. Evidentno je tokom čitave staze da je (zaboravljena) i polupristupačna za planinare i posjetioce i da je bez iskusnog vodiča teško pronaći ovaj lokalitet.
Uz uspon nadomak same Ruceve lokve stoje dva jako razgranata stabla stogodišnih bukvi koje nas podsjećaju na planinske vojnike koje čuvaju prilaz. Prizor je gotovo filmski nestvaran i autentičan. Staza od makadamskog puta je dužine 2,5 km. Prolazimo kroz mladu bukovu šumu. Ispred nas se pruža poveći do ispred Ruceve lokve. Na samom dolu sa desne strane bila su plandišta porodica: Kaluđerović, Marinović, Rudović, Glendža, Paović, Batrićevića. Tu su i dva stara, nažalost, oborena stabla bukve koja su sigurno bila starosti trista godina po našim procjenama. Sa Ruceve lokve vodi stari karavanski i trgovački put prema primorju đe su žene do 70-ih godina prošlog vijeka išle na primorje da prodaju svoje proizvode, ali i žene sa primorja, najčešće iz Grblja, koje su dolazile na Cetinjski Pazar. Put vodi preko Aladinova dola, na Popov kam, gdje je raskrnica i granica Njeguša i Konaka. Sa Popova kamena put vodi lijevo ispod Vojvodina vrha (1297 mnv) na Ošnju lokvu pa na Stankovo guvno (planina Poborska).
Mali i Velji Mrakovac ostaje sa desne strane, a put vodi na veliku vodu Koritnicu. Ispred nas se nalaze dva zidana ubla (Ruceva lokva) jedan je veći i u prečniku sigurno sedam metara dok je drugi znatno manji. Ublovi su svoltani kamen na kamen u čitavom svom obimu i pojedini su masivnosti i preko 100 kilograma. Evidentni su i tragovi divljih svinja koje tu borave na vodopoju i riju zemlju u okolini samog lokaliteta. Voda je zamućena usljed silaska divljih svinja i čekamo da se razbistri kako bismo posmatrali živi svijet koji, iako je mjesec novembar, nije još uvjek u fazi hibernacije.
Nakon pola sata boravka uspijevamo da sa mrežicom izvučemo na površinu malog mrmoljka (lat.Triturus vulgaris) kojeg nakon kratkog posmatranja i uslikavanja vraćamo u vodu.
Teren je idealan da se postave solila i prihrana za krupnu divljač tokom oskudnih zimskih mjeseci i ranog proljeća (medvjed, srna, divlja svinja). Snimamo brojne lijepe kadrove na ovom području. Nakon boravka na ovom lokalitetu u trajanju od par sati slijedi povratak.
Veoma važno je istaći da smo tokom istraživanja istorijskih podataka o lokalitetu Ruceva lokva pronašli podatke i istorijske izvore u komima se ovaj likalitet pominje još u XV vijeku. U almanahu ,,Šematizam pravoslavne eparhije Bokokotorske, Dubrovačke i Spičanke“ za1886. godinu u Zadru (strana 36) pronalazimo testament, koji prvi put pominjemo u tekstu, a u kojem se govori o brastvu Rucevići kao i o lokalitetu Ruceva lokva koji su oni nastanjivali u XV vijeku. Dakle, lokalitet je najvjerovatnije postojao i ranije, nakon čega je popravljan i obnavljan zbog vodopoja koji su bili veoma važni posebno u ljetnjim mjesecima kada se veoma oskudijevalo u vodi na ovom suvom kraškom terenu.
Stižemo kod kuća Kaluđerovića đe nas je ljubazni domaćin Vojin-Vojo Kaluđerović ugostio i ispričao nam onoliko koliko on zna o lokalitetu Ruceva lokva. Pošto je rođen uoči Drugog svjetskog rata, pamti iz priča da je Ruceva lokva bila popravljana i obnavljana između dva svjetska rata, te da je bila veoma važna za sve stočare koji su boravili na ovom području i plandištima.
Preporučeno
Teška su to vremena bila, nije bilo lako živjeti na ovom području, svaki pedalj zemlje se obrađivao, a plandišta i katuni bili su jedina mjesta na kojima se izdizalo (boravilo) radi ispaše. Slušamo pažljivo ovu gorštačku starinu vedrog duha i fotografskog pamćenja. Nakon ispijene kafe sa svim materijalom i foto dokumentacijom sumiramo utiske sa istraživanja ovog lokaliteta koje predstavlja jedan od skrivenih dragulja NP ,,Lovćen”. Istraživanje ovog područja nastavićemo i u narednom periodu, vrijedno publikujući sva naša zapažanja.
