Ako bi se ovogodišnja Generalna skupština Ujedinjenih nacija posmatrala samo kroz naslovne poruke koje su posljednjih dana odlazile iz sale u Njujorku, teško bi se moglo zaključiti da je tema 81. zasijedanja „Obnova povjerenja, upravljanje transformacijom: Ujedinjene nacije koje služe svima“.

Umjesto povjerenja, slušaju se optužbe. Umjesto približavanja stavova, javno se iznose crvene linije. Umjesto diplomatskog jezika, sve češće se čuju direktne prozivke drugih država, ali i same organizacije kojoj se govornici obraćaju.

Argentinski predsjednik Javier Milei napao je UN i njegovu birokratiju. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ocijenio je da Ujedinjene nacije više nijesu sposobne da ispune svoju osnovnu misiju. Kiparski predsjednik Nikos Hristodulidis i Erdogan iznijeli su potpuno suprotne verzije višedecenijskog kiparskog sukoba. Iran i Izrael nastavili su preko govornice Generalne skupštine razmjenu optužbi, dok su američka i izraelska delegacija demonstrativno napuštale salu tokom pojedinih obraćanja.

Na red je došao i Balkan.

Aleksandar Vučić je, pored Kosova, NATO-a i kritike urušavanja međunarodnog poretka, sa govornice Generalne skupštine otvorio i pitanje Hrvatske – istorije, ustaštva, Jasenovca i savremene upotrebe nacističkih simbola. Hrvatski premijer Andrej Plenković odgovorio je nekoliko sati kasnije.

Tako je još jednom potvrđeno da Generalna skupština UN nije samo mjesto na kojem se govori o svjetskim krizama. Ona je postala i najveća svjetska politička pozornica na kojoj države međusobne iznose svoj ”prljav veš”.

MILEI PROTIV UN-A, ERDOGAN PROTIV SISTEMA

Jedan od najoštrijih napada ove godine nije došao od predsjednika države koja je u direktnom ratu sa drugom državom, već od argentinskog predsjednika Javiera Mileija – i bio je usmjeren upravo prema organizaciji pred čijom je govornicom stajao.

Milei je UN opisao kao organizaciju koja se udaljila od svoje prvobitne svrhe, kritikovao njegovu birokratiju i međunarodne programe, a posebno je napao ono što vidi kao pretjerano miješanje međunarodnih institucija u unutrašnja pitanja država.

Njegov govor bio je toliko direktan da je jedan od njegovih centralnih motiva bio upravo tvrdnja da su Ujedinjene nacije postale dio problema, umjesto rješenja.

Poruka je bila jasna: Argentina, prema Mileijevom viđenju, ne želi da svoju državnu politiku podređuje međunarodnoj birokratiji.

Još direktnije sistem UN-a napao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Erdogan je rekao da Ujedinjene nacije, osnovane prije više od osam decenija upravo da bi čuvale međunarodni mir i bezbjednost, više nijesu sposobne da ispune tu misiju.

Posebno je kritikovao Savjet bezbjednosti i činjenicu da pet stalnih članica – SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija – imaju pravo veta.

Njegova argumentacija je da svijet sa više od 190 država ne može biti predstavljen sistemom u kojem odluke o najtežim međunarodnim krizama u velikoj mjeri zavise od volje pet država.

I tu se dolazi do možda najvažnijeg paradoksa ovogodišnje Generalne skupštine: najglasnije kritike UN-a dolaze upravo sa njegove najvažnije govornice.

KIPAR I TURSKA: ISTI PODIJUM, DVIJE RAZLIČITE PRIČE

Jedan od najplastičnijih primjera pretvaranja Generalne skupštine u globalnu pozornicu bilateralnih sporova jeste Kipar.

Predsjednik Kipra Nikos Hristodulidis govorio je o međunarodnom pravu, suverenitetu i bezbjednosti i pitanje podjele ostrva postavio u kontekst kršenja tih principa.

Turska, međutim, već decenijama iznosi potpuno drugačiji stav.

Erdogan je pred Generalnom skupštinom ponovio da na Kipru postoje dva naroda i dvije države i pozvao međunarodnu zajednicu da prizna Tursku Republiku Sjeverni Kipar.

Tako je za istom govornicom, pred istim međunarodnim auditorijumom, predstavljena ista kriza iz dvije potpuno različite perspektive.

Generalna skupština u takvim situacijama nije mjesto na kojem se sukob završava. Ona postaje mjesto na kojem se doliva ulje na vatru.

IRAN IZRAEL I SAD: GENERALNA SKUPŠTINA KAO PRODUŽETAK RATNOG FRONTA

Ako je negdje ovogodišnja Generalna skupština najviše ličila na produžetak ratnog fronta, onda je to u sukobu Irana, Izraela i Sjedinjenih Država.

Američki predsjednik Donald Trump je 22. septembra, u svom obraćanju Generalnoj skupštini, otvoreno branio američku odluku da započne rat protiv Irana, tvrdeći da je cilj bio spriječiti Teheran da dođe do nuklearnog oružja. Istovremeno je iznio i jednu od najtežih poruka sa ovogodišnje govornice – upozorenje da bi SAD mogle „uništiti“ Islamsku Republiku ako ne bude postignut dogovor kojim bi se rat okončao.

Dan kasnije, za govornicu je izašao iranski predsjednik Masud Pezeškijan.

Njegov govor bio je direktan odgovor na američku poruku. Pezeškijan je Trumpa i SAD optužio za agresiju, rekavši: „Američki predsjednik nas je nazvao teroristima, ali mi smo žrtve terorista.“

Iranski predsjednik je tokom govora podigao fotografiju bivšeg vrhovnog lidera Alija Hamneija, koji je, prema iranskim navodima, ubijen u zajedničkom američko-izraelskom napadu početkom rata, kao i fotografije djevojčica poginulih u napadu na školu u južnom Iranu. Time je diplomatsku govornicu pretvorio i u svojevrsni prikaz ratnih posljedica.

„Napali su nas, ali nijesmo pognuli glave niti kleknuli“, poručio je Pezeškijan.

Još je zanimljivije što je, uprkos izuzetno oštroj retorici, ostavio otvorena vrata za pregovore. Poručio je da Iran „pruža ruke prema svijetu“, dok je istovremeno upozorio da će otpor iranskog naroda rasti pod pritiskom sankcija i prijetnji.

Ali ni tu nije bio kraj.

Tokom Pezeškijanovog govora američki predstavnik napustio je salu, dok je izraelska delegacija bojkotovala njegovo obraćanje. Nekoliko sati kasnije, kada je na istu govornicu izašao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, situacija je bila još dramatičnija.

Desetine delegata napustile su salu čim je Netanjahu počeo govor. Izraelski premijer im je odgovorio riječima: „Ako ima još moralnih kukavica koje nijesu napustile ovu salu, molim vas, učinite to.“ Reuters je zabilježio da su delegacije izlazile dok je Netanjahu govorio, a da su njegove pristalice sa galerije uzvikivale poruke podrške Izraelu.

Netanjahu nije došao da ublaži ton.

Naprotiv, jedan od centralnih djelova njegovog govora bio je upravo opravdavanje izraelskog napada na Iran. Govoreći o uništavanju iranskih nuklearnih postrojenja, rekao je da je odluka o napadu bila „jedna od najlakših odluka“ koje je ikada donio kao premijer.

Objašnjenje je bilo još direktnije: tvrdio je da bi, da Izrael nije djelovao, „svi bili mrtvi“.

Netanjahu je potom prešao sa Irana na kritičare Izraela, optužujući pojedine zapadne vlade za ono što je nazvao antisemitizmom, a posebno je napao gradonačelnika Njujorka Zohrana Mamdanija zbog njegovih kritika izraelske politike u Gazi. Prozvao je i Katar i Tursku, optužujući ih za širenje, kako je tvrdio, neistina o Izraelu.

Time je u samo dva dana Generalna skupština dobila gotovo savršen primjer novog karaktera međunarodne diplomatije.

Trump prijeti Iranu. Iran odgovara Trumpu i Izraelu. Izrael odgovara Iranu, SAD brane svoju akciju, izraelska delegacija bojkotuje iranski govor, američka delegacija napušta salu, a desetine drugih delegacija napuštaju salu kada na govornicu izlazi Netanjahu.

I sve se to događa pod krovom organizacije čija ovogodišnja Generalna debata nosi temu „Obnova povjerenja“.

Upravo zato je scena iz sale možda značajnija od samih govora.

Još jedan detalj dodatno pojačava sliku. Generalni sekretar UN Antonio Gutereš je na početku ovogodišnje debate upozorio da je princip prema kojem sila ne smije biti konačni arbitar toga čiji su životi, prava i budućnost važni „pod dubokim pritiskom“. Govorio je o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku i pozvao lidere da iskoriste Generalnu skupštinu za deeskalaciju i dijalog.

A samo nekoliko dana kasnije, sa iste govornice slušale su se prijetnje uništenjem države, optužbe za terorizam i agresiju, međusobno napadanje i demonstrativni izlasci iz sale.

VUČIČ I HRVATSKA

U takvu sliku uklapa se i govor predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Njegov nastup počeo je mnogo širim pitanjem – urušavanjem međunarodnog poretka.

„Međunarodni sistem kakav smo poznavali je srušen. On više ne postoji“, rekao je Vučić, govoreći o nastanku novog svjetskog poretka sa dva glavna centra moći i sve većim brojem regionalnih sila.

Govorio je o Kosovu, NATO bombardovanju Srbije 1999. godine, teritorijalnom integritetu i selektivnom tumačenju Povelje UN.

A onda je, u dijelu govora koji nije bio neposredno vezan za aktuelne globalne teme kojima je otvorio obraćanje, otvorio i staru temu odnosa Srbije i Hrvatske.

Vučić je rekao da je Srbiji „najteže kada u našem okruženju vidimo ponovno uzdizanje nacizma na pijedestal društvenih vrijednosti, posebno u Hrvatskoj“, optužujući Hrvatsku da se ponosi svojom nacističkom prošlošću i upotrebom nacističkih slogana i simbola.

Pomenuo je i Jasenovac, navodeći da srpski narod ne može prihvatiti „povampirenje najstrašnijih duhova prošlosti“ i odbacujući, kako je rekao, „moralne prodike“ koje dolaze iz Hrvatske.

Problematičnost tog dijela govora upravo je u tome što je Vučić, nakon što je govorio o velikoj geopolitičkoj slici i urušavanju međunarodnog sistema, sa najveće svjetske diplomatske govornice ponovo otvorio jednu od najosjetljivijih istorijskih tema između dvije susjedne države.

Drugim riječima, iz velike priče o Povelji UN, međunarodnom pravu i novom svjetskom poretku, govornica se u jednom trenutku vratila na stare balkanske rovove.

PLENKOVIĆ: UMJESTO DA SE POSPE PEPELOM, VUČIĆ NASTAVLJA

Odgovor iz Zagreba stigao je praktično odmah.

Hrvatski premijer Andrej Plenković odbacio je Vučićeve optužbe i rekao da je riječ o „neutemeljenoj difamirajućoj kampanji o Hrvatskoj“.

„Umjesto da se pospe pepelom za ono što su priredili, on očito nastavlja s tom neutemeljenom difamirajućom kampanjom o Hrvatskoj u koju ni on ne vjeruje, a kamoli međunarodna zajednica“, rekao je Plenković.

Plenković je pritom govorio o ceremoniji ispraćaja Ratka Mladića u Srbiji, koju je u svom obraćanju UN-u prethodno kritikovao kao veličanje osuđenog ratnog zločinca.

U svom zvaničnom govoru Plenković je Srbiju i region stavio u širi kontekst evropskih integracija, ali je govorio i o ratnom iskustvu Hrvatske, navodeći da je tokom rata više od četvrtine njene teritorije bilo pod okupacijom i da Hrvatska i danas traga za 1.725 nestalih osoba.

Tako je Generalna skupština, barem kada je riječ o ovom balkanskom duelu, dobila gotovo školski primjer onoga što se događa sa multilateralnom diplomatijom: jedan lider sa svjetske govornice prozove komšiju, drugi mu odgovori, a bilateralni spor postane dio globalnog političkog programa.

SVE OVO IPAK NIJE OD JUČE

Oštri govori u UN-u nijesu novost.

Naprotiv, istorija Generalne skupštine puna je nastupa koji su postali simboli političkog teatra.

Fidel Castro je 1960. godine govorio gotovo četiri i po sata.

Nikita Hruščov je iste godine ostao upamćen po incidentu sa cipelom tokom debate.

Jaser Arafat je 1974. godine u jednom od najpoznatijih govora u istoriji UN-a govorio o pušci i maslinovoj grančici kao simbolima borbe i mira.

Venezuelski predsjednik Hugo Chavez je 2006. godine, dan nakon govora Georgea W. Busha, sa iste govornice rekao da je na njoj „još juče bio đavo“ i da se osjeća miris sumpora.

Donald Trump je 2017. godine sjevernokorejskog lidera Kim Jong-una nazvao „Rocket Man“ i zaprijetio potpunim uništenjem Sjeverne Koreje.

Benjamin Netanyahu je 2012. godine pred Generalnom skupštinom podigao crtež bombe kako bi upozorio na iranski nuklearni program.

Dakle, Generalna skupština nikada nije bila salon diplomatske pristojnosti.

Ali postoji razlika između istorijskih ekscesa i današnjeg trenda.

ŠTA SE PROMIJENILO?

Danas se sve više čini da države Generalnu skupštinu koriste istovremeno za tri stvari.

Prvo, za obraćanje međunarodnoj javnosti, zatim slijedi slanje poruka vlastitom biračkom tijelu, pa direktno odgovaranje protivnicima.

To mijenja i samu prirodu govora.

Lider više ne mora da ubijedi protivnika. Ne mora čak ni da ubijedi diplomate u sali. Dovoljno je da njegova poruka izađe iz zgrade UN-a i postane naslov u njegovoj zemlji, na televiziji ili društvenim mrežama.

Zato je politička vrijednost ovakvog govora često veća kod kuće nego u samoj sali Generalne skupštine.

I upravo tu UN dolazi u paradoksalnu situaciju.

Organizacija je osnovana kao prostor u kojem će države razgovorom pokušati da spriječe ratove. Danas države sve češće dolaze u taj isti prostor da pred kamerama iznesu optužbe koje su dio njihovih već postojećih sukoba.

Možda zato najvažnija poruka ovogodišnjeg zasijedanja nije nijedna pojedinačna uvreda, prijetnja ili optužba.

Mnogo je važnije ono što se vidi kada se svi ti govori stave jedan pored drugog.

Milei napada UN.

Erdogan napada strukturu UN-a.

Kipar i Turska se međusobno spore oko budućnosti ostrva.

Iran i Izrael razmjenjuju optužbe.

Vučić se vraća na Hrvatsku, Kosovo i NATO.

Plenković uzvraća Beogradu.

A sve to se događa u trenutku kada je zvanična tema Generalne skupštine upravo – obnova povjerenja.

To je možda najveći paradoks ovogodišnjeg zasijedanja.

Jer Generalna skupština ne pokazuje samo koliko su duboki pojedinačni sporovi. Ona pokazuje i koliko je teško pronaći zajednički jezik u svijetu u kojem sve više država međunarodni sistem doživljava kao nešto što treba mijenjati, zaobići ili tumačiti u skladu sa vlastitim interesima.

UN je i dalje najveća svjetska diplomatska pozornica.

Ali ovogodišnja Generalna skupština pokazuje da se ta pozornica sve manje koristi samo za traženje kompromisa.