Video
Reagovanje Pavlovića prenosimo integralno:
Naravno, kritika Vladinih odluka donesenih tokom posljednjih šest mjeseci nipošto ne znači da se prethodna vlast oslobađa odgovornosti za propuste koji su u oblasti zdravstva učinjeni tokom posljednje tri decenije, a pogotovo od vremena obznanjivanja pandemije, pa do završetka posljednjih parlamentarnih izbora. Ta odgovornost je mjerljiva, i treba je aktuelizovati i procesuirati nakon što se pandemija stavi pod kontrolu.
Na žalost, kod nas nije tako. U pandemiji koja prijeti da satre Crnu Goru, cijena onog poslovičnog “ali” koje političari stalno koriste (“…mi se trudimo, ali je bivša vlast kriva za…”) se danas naplaćuje u ljudskim životima. Svaljivanjem krivice na prethodnu vlast se nastoji opravdati sadašnje tumaranje Vlade po pitanju pandemije. Činjenica da je zdravstveni sistem u Crnoj Gori decenijama bio jedna od nejakih institucija sistema se ne može koristiti da se racionalizuju sadašnji nedostatak stručnosti, odlučnosti, ili želje Vlade da donese teške, ali neminovne odluke utemeljene u medicini, a ne u političkim kalkulacijama.
Uprkos čestom i glasnom pozivanju na sopstveni demokratski kapacitet, odnos vladinih zvaničnika prema kritikama upućenim na njihov račun pokazuje dvije zabrinjavajuće stvari. Prva je odustvo upravo tog demokratskog kapaciteta na koji se grlato pozivaju. Druga je da i nova i stara vlast reaguju identično na upućenu kritiku: dok trepneš, oni breme odgovornosti prebacuju na svog političkog oponenta, destabilizirajuće faktore iz okruženja, i tome slično.
Trenutna epidemiološka situacija je ona tačka u kojoj Ministar zdravlja treba hitno da inicira, a Vlada prihvati dvije elemenarne i prijeko potrebne odluke koje neće biti bazirane na političkoj optici i predizbornoj računici, već na stručnom mišljenju epidemiologa.
Prva je donošenje odluke o privremenim mjerama zaštite koje će važiti za čitavu Crnu Goru, uključivati privremeno zatvaranje granica, kao i značajne uniformne restriktivne mjere unutar cijele države. Druga je stvaranje funkcionalnog i apolitičnog Kriznog Štaba koji bi koordinisao primjenu i poštovanje mjera zaštite stanovništva, ali i vodio računa da postoji mehanizam kontrole kada je u pitanju poštovanje obznanjenih mjera. Istovremeno se mora ubrzati vakcinacija stanovništva.
Posto je uloga medicinskih stručnjaka izvan organa izvršne vlasti definisana kao savjetodavna, i pošto oni mogu da daju prijedloge, jasno je da je politička optika primarni kriterijum u donošenju odluka. Iz tog razloga je ovo prilika da profesionalci u zdravstvu koji su položili Hipokratovu zakletvu, jasno i decidno informišu javnost o mjerama zaštite koje smatraju neophodnim, ali i o tome kada su, od koga, i iz kojih razloga njihovi savjeti odbacivani. Ovo neophodno spajanje profesionalizma s moralnošću se mora desiti čim prije. U protivnom, ćutanje profesije (bez obzira na koje privatne ili profesionalne razloge) može (treba?) biti interpretirano kao odobravanje i saučesništvo u Vladinom političenju životima građana.
Ne treba ostaviti resornoj ministarki da napomene ko je donosilac konačnih odluka. Iako se radi o zdravstvenom radniku, ne treba zaboraviti da je ona prije svega integralni dio političke strukture koja donosi odluke, i da ona aktivno učestvuje u donošenju problematičnih, selektivnih, diskriminišućih i, nadasve, nekorisnih mjera. Imajući ovo u vidu, njena odgovornost je neupitna i mjerljiva.
Preporučeno
Česte ministarske napomene da konačnu odluku donosi vlada imaju jedan cilj: da se resorna ministarka lažno prikaže kao nezavistan i kritički misleći profesionalac koji se bori s politizovanom birokratijom (“…..šta da se radi kada ne slušaju stručno mišljenje….”) kao da ona djeluje izvan te i takve birokratije. Ovo je tužan primjer kako se ljekarska profesija krije iza birokratskih odluka političara u želji da opravda pomenuto ćutanje i saučesništvo. Njen ostanak na političkoj funkciji koja kompromituje njeno profesionlano opredjeljenje samo uvećava stepen odgovornosti.
