PEJOVIĆ ZA STANDARD: Nije dovoljno da žene imaju prava na papiru, ravnopravnost mora da se osjeti u svakodnevnom životu

“Naš zadatak nije samo da imamo dobre propise, već da obezbijedimo da oni daju rezultate u životu građanki i građana”, istakla je Pejović.

Crna Gora je napravila značajne korake u unapređenju zakonodavnog i strateškog okvira za rodnu ravnopravnost, ali donošenje zakona ne znači automatski i postizanje pune ravnopravnosti. Ključni izazov ostaje njihova primjena, jačanje institucija i obezbjeđivanje jednakih mogućnosti za žene u svim oblastima života, ocijenila je u razgovoru za Standard Biljana Pejović, načelnica Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava.

Govoreći o tome koliko je Crna Gora danas blizu evropskim standardima rodne ravnopravnosti, Pejović ukazuje na napredak u donošenju propisa, ali upozorava da stvarni rezultati moraju biti vidljivi u svakodnevnom životu građanki i građana.

“Crna Gora je u prethodnom periodu napravila značajne korake u unapređenju pravnog i strateškog okvira za rodnu ravnopravnost. Usvajanje novog Zakona o rodnoj ravnopravnosti i Zakona o zaštiti jednakosti i zabrani diskriminacije, kao i Nacionalne strategije rodne ravnopravnosti 2025–2029, pokazuje da postoji jasna namjera da se ova oblast uređuje sistemski i u skladu sa evropskim standardima. Međutim, mislim da je važno da budemo realni i da ne poistovjećujemo donošenje zakona sa postizanjem pune ravnopravnosti. Naš zadatak nije samo da imamo dobre propise, već da obezbijedimo da oni daju rezultate u životu građanki i građana. To znači jednake mogućnosti za zapošljavanje i napredovanje, veću zastupljenost žena na mjestima odlučivanja, djelotvornu zaštitu od diskriminacije i nasilja, ali i ravnopravniju raspodjelu porodičnih obaveza“, ističe Pejović.

PRIMJENE ZAKONA OSTAJU NAJVEĆI IZAZOV

Na pitanje da li je veći problem nedostatak zakonskih rješenja ili njihova nedovoljno efikasna primjena, Pejović navodi da je sada posebno važno obezbijediti da zakonske obaveze postanu dio svakodnevnog rada institucija.

“Rekla bih da je danas posebno važno da se usredsredimo na primjenu zakona, ali to ne znači da je normativni okvir završen ili da ga više ne treba unapređivati. Propisi moraju da prate razvoj evropskog zakonodavstva i da odgovore na oblike diskriminacije koji su ranije bili nedovoljno prepoznati. Novi Zakon o rodnoj ravnopravnosti donosi važnu promjenu u pristupu, jer rodnu perspektivu ne tretira kao obavezu samo jednog resora, već kao odgovornost svih organa koji kreiraju i sprovode javne politike. To znači da se o uticaju na žene i muškarce mora voditi računa prilikom izrade zakona, strategija, programa, ali i budžeta. Posebno su značajni procjena rodnog uticaja i rodno odgovorno budžetiranje, jer nam omogućavaju da procijenimo da li javne politike zaista doprinose jednakim mogućnostima“, objašnjava Pejović.

Ona dodaje da je važno da zakonske obaveze budu razumljive i primjenjive, uz jasno određene odgovornosti, sredstva i pokazatelje uspješnosti.

“Nije dovoljno da rodna ravnopravnost bude pomenuta u strateškom dokumentu; potrebno je da postoje konkretne mjere, odgovorni nosioci, opredijeljena sredstva i mjerljivi pokazatelji uspješnosti. Građanke moraju da imaju pristup zaštiti, a institucije moraju biti spremne da prepoznaju problem i reaguju blagovremeno. Drugim riječima, zakoni postavljaju okvir, ali njihovu vrijednost potvrđuje tek ono što se dešava u praksi”, poručuje ona.

ŽENE I DALJE SUOČENE SA PREPREKAMA NA TRŽIŠTU RADA

Iako su žene u Crnoj Gori obrazovane i sve prisutnije u različitim oblastima profesionalnog i javnog života, i dalje postoje prepreke koje utiču na njihovu ekonomsku samostalnost, zarade i mogućnosti za napredovanje. Pejović smatra da se njihov položaj ne može procjenjivati samo na osnovu broja zaposlenih, već se moraju uzeti u obzir i kvalitet radnih mjesta, uslovi rada i mogućnosti za profesionalni razvoj.

“Iako su žene u Crnoj Gori obrazovane i sve prisutnije u različitim oblastima profesionalnog i javnog života, i dalje postoje prepreke koje utiču na njihovu ekonomsku samostalnost i mogućnosti za napredovanje. Te prepreke nijesu uvijek vidljive na prvi pogled. One se ogledaju u otežanom usklađivanju poslovnih i porodičnih obaveza, prekidima karijere zbog brige o djeci i drugim članovima porodice, nedovoljnoj zastupljenosti na rukovodećim pozicijama i mogućim razlikama u zaradama za rad jednake vrijednosti”, kazala je Pejović.

Ističe da je posebno važno da pitanje položaja žena na tržištu rada ne posmatramo samo kroz broj zaposlenih žena.

“Moramo da sagledamo i kvalitet radnih mjesta, mogućnost napredovanja, uslove rada, ekonomsku sigurnost i ravnopravno učešće u donošenju odluka“, navodi Pejović.

Ona posebno ukazuje na položaj žena koje se suočavaju sa višestrukim preprekama, kao i na značaj evropskih integracija za unapređenje njihovih prava.

“Dodatnu pažnju treba posvetiti ženama koje žive u ruralnim područjima, ženama sa invaliditetom i ženama iz romske i egipćanske zajednice, koje se mogu suočavati sa više međusobno povezanih prepreka. Evropske integracije mogu doprinijeti unapređenju ove oblasti kroz dalje usklađivanje zakonodavstva, jačanje zaštite od diskriminacije, unapređenje jednakih mogućnosti na tržištu rada i primjenu evropskih standarda o jednakim zaradama i transparentnosti zarada. Ipak, važno je naglasiti da usklađivanje propisa samo po sebi neće ukloniti sve postojeće razlike“, ističe ona.

Prema njenim riječima, neophodne su i konkretne mjere koje će ženama omogućiti da ravnopravno učestvuju na tržištu rada, bez potrebe da biraju između profesionalnog razvoja i porodičnog života.

“ŽENA KOJA PRIJAVI NASILJE NE SMIJE BITI PREPUŠTENA SAMA SEBI“

Borba protiv nasilja nad ženama zahtijeva koordinisan odgovor svih nadležnih institucija, od policije i tužilaštva do sudova i socijalnih službi. Pejović naglašava da je neophodno unaprijediti procjenu rizika, obezbijediti hitno postupanje i omogućiti žrtvama pristup specijalizovanim uslugama podrške.

“Borba protiv nasilja nad ženama zahtijeva kontinuiran, koordinisan i odlučan odgovor svih nadležnih institucija. Nije dovoljno da nasilje bude zakonom zabranjeno. Važno je da žena koja ga prijavi bude zaštićena, da joj se vjeruje, da dobije potrebnu podršku i da postupci protiv učinilaca budu sprovedeni djelotvorno i bez nepotrebnog odlaganja. Crna Gora je unaprijedila pojedine zakonske i institucionalne mehanizme zaštite, ali ostaje obaveza da se dodatno ojačaju procjena rizika, hitno postupanje, koordinacija policije, tužilaštva, sudova i socijalnih službi, kao i dostupnost specijalizovanih usluga podrške. Posebno je važno da se rizik od ponavljanja i eskalacije nasilja prepoznaje na vrijeme i da zaštitne mjere budu djelotvorne u praksi”, kaže Pejović.

Ona ističe da je žrtvama neophodno obezbijediti ne samo pravnu zaštitu već i uslove za izlazak iz nasilja i ponovno uspostavljanje samostalnog života.

“Moramo obezbijediti da žrtve imaju pristup besplatnoj pravnoj pomoći, psihološkoj podršci, sigurnom smještaju i drugim uslugama koje im omogućavaju da izađu iz situacije nasilja i ponovo uspostave samostalan život. Te usluge moraju biti dostupne i van većih urbanih centara, uz uvažavanje potreba žena koje se suočavaju sa dodatnim preprekama. Važan segment je i usklađivanje sa Direktivom Evropske unije 2024/1385 o borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, kao i unapređenje odgovora na seksualno nasilje, uznemiravanje, digitalno rodno zasnovano nasilje i druge oblike zlostavljanja“, navodi ona.

Pejović ukazuje i na značaj pouzdanih podataka, koji bi omogućili da se preciznije utvrdi gdje sistem funkcioniše, a gdje su potrebne dodatne promjene.

“Naš cilj mora biti da žena ne bude prepuštena sama sebi nakon što prijavi nasilje. Institucije su dužne da joj obezbijede zaštitu i podršku, a ne da odgovornost za izlazak iz nasilja prebacuju na nju”, poručuje Pejović.

ČLANSTVO U EU NE SMIJE OSTATI SAMO FORMALNO ISPUNJAVANJE USLOVA

Govoreći o tome može li Crna Gora postati članica Evropske unije ukoliko žene i dalje nemaju jednake mogućnosti u praksi, Pejović ističe da pristupni proces podrazumijeva izgradnju institucija koje dosljedno štite ljudska prava i obezbjeđuju jednakost pred zakonom.

“Proces pristupanja Evropskoj uniji podrazumijeva mnogo više od usvajanja zakona i formalnog usklađivanja sa evropskim propisima. On podrazumijeva izgradnju institucija koje dosljedno štite ljudska prava, obezbjeđuju jednakost pred zakonom i djelotvorno reaguju kada su ta prava ugrožena”, rekla je Pejović.

Napominje da rodna ravnopravnost zato ne može biti izdvojena obaveza koja se ispunjava samo kroz jedan zakon ili jednu strategiju.

“Ona mora biti prisutna u radu institucija, na tržištu rada, u obrazovanju, u političkom odlučivanju i u sistemu zaštite od nasilja i diskriminacije”, navodi Pejović.

Prema njenim riječima, napredak Crne Gore mora se mjeriti konkretnim rezultatima, a ne samo brojem usvojenih propisa.

“Tokom pristupanja mora se pratiti ne samo da li su zakoni usvojeni, već i da li se primjenjuju, da li institucije imaju potrebne kapacitete, da li se diskriminacija efikasno sankcioniše i da li žene imaju stvaran pristup pravdi i zaštiti. Važno je pratiti i promjene u zapošljavanju, ekonomskom položaju žena, njihovoj zastupljenosti na mjestima odlučivanja i dostupnosti usluga za žrtve nasilja. Ne bih željela da evropske integracije posmatramo kao proces u kojem se obaveze ispunjavaju samo da bi se zatvorilo određeno poglavlje. Pravi smisao reformi jeste da njihovi rezultati budu vidljivi građankama i građanima. Evropski standardi nijesu samo pravna obaveza države, već i mjerilo kvaliteta života, jednakih mogućnosti i povjerenja u institucije”, ističe ona.

NAPREDAK MORA BITI VIDLJIV U ŽIVOTU SVAKE ŽENE

Kao jednu od najvažnijih promjena koju Crna Gora treba da ostvari prije ulaska u EU, Pejović izdvaja potrebu da rodna ravnopravnost postane sastavni dio redovnog rada institucija, uz konkretne mjere, opredijeljena sredstva i mjerljive rezultate.

“Očekujem da jedna od najvažnijih promjena bude to da rodna ravnopravnost postane sastavni dio redovnog rada institucija, a ne tema kojoj se posvećujemo samo povodom pojedinih međunarodnih datuma ili kada se pojavi konkretan problem. To znači da institucije prilikom donošenja odluka procjenjuju njihov uticaj na žene i muškarce, da planiraju sredstva za sprovođenje mjera, prikupljaju pouzdane podatke i preuzimaju odgovornost za rezultate. Novi Zakon o rodnoj ravnopravnosti pruža osnov za takav pristup, dok Nacionalna strategija rodne ravnopravnosti 2025–2029, sa pratećim akcionim planovima, daje kontinuitet i okvir za praćenje sprovođenja mjera”, objašnjava Pejović.

Ona naglašava da će najvažniji pokazatelj napretka biti to da žene u svakodnevnom životu imaju jednake mogućnosti, ali i da mogu da računaju na institucije kada se njihova prava ugroze.

“Za građanke će, međutim, najvažnije biti ono što mogu da prepoznaju u sopstvenom životu. To znači da žena ima jednake mogućnosti da se zaposli, bude adekvatno plaćena i napreduje na poslu; da ima više mogućnosti da učestvuje u donošenju odluka; da može da prijavi diskriminaciju i dobije djelotvornu zaštitu; i da žena koja trpi nasilje može brzo da dođe do bezbjednosti, pravne pomoći i podrške. Napredak ćemo morati da mjerimo konkretnim pokazateljima: promjenama u zastupljenosti žena na rukovodećim i političkim funkcijama, podacima o položaju žena na tržištu rada, brojem i ishodima postupaka u slučajevima diskriminacije, dostupnošću usluga za žrtve nasilja i stepenom realizacije planiranih mjera”, navodi ona.

Pejović zaključuje da evropski put Crne Gore mora donijeti promjene koje će žene osjetiti u svojoj sigurnosti, ekonomskoj samostalnosti i mogućnosti da same odlučuju o svom životu.

“Za mene će najvažniji pokazatelj uspjeha biti to da građanka, kada se suoči sa diskriminacijom ili nasiljem, zna kome može da se obrati i dobije djelotvornu zaštitu, ali i da uopšte ima manje razloga da se suočava sa takvim problemima. Jednako tako, uspjeh će biti da se sposobnost, znanje i rad žene vrednuju ravnopravno, bez obzira na pol. Evropski put treba da donese promjene koje se ne mjere samo brojem usvojenih propisa, već većom sigurnošću, ekonomskom samostalnošću i slobodom izbora za žene u Crnoj Gori. To je standard kojem treba da težimo i obaveza koju imamo prema sadašnjim i budućim generacijama”, zaključila je Pejović.

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.