Video
Plivanje za časni krst nije nasljeđe iz dubina istorije, kako to predstavlja SPC, već proizvod novog doba, prvi put organizovan u Srbiji, tačnije u Čačku, početkom 2000-ih godina, uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve.
Srbija ga je 2006. godine u međuvremenu uvrstila i u nematerijalnu kulturnu baštinu, pa se tako manifestacija stara dvadesetak godina u toj zemlji danas tretira kao da potiče iz davnina.
Kako to već biva iz Srbije običaj se nizvodno prelio u Crnu Goru, pa se danas i kod nas predstavlja kao nešto iskonski tradicionalno.
OBIČAJ PREUZET OD RUSKE CRKVE
No, posebno je zanimljivo što se cijeli običaj predstavlja kao hriščanska tradicija, iako je u svojoj osnovi preuzet iz Ruske pravoslavne crkve – ali uz značajnu, gotovo suštinsku razliku.
U Rusiji se vjernici na Bogojavljenje simbolično potapaju u ledenu vodu, u tišini, molitvi i ličnom činu vjere. Kod nas, međutim, ritual je evoluirao u takmičenje, trku, spektakl i medijski događaj, gdje se u zaleđene rijeke ne ulazi radi duhovnog pročišćenja, već da bi se prvi stiglo do krsta, uz obaveznu publiku, kamere, političko-ideološki folklor i kako smo juče mogli vidjeti na Sastavcima, nezaobilazni četnički melos.
Ni simbolika se više ne poštuje kako dolikuje. Po „tradiciji“, krst bi trebalo baciti na udaljenost od 33 metra, u znak Hristovih godina.
Međutim, na jučerašnjem plivanju na Sastavcima u Podgorici, ta simbolika je očigledno postala suvišan detalj – krst je praktično bačen taman toliko da bude uručen plivačima u ruke, čime je ritual dodatno sveden na formu bez suštine.
ČETNIČKI MELOS I VELIČANJE ZLOČINACA
Ali pravi problem ne leži ni u godinama, ni u simbolici, već u onome u šta se plivanje za časni krst u Crnoj Gori pretvorilo posljednjih godina. Umjesto bogojavljenske svečanosti, svjedočili smo manifestacijama koje više liče na nacionalistički vašar. Uz crkvene zastave ore se četničke pjesme, slavi se ideologija pod čijim su simbolima počinjeni najteži ratni zločini na prostoru bivše Jugoslavije.
U slavu „časnog krsta“ veličaju su ratni zločinci i zločini, kao da je Bogojavljenje zgodan povod za istorijski revizionizam i političku demonstraciju sile.
”Plivači” u vodu uskaču uz povike Kosovo, Kosovo i praćeni četničkim pjesmama „Od Topole pa do Ravne Gore“ i „Izvidnica, izvidnica Pavla Đurišića, prethodnica, prethodnica vojvode Đujića“ i tako ”obogaćuju” cijeli performans, pa se nameće pitanje da li plivači plivaju za ”časni Hristov” ili ”gvozdeni krst” Pavla Đurišića.
I tako smo od manifestacije stare dvije decenije, koja se predstavlja kao drevni običaj, preko noći stigli do otvorenog ideološkog performansa u kojem se religija koristi kao paravan za nacionalističku mobilizaciju.
Vjera je, po ko zna koji put, gurnuta u drugi plan, dok su u prvi plan izbile četničke pjesme, ikonografija i poruke koje nemaju nikakve veze ni sa hrišćanstvom, ni sa Bogojavljenjem.
Preporučeno
Ako je plivanje za časni krst trebalo da bude čin duhovnosti, danas je prije svega dokaz koliko se lako „tradicija“ može izmisliti, upakovati i zloupotrijebiti. A kada se jednom ritual pretvori u omaž ratnim zločincima, onda više ne govorimo o vjeri – već o ideologiji koja se bez srama krsti hladnom vodom.
