Potrebna sistemska podrška, a ne dodatna trauma

Crna Gora mora uspostaviti specijalizovane službe za podršku žrtvama i svjedocima u predmetima ratnih zločina, obezbijediti odgovarajuće prostorne i stručne kapacitete, te koristiti iskustva Bosne i Hercegovine (BiH) u ovoj oblasti, poručeno je na predstavljanju priručnika o pružanju pomoći, podrške i zaštite osobama koje učestvuju u postupcima za ratne zločine. Predstavljanje priručnika organizovali su NVO Akcija za ljudska prava i TRIAL International – Ured u Bosni i Hercegovini, uz finansijsku podršku Kraljevine Nizozemske.

Priručnik predstavlja ključne aspekte procesuiranja ratnih zločina, sa posebnim osvrtom na položaj žrtava i svjedoka, postojeće mehanizme podrške u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, kao i izazove koji se javljaju u praksi. Posebna pažnja posvećena je regionalnoj saradnji dvije države, koja je ocijenjena kao neophodna za efikasno procesuiranje ovih krivičnih djela.

Iskustvo BiH pokazuje značaj podrške žrtvama i svjedocima

Izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević kazala je da su svjedoci jedno od najvažnijih i najbrojnijih dokaznih sredstava u predmetima ratnih zločina, zbog čega ih je potrebno motivisati, ohrabriti i osposobiti da daju kvalitetan iskaz.

Ona je upozorila da osobe koje svjedoče često nose izuzetno teške emocionalne posljedice, kojih moraju biti svjesni svi učesnici u postupku. Ukazala je i na dragocjeno iskustvo Suda Bosne i Hercegovine i njegovog Odjeljenja za podršku svjedocima, kroz koje je u dvije decenije prošlo gotovo 19.000 svjedoka, od kojih je oko 16.000 svjedočilo u predmetima ratnih zločina.

Gorjanc Prelević je podsjetila da će izmjenama crnogorskog Zakonika o krivičnom postupku po prvi put biti predviđeno uspostavljanje službi za podršku svjedocima i oštećenima pri sudovima i tužilaštvima. Ipak, učesnici skupa upozorili su da za njihovo efikasno funkcionisanje još nijesu obezbijeđeni neophodni kadrovski i prostorni kapaciteti.

Svjedoci pamte kako su ih institucije tretirale

Državni tužilac u Vrhovnom državnom tužilaštvu Armin Selmanović pohvalio je priručnik, ističući da je procesuiranje složenih predmeta ratnih zločina neraskidivo povezano s prekograničnom saradnjom, posebno s institucijama Bosne i Hercegovine.

On je upozorio na rizik od retraumatizacije svjedoka, naglasivši da osobe koje učestvuju u postupku trajno pamte način na koji su se institucije prema njima odnosile.

Selmanović je kazao da se radi i na unapređenju položaja žrtava kroz omogućavanje da se o njihovim imovinskopravnim zahtjevima odlučuje u okviru krivičnog postupka, umjesto da budu upućivane na dodatne, dugotrajne parnične postupke. Posebno je istakao značaj nevladinih organizacija i specijalizovanih institucija, ocijenivši njihovu ulogu neprocjenjivom u oblastima u kojima formalni sistem ima ograničene kapacitete.

Saradnja institucija i nevladinog sektora je ključna

Savjetnica u Višem sudu u Podgorici i kontakt osoba za svjedoke i žrtve u predmetima ratnih zločina Zorica Jovović kazala je da, iako specijalizovana služba za podršku svjedocima još nije uspostavljena, određeni mehanizmi zaštite već postoje. Ona je rekla da se trude da svjedocima obezbijede smještaj u zasebne prostorije u postojećoj zgradi Višeg suda u Podgorici, iako posebne prostorije u toj zgradi za njih nijesu predviđene.

Ona je istakla da je za njihovu punu efikasnost neophodna snažnija institucionalna podrška, ali i naglasila značaj saradnje sa nevladinim organizacijama, koje kroz svoje iskustvo i stručnost pružaju dragocjenu pomoć institucijama i osobama koje učestvuju u postupcima. Prema njenim riječima, takva podrška doprinosi zaštiti dostojanstva svjedoka i jačanju njihovog povjerenja u pravosudni sistem.

Svaki svjedok zahtijeva individualan pristup

Autorka priručnika i psihološkinja Odjeljenja za podršku svjedocima Suda BiH Berina Smajić kazala je da je za uspostavljanje kvalitetnog sistema podrške, pored jasnih procedura i stručnih kapaciteta, ključno razumijevanje potreba svjedoka i razvijanje empatije prema njihovim iskustvima.

Ona je objasnila da se svakom svjedoku mora pristupiti individualno, jer se njihove potrebe, iskustva i psihofizičko stanje razlikuju. Uloga službe nije da utiče na sadržaj iskaza, već da svjedoka upozna sa postupkom, objasni mu šta može da očekuje i pomogne mu da kroz cijeli proces prođe uz što manje dodatnog stresa i osjećaja nesigurnosti.

Prema njenim riječima, svjedocima često mnogo znači kada ih neko u instituciji jednostavno i ljudski pita kako su i da li mogu da iznesu teret svjedočenja.

Služba podrške u BiH kontaktira svjedoke nakon potvrđivanja optužnice, priprema ih za različite situacije koje se mogu dogoditi tokom dolaska i boravka u sudu, prati njihovo stanje i, kada je potrebno, ulazi sa njima u sudnicu. Kontakt se nastavlja i nakon davanja iskaza.

Smajić je preporučila i uspostavljanje baze podataka o svjedocima, koja bi omogućila bolju komunikaciju, praćenje njihovih potreba i koordinaciju između suda, tužilaštva i stručnih službi.

Posebno je ukazala na položaj žena koje su preživjele seksualno nasilje, a koje o svom iskustvu često godinama nijesu govorile ni najbližima. Zbog toga je važno da se svjedok sa tužiocem upozna i pripremi prije ulaska u sudnicu, a ne tek na samom suđenju.

Razumijevanje traume je preduslov adekvatne podrške i pravičnog postupka

Koautorka priručnika i psihološkinja Ana Jaredić naglasila je da svjedoka ne treba posmatrati samo kao izvor dokaza, već prvenstveno kao osobu koja živi sa posljedicama traumatskog događaja.

Ona je objasnila da trauma može uticati na način na koji osoba pamti događaje, govori o njima i reaguje tokom saslušanja. Zbog toga iskaz ne mora uvijek biti potpuno hronološki ili jednako formulisan, a svjedok može zaplakati, zastati ili teško govoriti o pojedinim događajima.

„Potrebno je dati osobi vrijeme, saslušati je, uvažiti i ne požurivati je“, poručila je Jaredić.

Ona je istakla da je trauma-informisani pristup potreban svim profesionalcima koji dolaze u kontakt sa žrtvama, bez obzira na to da li je riječ o ratnim zločinima, seksualnom ili rodno zasnovanom nasilju.

Učesnici su ukazali i na značaj organizovanja postupaka na način koji neće dodatno opterećivati svjedoke, jer svako ponovno suočavanje sa traumatičnim iskustvom zahtijeva posebnu pripremu i podršku.

Jaredić je kao primjer jednog od najnaprednijih trauma-informisanih pristupa u pravosuđu navela slučaj iz Australije, u kojem je sud prilagodio postupak saslušanja ženi sa disocijativnim poremećajem identiteta (ranije poznatim kao poremećaj višestrukih ličnosti). Kako je objasnila, sud je prepoznao zaštitnu funkciju disocijacije i različitih identiteta kao mehanizma preživljavanja razvijenog usljed ekstremne traume, prihvatajući da različiti identiteti nose različite segmente traumatskog iskustva i sjećanja. Saslušanjem šest identiteta iste osobe, sud je, istovremeno poštujući psihološke posljedice traume, dobio potpuniju sliku događaja i više relevantnih dokaza.

Prema njenim riječima, ovaj slučaj pokazuje koliko je važno da pravosuđe razumije posljedice traume i prilagodi postupak osobi, umjesto da očekuje da se ona uklopi u unaprijed zadate proceduralne obrasce.

Nadovezujući se na uticaj traume na način na koji žrtve doživljavaju i pamte događaje, pravna savjetnica NVO Akcija za ljudska prava Bojana Malović navela je da su pojedine žrtve ratnih zločina, svjedočeći pred sudom, krv ubijenih osoba opisivale kao žutu, iako su znale da je ona crvene boje. Kako je objasnila, to je jedan od primjera kako ekstremni stres i trauma mogu uticati na percepciju i način na koji se traumatični događaji pamte, zbog čega je važno da svi učesnici u postupku razumiju posljedice traume i iskaze žrtava posmatraju u tom kontekstu.

Nijedna institucija ne može djelovati sama

Pravna savjetnica organizacije TRIAL International u Bosni i Hercegovini Samra Škulj kazala je da se ta država i nakon tri decenije suočava sa problemima u procesuiranju ratnih zločina.

Prema njenim riječima, iskustvo BiH pokazalo je da nijedna institucija sama ne može odgovoriti na potrebe žrtava i svjedoka, već je neophodna saradnja pravosuđa, nevladinih organizacija, zdravstvenih ustanova i drugih službi.

Škulj je posebno ukazala na značaj odlučivanja o imovinskopravnim zahtjevima u okviru krivičnog postupka. Novčana naknada, kako je navela, ne može biti dovoljna da nadoknadi pretrpljenu štetu, ali predstavlja priznanje da počinilac nije samo osuđen već i obavezan da snosi posljedice štete koju je nanio.

Učesnici skupa saglasili su se da je za kvalitetnu podršku potrebno obezbijediti stručne timove, odgovarajuće prostorne kapacitete koji omogućavaju njihovu zaštitu – poput odvojenih čekaonica i ulaza – kontinuiranu obuku svih učesnika u postupku, kao i jasne procedure koje će spriječiti kontakt svjedoka sa optuženima i druga postupanja koja mogu izazvati dodatnu traumatizaciju.

Glavna poruka predstavljanja priručnika bila je da efikasno procesuiranje ratnih zločina ne zavisi samo od prikupljenih dokaza i kvaliteta optužnice, već i od sposobnosti institucija da prema svjedocima postupaju stručno, pažljivo i dostojanstveno. Od njih se ne smije očekivati samo da „budu jaki“ – institucije moraju stvoriti uslove u kojima neće sami nositi teret svjedočenja.