Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović naredio je da se ponovo formiraju predmeti u ovim slučajevima, kako bi konačno dobili sudski epilog.

“U novoformiranim predmetima obrazovani su i specijalni istražni timovi, u skladu sa Zakonom o Specijalnom državnom tužilaštvu, koji će, između ostalog, vršiti analizu ranije formiranih krivičnih predmeta povodom istih događaja u kojima su krivični postupci pravosnažno završeni, uz obavezu da pribavljaju i nove dokaze, ali i da vrše pretragu baze podataka Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove”, saopšteno je iz SDT-a.

Vladimir Novović (FOTO: Mara Babović)

Pojasnili su i da su predmeti dodijeljeni u rad specijalnim tužiocima koji su godišnjim rasporedom poslova specijalizovani za krivična djela ratnih zločina.

GST Novović je, kako je saopšteno, prije ponovnog formiranja krivičnih predmeta, donio planove postupanja u vezi sa predmetima ratnih zločina koji su u fazi izviđaja ili istrage, odnosno u vezi sa događajima koji su obuhvaćeni već okončanim postupcima za ratne zločine, a kojima je uredio mjere i aktivnosti koje će SDT preduzimati sa ciljem donošenja tužilačkih odluka u što kraćem roku, odnosno razmatranja pravnih mogućnosti za dalje postupanje na osnovu raspoloživih i eventualno novih dokaza.

“Donošenjem planova postupanja, u čijoj izradi je učestovala i radna grupa koju je obrazovao i kojom je rukovodio glavni specijalni tužilac, Specijalno državno tužilaštvo je počelo ispunjavanje obaveza u skladu sa Strategijom za istraživanje ratnih zločina 2024–2027. godine i pratećim Akcionim planom za sprovođenje Strategije za istraživanje ratnih zločina 2024–2025. godine”, saopštio je juče SDT.

Strategija za istraživanje ratnih zločina je usvojena u septembru prošle godine, a razvijena je uz podršku Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), za period do 2027. godine. Tada je usvojen i Akcioni plan za ovu godinu.

Nada u pravdu

Tea Gorjanc-Prelević, direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) kazala je Pobjedi da ta organizacija pozdravlja radnje koje je GST preduzeo u pogledu formiranja krivičnih predmeta u odnosu na zločine u Morinju, Bukovici, Deportaciji i Kaluđerskom lazu.

“To pokazuje da se primjenjuje nova Strategija za istraživanje ratnih zločina 2024–2027. kao i prateći Akcioni plan, koji predviđaju ponovo otvaranje starih predmeta koji nijesu adekvatno procesuirani, kao i veću transparentnost Specijalnog državnog tužilaštva u odnosu na rad na ratnim zločinima”, kazala je ona.

Gorjanc-Prelević

Ona je istakla da je ovo veliki pomak, jer je ista obaveza bila propisana i Strategijom bivšeg VDT-a Ivice Stankovića još 2015. godine, ali da nije bilo volje da se išta uradi.

“Nadamo se da će sve preduzeto dovesti do rezultata dok su svjedoci i najbliži srodnici stradalih žrtava i nekažnjeni počinioci još živi. To bi bilo od velikog značaja kako za porodice žrtava tako i za vladavinu prava i vraćanje povjerenja u pravosuđe u Crnoj Gori”, kazala je Gorjanc-Prelević.

Decenijski muk

Prilikom predstavljanja strategije, vrhovni državni tužilac Milorad Marković kazao je da neophodnost suočavanja sa prošlošću, uspostavljanje i jačanje principa vladavine prava, nameće Državnom tužilaštvu obavezu da unaprijedi postupanje i intenzivira rasvjetljavanje slučajeva ratnih zločina.

Novović je ranije kazao da će SDT svojim postupanjem osigurati da se Strategija sprovede na način koji će unaprijediti istraživanje ratnih zločina i dovesti do konkretnih rezultata.

Jedno od završnih mjerila u Poglavlju 23 odnosi na postupanje zemlje u vezi sa ratnim zločinima.

Ivica Stanković, nekadašnji VDT je u maju 2015. godine donio Strategiju za istraživanje ratnih zločina, kojom se Vrhovno državno tužilaštvo obavezalo da pojača borbu protiv nekažnjivosti ratnih zločina „efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima“. Ipak od tada, do danas crnogorsko pravosuđe nije iskoristilo mehanizme da se rasvijetle ratni zločini počinjeni u ratovima devedesetih.

Za ratne zločine izvršene na području bivše Jugoslavije tokom ratova devedesetih, Crna Gora je u proteklih 26 godina pravosnažno osudila 11 osoba, manje od trećine optuženih. U tri predmeta (Bukovica, Deportacija, Kaluđerski laz) optužnice su pale, jer su svi okrivljeni oslobođeni, iako su žrtve tih zločina nesporne i zaslužuju pravdu. Od petorice osuđenih u predmetu Klapuh, samo jedan je izdržavao kaznu. Nijesu temeljno istraživani zločini na dubrovačkom ratištu, kao ni djelovanje tzv. vikend ratnika, uprkos izričitim preporukama eksperta Evropske komisije Mauricija Salustra iz 2014. godine.

Kaluđerski laz 

U Kaluđerskom lazu, u blizini Rožaja, pripadnici Vojske Savezne Republike Jugoslavije su 1999. godine ubili ukupno 22 i ranili sedam civila albanske nacionalnosti, koji su sa ratom zahvaćenog Kosova izbjegli na teritoriju Crne Gore za vrijeme NATO intervencije. Među ubijenima su bili djeca, žene i starci.

Iz HRA su podsjećali godinama da niko nije odgovarao za zločin zbog loše sprovedene istrage. Viši sud u Bijelom Polju nije mogao da identifikuje ko je od vojnika pucao na civile ni ko je izdao naređenje, pa je sve optužene oslobodio zbog nedostatka dokaza 2013. godine. Tu je presudu kasnije potvrdio i Apelacioni sud. Viši sud nije dao ni odgovor na pitanje da li je ubistvo izbjeglica na području Kaluđerskog laza predstavljalo ratni zločin. Ovo je dovelo do toga da porodice oštećenih ne ostvare naknadu štete zbog isteka roka zastarjelosti.

Morinj, tabla spoticanja

U Morinju je izvršen ratni zločin, što je potvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom Višeg suda u Podgorici, kada je utvrđeno da su u sabirnom centru JNA u Morinju izvršeni ratni zločini protiv ratnih zarobljenika u vidu fizičkog zlostavljanja, i da su četiri osobe za to osuđene na kazne zatvora – Ivo Gojnić na dvije godine, Boro Gligić na tri godine, Špiro Lučić na tri godine i Ivo Menzalin na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

U Morinju je u oktobru 2022. godine postavljena i spomen-ploča, koja je izazvala negodovanje dijela javnosti i mještana, a opštinske inspekcije su pokušale da je uklone. Međutim, ploča je na objektu koji čuva Vojska Crne Gore, pa do uklanjanja nije došlo.

Bukovica u mraku pravosuđa

U Bukovici je od 1992. do 1995, prema dostupnim podacima, ubijeno šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo zbog torture, 11 ih je oteto, 70 mučeno, a oko 270 protjerano.

Bilo je to u vrijeme oružanog sukoba u BiH, kada je na prostoru Pljevalja boravio veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, pripadnika paravojnih formacija i policije Crne Gore. Do danas za te zločine u Crnoj Gori niko nije osuđen. Nijesu otkriveni počinioci ni nalogodavci.

U analizi HRA, koja se detaljno bavila ovim ratnim zločinom, navedeno je da je zahtjev za pokretanje istrage povodom krivičnih djela počinjenih u Bukovici, Viši državni tužilac podnio tek 11. decembra 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju. Istraga je odmah nakon otvaranja proglašena službenom tajnom. Istragom je obuhvaćeno sedam bivših pripadnika rezervnog sastava policije i rezervnog sastava Vojske Jugoslavije. Optužnica za ratni zločin protiv čovječnosti podignuta je 21. aprila 2010. protiv braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Milorada Brkovića i Đorđija Gogića, pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije, odnosno Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića, pripadnika rezervnog sastava MUP-a Crne Gore. Optuženi su, kako je istražila HRA, terećeni da su zlostavljali muslimansko življe prouzrokujući im teške patnje, ugrožavajući im zdravlje i tjelesni integritet, primjenjujući mjere zastrašivanja, i tako stvarali psihozu za prinudno iseljavanje.

Istaknuto je i da je posebno interesovanje vladalo za svjedočenje direktora Uprave policije Veselina Veljovića, koji je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bio komandir Stanice milicije u Pljevljima i, po nekim svjedočenjima, predvodio pretrese kuća u Bukovici.

Sud je ocijenio da nema dokaza koji bi potkrijepili tezu iz optužnice. Vijeće Višeg suda u Bijelom Polju je 2011. objavilo presudu kojom je optužene oslobodilo od optužbe. Prvostepeni sud je, suprotno navodima iz optužnice, utvrdio da se pripadnici muslimanske nacionalnosti sa područja Bukovice nijesu iseljavali zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno, a iseljavali su se i Srbi i Crnogorci iz tog područja. Vrhovno državno tužilaštvo je protiv pravosnažne presude Apelacionog suda podnijelo Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je 21. januara 2013. odbio taj zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva kao neosnovan.

Tražili spas, poslati u smrt

U maju 1992. godine crnogorska policija je deportovala bosanske izbjeglice i isporučila ih Vojsci Republike Srpske, tada pod vođstvom Radovana Karadžića. Najveći broj njih je likvidiran, dok je 12 izbjeglica uspjelo da preživi mučenje u koncentracionim logorima. Među njima je bilo i izbjeglica srpske nacionalnosti, koji su vraćeni da bi ih mobilisali.

Prema dostupnim zvaničnim dokumentima, crnogorska policija je u maju i junu 1992. godine, nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana iz Bosne i Hercegovine, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, a zatim ih isporučila njima neprijateljskoj vojsci Srpske Republike u BiH, koja je najveći broj njih likvidirala. Uhapšene su i 33 izbjeglice iz BiH srpske nacionalnosti. Za razliku od izbjeglih Muslimana, deportovane izbjeglice srpske nacionalnosti nijesu tretirane kao taoci, niti je poznato da je neko od njih smrtno stradao od neposrednih posljedica deportacije.

Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH, na teritoriju tadašnje Srpske Republike.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Pavle Bulatović izdao je pisano naređenje, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, na osnovu kojega su po Crnoj Gori hapšene bosanske izbjeglice. Potom su predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Deportacija, jedna od sramnih stranica crnogorske istorije, nije zavrijedila da žrtve dobiju spomen-ploču ili obilježje, na što nevladine organizacije HRA, CGO i ANIMA ukazuju već više od 15 godina, koje i obilježavaju svake godine ovaj zločin, traže odgovornost, ne dozvoljavajući da se zaboravi ni ovaj, a ni ostali o kojima je brigu konačno preuzeo SDT.