STANDARD: Koliko dugo ste bili u odnosu sa nasilnikom prije nego što je nasilje počelo i kako je došlo do prvog fizičkog kontakta?
U vezi sam bila godinu i šest mjeseci. Prvi vid fizičkog kontakta je bio nakon 7 mjeseci, ali jako bezazleno… Nakon jedne svađe u kući me uhvatio za vrat, stegao malo jače i rekao šta ima, potom odgurnuo od sebe.. Našla sam opravdanje za ovo njegovo ponašanje budući da mu je period bio jako loš i imao je grozan dan na poslu. Kada je vidio da mu prolazi postalo je sve učestalije a bol je bio sve veći… Počeo je jako da me udara, toliko da sam morala na visokim temperaturama da nosim odjeću koja bi mi prikrivala cijelo tijelo, koje je bilo i ljubičasto, i plavo i zeleno od udaraca. Ne znam zašto, ali ja sam ga opravdavala u svemu, valjda i zbog njegovog zdravstvenog stanja…
STANDARD: Da li je nekada pokušao da opravda sebe ili da li je imao momenat kajanja?
Bilo je tu raznih situacija, počevši od toga da kada me prebije i izađe iz kuće krene sa porukama tipa ”Ti mene ne zaslužuješ…” , ”Ljubavi, ne mogu da vjerujem sta sam uradio, ja sam mislio da je to sve bio moj san” i slično. Najurezanija će mi ostati situacija kada je izgovorio ”Idi od mene, izuzetna si djevojka koja ne zaslužuje da se na njoj testiraju ničije granice ludila”. Iako bolesno zvuči, ja sam i dalje vjerovala da će se promijeniti, da sam ja zapravo upoznala pravog njega a ovo je samo trenutno stanje.
STANDARD: Kada dolazi do eskalacije nasilničkog ponašanja i vašeg prvog prekida?
Ključan problem je nastao za novu godinu kada me je pod dejstvom alkohola isprebijao do neprepoznatljivosti. Imao je običaj da malo popije, ali ništa strašno, samo što bi to dodatno podsticalo njegovu ljubomoru. Bio je jako ljubomoran… Na toj proslavi me jedan mladić s vremena na vrijeme pogledao, toliko je to nebitno bilo da ja nijesam primijetila, ali moj tadašnji dečko jeste… Kada smo izašli sa žurke i čim smo ušli u automobil odvezao me do jedne lokacije van grada, potom me prebio… Toliko su ti bolovi bili jaki da ne znam kako sam ostala svjesna i na prvim semaforima u gradu sam iskočila iz auta, zaustavila prvi taxi i odvezla se kući.
Bila sam jako ljuta na sebe, više na sebe nego na njega… Jer kako sam mogla provesti toliko vremena sa takvom osobom i takvim nasilnikom…
STANDARD: Ali vaša priča se tu ne završava, zar ne?
Ne…Nakon tri mjeseca ja sam i dalje razmišljala o njemu, pitala se da li je dobro…Da bi jednog dana uslijedio poziv od zajedničkog jako dobrog prijatelja koji nas je pozvao na večeru u cilju da makar popričamo o svemu, potajno je htio i da se pomirimo, što se na kraju i desilo…Najgluplja odluka u mom životu, ali ima ih još…
STANDARD: Kako se vaša priča dalje razvijala nakon pomirenja?
Otpočeli smo zajednički život, počeli da planiramo vjenčanje… Ovoga puta sam mislila da je stvarno to to, da ga je prošla ta mračna faza i da ćemo napokon uživati kao nekada. I tako je bilo cijelih dva i po mjeseca… Krenule su pripreme za vjenčanje, a moja iluzija o promjeni na bolje nije dugo potrajala. U sred noći me je probudio snažnim čupanjem za kosu nakon cega je uslijedilo višesatno premlaćivanje. Ovo je bio posljednji okidač, nakon čega sam otišla zauvijek.
STANDARD: Da li ste ga prijavili i ako jeste šta se sa njim na kraju dogodilo?
Zaista nijesam imala snage da ga viđam po sudovima, ali sa druge strane, plašila sam se da me ne povrijedi na neki drugi način… Drugarica koja je znala cijelu priču me ohrabrila na korak da ga prijavim i cijelo vrijeme je bila uz mene. On je na kraju dobio malu kaznu zatvora koju je odležao, ali zabrana prilaska je i dalje tu.
STANDARD: Za kraj ćete mi reći kako se Vi osjećate i da li imate ustručavanje od daljih partnerskih odnosa vođeni ovim iskustvom?
Jako dugo vremena mi je trebalo da se oporavim od ove traume i da napokon mogu reći da sam dobro.
Od tada je prošlo tačno godinu i četiri mjeseca, od tada nisam imala partnera, a i mislim da ću morati prvo jako dobro i dugo da upoznajem osobu da bih se upustila u nešto, jer ipak i dalje mi kroz glavu prolaze scene i siutacije koje sam doživjela.
NASILJE MOŽETE PRIJAVITI NA:
- Nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici: 080 111 111
- Sigurna ženska kuća: 069 013 321
- SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica: 020 232 254 i 067 805 297
- U svim osnovnim sudovima postoje nadležni za besplatnu pravnu pomoc za žene žrtve nasilja
- Broj policije je 122
Preporučeno
Anastasija Đonović
Video