“Kada čujemo riječ zavisnost hrana nam sigurno nije prva asocijacija. Većini ljudi obično padne na pamet zavisnost od droge ili alkohola međutim zavisnost od hrane se minimalizuje i vezuje za biološke nagone ili u nekim slučajevima pitanja samokontrole. Hrana je sve više navika i zamjenski objekat za neku drugu glad, a sve manje potreba. Osjećaj žudnje kod ove, kao i kod drugih zavisnosti je dominatno prisutan, jer žudnja za “supstancom” je ono što definiše i oblikuje ponašanje zavisnika.”, kaže psiholog Marković.

Oni, kako objašnjava, koji su zavisni od hrane su preokupirani određenim namirnicama, osjećaju neodoljivu potrebu za njima i gube kontrolu čim se nađu u njihovoj blizini ili na njih pomisle.

“Hedonističko uživanje se pretvara u opsesiju, toliko su obuzeti hranom da jedu krišom dok ih izjeda osjećanje krivice. Sa druge strane emocionalna glad, je glad kojom onaj koji razvija zavisnost pokušava da popuni osjećaj praznine ili kroz hranu nadomješćuje ono što nedostaje, objašnjava Marković.

“U porodicama u kojima je samo sito dijete zdravo dijete se često može razviti ovakav način ponašanja jer “put do ljubavi vodi preko stomaka” pa tako hrana postaje ljubav, a ljubav nezadovoljena potreba”, pojašnjava on.

Kada govorimo ovoj vrsti zavisnosti moramo pomenuti dva poremećaja nagona kao sto su bulimija i anoreksija.

Kako objašnjava psiholog Marković, Bulimija nervosa (volovska glad) je poremećaj ishrane kog karakterišu ponavljane epizode prejedanja praćene ponašanjem, čiji je cilj da se izbjegne dobijanje na težini, dok prejedanje podrazumjeva jedenje veće količine hrane nego što bi većina pojela u sličnim okolnostima.

“Ponašanje čiji je cilj da se prevenira dobijanje na tjelesnoj težini je ponavljano, neodgovarajuće i kompenzatorno i podrazumjeva: samoindukovano povraćanje, upotrebu laksativa, diuretika, stimulansa, zloupotrebu pilula za dijetu, restriktivan obrazac jedenja kao što je npr. preskakanje obroka i pretjerano vježbanje i slično. Najčešći metod pražnjenja je samoizazvano povraćanje. Ovo je izabrani metod za prevenciju dobijanja na tjelesnoj težini u 80-90% slučajeva. Povraćanje ublažava i fizičku neprijatnost i smanjuje strah od dobijanja na težini. Bulimija znacajno ugrozava fizičko i psihičko zdravlje oboljelih, utiče ne sve aspekte zivota i potrebno ju je lijećiti uz pomoć stručnjaka( psihijatra i psihologa).”, kaže on.

Prema njegovim riječima, za razliku od Bulimije, Anoreksija nervosa počinje željom da se malo oslabi, kako bi se dostigla željena tjelesna težina i kako bi se određeni djelovi tijela “dotjerali” dijetom.

“Dijeta počinje izbjegavanjem hrane koja goji (slatkiši, hljeb, tijesto…), potom smanjivanjem obroka, redukcijom obroka i biranjem hrane. To dovodi do značajnog gubitka tjelesne težine, ali i ekstremne mršavosti koja ugrožava život i nema veze sa ljepotom. Percepcija slike sopstvenog tijela biva poremećena i ništa nije dovoljno “mršavo” da bi pacijentkinja (najčešće su žene one koje oboljevaju od ovog poremećaja) bila zadovoljna. Dijeta je obično praćena pretjeranim tjelesnim iscrpljivanjem i vježbanjem (aerobik, fitness, jogging, hodanje), a često se namjerno izaziva povraćanje ili upotrebljavaju sredstva za ubrzano varenje ili izlučivanje vode iz tijela”, objašnjava Marković.

On navodi da mnoge osobe koje pate od anoreksije pokazuju pridružene psihičke poremećaje: depresivno raspoloženje, razdražljivost, nesanicu, povlačenje iz društva.

“Često su zaokupljene mislima koje im se nameću naizgled protiv njihove volje ili prisilnim radnjama, najčešće vezanim za hranu, jelo, izgled tijela ili tjelesnu težinu, kaže on i dodaje da ove osobe pate od osjećaja neadekvatnosti i jake potrebe da nadziru okolinu, a nedostaje im spontanost, inicijativa i teško izražavaju osjećanja.

Marković objašnjava da je ovaj poremećaj udružen sa sekundarnim endokrinim i metaboličkim promjenama i poremećajem tjelesnih funkcija.

Tako se, prema njegovim riječima javlja nepravilan rad srca, nizak krvni pritisak, nesvjestice, gubitak menstruacije(amenoreja)snižena tjelesna temperatura i nesposobnost da se podnese hladnoća, kosa i nokti postaju lomljivi, kosa pojačano opada, koža je suva, prekrivena nježnim dlačicama, smanjuje se mišićna masa, kosti postaju slabije i sklone prelomima, zglobovi otečeni, zatim nastaje anemija, opstipacija (zatvor), hronična nesanica.

Liječenje anoreksije nervoze spada u visoko specijalistički domen, a najčešće se sprovodi u bolničkim uslovima.

Zavisnost od hrane, se prema riječima psihologa Markovića, najefikasnije liječi uz pomoć kognitivno-bihejvioralne terapije.

“Dok je ranije fokus bio na skrivanju ili neunošenju u kuću „opasnih“ namirnica da se ne dođe u iskušenje, u novije vrijeme se zavisnici od hrene izlazu opasnim namjernicama uz istovremeno sprječavanje uobičajene reakcije na njih. Nije im dozvoljeno da jedu te namirnice, ali ih mogu posmatrati i kratko intenzivno mirisati ili liznuti. Terapeut ih čak podstiče da probaju hranu, ali se potreba vremenom redukuje pa draž koja je ranije provocirala napade proždrljivosti gubi svoju prediktivnu vrijednost”, objašnjava proces liječenja Marković, i dodaje da se ta takozvana terapija preplavljivanjem sprovodi uz pomoću stručnog lica (terapeuta).

“Bitna odlika bilo koje zavisnosti, pa i ove, je da zavisnici ne priznaju ili odbijaju da priznaju (čak i sebi) da su zavisni. Smišljajući niz racionalnih objašnjenja i razloga za takvo stanje umjesto da priznaju postojeći problem”, kaže Marković i zaključuje da ne treba čekati poseban povod za promjene, već sa njima treba početi odmah.