Video
Prema riječima psihološkinje Sekulović, prvi rizik jeste depresivno raspoloženje, koje često podrazumijeva patnju, duševni bol, osjećaj beznađa i tugu koja održava depresiju.
“Pored toga, rizik povećavaju i istorija suicidalnih pokušaja, gubitak posla, razvod, smrt bliske osobe, nasilje, trauma, invaliditet, zloupotreba supstanci, socijalna izolacija i osjećaj krivice. Važno je naglasiti da rizik od suicida ne postoji samo kod osoba sa dijagnostikovanom depresijom, već i kod drugih mentalnih poremećaja”, objašnjava Sekulović.
Kako kaže, vidljivi znakovi mogu biti višestruki.
Prema njenim riječima, oni uključuju promjene u fizičkom izgledu – nagli gubitak ili dobijanje na težini, zapuštenost, pasivan stav tijela, ali i iznenadno pretjerano uređivanje nakon perioda zanemarivanja.
“Takođe, fizički pokazatelji mogu biti povrede ili tragovi samopovređivanja., objašnjava Sekulović i dodaje da emocionalne promjene obuhvataju osjećaj otupljenosti, povlačenje, nemir, nezadovoljstvo, ljutnju ili nervozu.
Ona dodaje da ne postoji jednostavna granica između suicidalnih misli i analize smrti kao pojave.
“Nekada osoba može u trenutku ljutnje ili nervoze reći nešto što zvuči kao suicidalna ideja, ali to ne mora nužno značiti ozbiljnu namjeru. Zbog toga je uvijek važno provjeriti da li iza riječi stoji ozbiljna misao ili trenutni afekt”, kaže Sekulović.
Psihološkinja Sekulović objašnjava da su u radu sa osobom koja je u riziku ključne tehnike poput obezbjeđivanja sigurnog prostora, izgradnje povjerenja, aktivnog slušanja, empatije i uvažavanja osjećanja pacijenta.
“Podrška porodice i bliskih ljudi može biti od izuzetnog značaja”, naglašava ona.
Kada je riječ o tretmanu, Sekulović objašnjava da se u psihoterapiji koriste različiti pravci – kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), interpersonalna, dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT) i drugi.
“Često se kombinuje više metoda. Pored psihoterapije, farmakoterapija koju propisuje psihijatar ima ključnu ulogu, posebno u početnim, akutnim fazama”, navodi Sekulović.
“Na početku, dok je rizik najveći, pacijenti moraju biti redovni na terapiji, a nerijetko i hospitalizovani. Kasnije, nakon stabilizacije, dinamika terapije zavisi od individualnog progresa i procjene stručnjaka. To je uvijek proces koji se vodi u saradnji psihologa i psihijatra”, objašnjava ona.
Podrška je, prema njeim riječima, dostupna na više nivoa – u svim državnim zdravstvenim ustanovama, dijelu privatnog sektora, preko SOS linija i brojnih nevladinih organizacija.
“Dovoljno je obratiti se prvom psihologu ili psihijatru. Njihova je etička obaveza da prepoznaju rizik, reaguju i obezbijede adekvatnu mrežu podrške”, zaključuje Sekulović.
*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.
Preporučeno
*Projekat ”Suicid u Crnoj Gori”- kako ga prevenirati i kako pomoći žrtvama podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.
