Video
Kako Marković kaže za portal Standard, dijagnoza karcinoma često djeluje kao lom – trenutak u kojem se vrijeme dijeli na „prije“ i „poslije“.
,,Iako medicina napreduje i donosi sve više opcija za liječenje, sama riječ i dalje izaziva strah. Od načina na koji se saopštava do toga kako pacijent i porodica doživljavaju bolest, sve postaje dio složene psihološke borbe”, ističe ona.
,,NAČIN SAOPŠTAVANJA DIJAGNOZE ODREĐUJE ČITAV UNUTRAŠNJI PEJZAŽ PACIJENTA”
Psihološkinja procjenjuje da je način saopštavanja dijagnoze presudan.
,,Način na koji se tako nešto saopštava je presudan. Sama riječ ‘karcinom’ u našem društvu i dalje zvuči kao sinonim za kraj. Iako medicina danas nudi različite mogućnosti liječenja i dugog života, način na koji se dijagnoza saopšti određuje čitav unutrašnji pejzaž pacijenta”, pojašnjava ona.
Marković tvrdi da ako je riječ izrečena hladno, kao puka medicinska činjenica, ona može izazvati šok i osjećaj potpune napuštenosti.
,,Empatija i ljudska toplina daju pacijentu osjećaj da nije sam u toj borbi, da pored njega stoji čovjek, a ne samo stručnjak u bijelom mantilu”, opisuje psihološkinja.
KAKO DIJAGNOZA UTIČE NA SVIJEST PACIJENTA?
Karcinom ne ulazi samo u tijelo, već u cijelu egzistenciju
,,On mijenja pogled na vrijeme, na bliske odnose, na male rituale svakodnevice. Irvin Yalom u ‘Gledanju u sunce‘ piše da nas suočavanje sa smrću često tjera da intenzivnije živimo, da zavolimo ono što nam je pred očima. Za neke pacijente, bolest postaje trenutak buđenja, dok za druge donosi duboku tjeskobu, gubitak smisla i osjećaj nepravde”, navodi psihološkinja.
Ona savjetuje da je zbog toga presudno pratiti ne samo tijelo, već i unutrašnji svijet oboljelog.
,,PRIMJERI LJEKARA I TERAPEUTA KOJI SU VIŠE OD DIJAGNOSTIČARA RIJETKI, ALI DRAGOCJENI”
Marković ukazuje da su primjeri ljekara i terapeuta koji znaju biti više od dijagnostičara rijetki, ali da postoje i da su dragocjeni.
,,U rijetkim situacijama, pacijent osjeti da ispred sebe ima čovjeka koji je spreman stati, zastati u gužvi i poslušati njegovo pitanje: ‘Šta će biti sa mnom?’ Takvi ljekari i terapeuti pokazuju da medicina može biti i ljudskost, a ne samo protokol”, ističe ona.
Psihološkinja smatra da, nažalost, mnogo češće svjedočimo suprotnom.
,,MENTALNO ZDRAVLJE SE I DALJE POSMATRA USKO – PSIHOLOŠKA PODRŠKA MOŽE DA PROMIJENI TOK BORBE”
Ona kaže da razlog nije uvijek u pojedincima, već u sistemu.
,,Ljekari su preopterećeni brojem pacijenata, zdravstveni sistem je pod pritiskom i nema dovoljno vremena ni prostora da se ljudima priđe sa psihološke strane. Mentalno zdravlje se i dalje posmatra usko, vezano gotovo isključivo za teže psihičke poremećaje, dok se ključne životne prekretnice – poput dijagnoze karcinoma – zanemaruju kao prostor gdje psihološka podrška može da promijeni tok borbe”, podvlači Marković.
,,STRUČNJACI/KINJE IZ OBLASTI MENTALNOG ZDRAVLJA RIJETKO UKLJUČENI U ONKOLOŠKE TIMOVE”
Uz to, kako dodaje, stručnjaci/njakinje iz oblasti mentalnog zdravlja često su marginalizovani i rijetko uključeni u onkološke timove.
,,Nedovoljno je grupa podrške, rijetko se u medijima govori o psihološkoj dimenziji bolesti, a sistem uglavnom ostavlja pacijente i njihove porodice same da se snalaze sa ogromnim teretom”, naglašava psihološkinja.
Ilustracija, Foto: Freepik
,,PREURANJENA ILI POGREŠNA DIJAGNOZA MOŽE BITI JEDNAKO TRAUMATIČNA KAO I SAMA BOLEST”
Marković se osvrće i na preuranjeno ili saopštavanje dijagnoze bez potvrde.
,,To može biti jednako traumatično kao i sama bolest. Sama riječ, ako je izrečena neodgovorno, može u čovjeku probuditi slike umiranja, patnje i kraja, iako se na kraju ispostavi da dijagnoza nije tačna. Posljedice su dugotrajna anksioznost, nepovjerenje u ljekare, pa i simptomi slični posttraumatskom stresu”, objašnjava psihološkinja.
Ona apostrofira da nepažljivo izgovorena riječ može biti oblik emocionalnog nasilja.
PORODICA – ,,DRUGI PACIJENT”
Prema riječima psihološkinje, bolest ne pogađa samo jednog čovjeka – ona zahvata čitav sistem odnosa.
,,Članovi porodice/prijatelji često preuzimaju uloge njegovatelja, čuvara, ali i tihih saučesnika u strahu. U nekim porodicama bolest zbližava ljude, probudi nježnost i solidarnost. U drugima, međutim, otvara pukotine – nerazgovorene sukobe, potisnute ljutnje, nemoć koja prerasta u distancu. Porodica postaje svojevrsni ‘drugi pacijent'”, konstatuje ona.
Ilustracija, Foto: Freepik
NAJBOLJA POMOĆ NIJE U VELIKIM GOVORIMA, NEGO U TIHOM I ISTINSKOM ,,TU SAM”
Marković ističe da porodica oboljelog najprije može pomoći prisustvom.
Nije potrebno uvijek nuditi riječi ohrabrenja, jer one često zvuče prazno
Kako tvrdi psihološkinja, ponekad je dovoljno sjedjeti pored, držati za ruku, pokazati da bolesnik nije sveden na bolest nego da i dalje vrijedi kao osoba sa željama, snovima i humorom.
Preporučeno
,,Yalom kaže da ‘prava terapija leži u autentičnom susretu između dva ljudska bića’. Isto važi i u porodici: najbolja pomoć nije u velikim govorima, nego u tihom, istinskom ‘tu sam'“, poručuje ona.
