Povod za razgovor je veliki naučni skup održan u Petnjici, posvećen Bihoru u periodu od 1939. do 1948. godine. Tokom četiri dana predstavljeno je 59 referata istraživača koji su pokušali da jedno od najdramatičnijih razdoblja istorije ovog prostora sagledaju kroz dokumente, arhivsku građu i provjerljive istorijske izvore, umjesto kroz decenijama prenošene političke i porodične narative.

Za Rastodera je upravo to jedna od najvažnijih vrijednosti skupa – pokušaj da se istorija odvoji i od komunističke ideologizacije prošlosti i od savremenih nastojanja da se, pod plaštom njenog preispitivanja, naprave novi mitovi.

U intervjuu za Standard govori o četničkom pokolju nad muslimanskim stanovništvom, muslimanskim vojnim formacijama, Osmanu Rastoderu, odnosu Bošnjaka prema antifašizmu, poslijeratnoj represiji, ali i o tome zašto smatra da se istorija danas pokušava koristiti za „kontrolu sadašnjosti“.

BOŠNJACI SE MOGU ODREĆI SVEGA, ALI ANTIFAŠIZMA NE

STANDARD: Profesore Rastoder, četiri dana skupa, 59 naučnih izlaganja i desetine istraživača – šta danas o Bihoru između 1939. i 1948. godine znamo, a što prije ovog skupa nijesmo znali? Koja je najvažnija istorijska činjenica izašla na površinu?

RASTODER: Mogu vam sumirati osnovne teze koje sam iznio u završnom govoru na kraju skupa.

Ratne godine u Bihoru, kao i na svim ostalim područjima gdje su živjeli Bošnjaci, bile su dramatične.

Ostavljeni sami sebi, ne razlikujući četnike i partizane sve do 1943. godine, Bošnjaci su bili primorani da kolaboriraju sa okupatorom – zbog oružja – i da se bore za goli opstanak.

Njihova egzistencija najviše je bila ugrožena od četnika, koji su primarno i stvarno, po svojoj ideologiji, bili fašistički pokret. Borba protiv njih trebalo bi da bude označena primarno kao antifašistička.

Izjednačavanje antifašizma i komunizma na kraju rata stavilo ih je u poziciju „neprijatelja“, tim prije što je ogroman broj četnika na kraju rata konvertovan u partizane. Iz toga se rodio paradoks da njihove „krivice“ na kraju rata procjenjuju bivši četnici.

Bez obzira na sve, Bošnjaci se mogu odreći svega – ali antifašizma ne.

I među nama ima onih koji neznaveno izjednačavaju antifašizam i komunizam i oni se nipošto ne razlikuju od onih koji izjednačavaju četnike i partizane.

Među mojim kolegama u BiH to bi se zvalo „revizionizam“. Moj stav je da je to glupost, jer ono što je bilo ne može se mijenjati. Mijenja se samo mišljenje o onome što je bilo, ali to nije istorija – to je samo jedno od brojnih mišljenja o njoj.

Veoma važna stvar, koja je rezultat skupa, jeste da on predstavlja prekretnicu u pisanju istorije ovog kraja. Umjesto „babologije“, čiji su primarni izvori naracija i sjećanje, podastrti su primarni istorijski izvori – dokumenti – čime je svaki iskaz učinjen provjerljivim i naučnim.

STANDARD: U nazivu skupa stoje tri veoma teške riječi – „narativi, mitovi i historijska istina“. Koji je konkretno mit o Bihoru ovaj skup srušio, a koji narativ potvrdio kao zasnovan na činjenicama?

RASTODER: Srušen je mit o „neznanju“ kao utočištu klimoglavaca, političkih trabanata i onih koji žive u strahu od pitanja: „A šta će oni reći?“

Pet profesora univerziteta, rođenih u krugu od nekoliko kilometara na području Bihora, organizovanih u Naučnom odboru i predsjedavajući u pet sesija skupa, demonstrirali su staru izreku: „Znanje je jedino dobro koje se dijeljenjem uvećava.“

Srušen je i „strah“ od drugačijeg mišljenja učešćem na skupu doc. dr Aleksandra Stamatovića.

I, na kraju, označen je kraj naraciji koja se ne može provjeriti, odnosno „babologiji“ kao izvorištu znanja.

OSMAN RASTODER: PROGLAŠEN, A NE OSUĐEN ZA RATNOG ZLOČINCA

STANDARD: Još u januaru ste kazali da bi skup trebalo da ponudi utemeljen odgovor na pitanje da li nekoga treba „rehabilitovati ili satanizovati“. Sada, poslije skupa, šta je odgovor kada je riječ o Osmanu Rastoderu? Možemo li konačno izaći iz podjele na heroje i zločince i precizno reći šta dokumenti govore o njegovoj ulozi?

RASTODER: Prvo imam potrebu da kažem da je tema bila „Bihor 1939–1948“, a Osman Rastoder samo jedna od brojnih ličnosti bitnih za razumijevanje tog razdoblja. Saglasno tome, čulo se mnogo toga i o njemu.

Iznesene su činjenice koje pokazuju da je Osman Rastoder bio čovjek sa 16 godina škole, osoba koja je govorila više jezika, vjerski službenik neupitnog autoriteta koji je „prirodno“ stao na čelo naroda u borbi za opstanak.

Zato su ga zvali „mula“ – učen čovjek. U svakom slučaju, bio je najobrazovaniji čovjek u narodu, sa svim vrlinama i manama gorštaka i seljaka tih krajeva.

Njegova saradnja sa Italijanima nije sporna, kao što su upitni i njegovi politički nazori. Jer oružje, hranu i zaštitu nijesu mogli očekivati niti od partizana niti od četnika, a narod je morao preživjeti.

Služili su kao straža, zaduženi za red i mir. Odbili su svaku ponudu okupatora da se sa njima bore protiv partizana, kao i ponudu za saradnju u tom smislu sa četnicima.

Osman Rastoder nije mogao, čak i da je htio, sarađivati sa Njemcima, jer od septembra 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, više nije komandant, a iz njegovih formacija izbačene su njegove pristalice, takozvani „osmanovci“.

Po jednim izvorima smijenjen je „pučem“, uz pomoć italijanskog okupatora, i na njegovo mjesto doveden je Đule Agović.

U svakom slučaju, od septembra 1943. Osman Rastoder je „usamljenik“ koji bježi prema Rožajama i Peći, da bi se u Bihor vratio u novembru 1945. i da bi ga OZNA likvidirala u januaru 1946.

Prije svega, imam potrebu da iskoristim priliku da naglasim neke zanimljive činjenice. Kako je moj naučni ugled rastao, tako je rasla i „uloga“ Osmana Rastodera, koji mi je, inače, samo rođak.

Dok su mi pročetnički elementi spočitavali da mi je navodno djed – a nije – i da ne pišem o njegovim zločinima, iako sam prvi i jedini objavio njegov dosije, dileri bošnjaštva iz vrha BS optuživali su moju porodicu da je „izdala“ Osmana.

Suština je, pak, sljedeća: Osman Rastoder je u očima bihorskog naroda „gazija“ koji je spasio Gornji Bihor od klanja i pošasti koja je uništila Donji Bihor u januaru 1943.

Drugo, Osman Rastoder proglašen je ratnim zločincem od Komisije za ratne zločine, kojoj je predsjedavao bogoslov i učitelj Jakša Brajović.

Naglašavam – proglašen, a ne osuđen, i to nakon što su ga pripadnici OZNA-e ubili u januaru 1946.

Najbitnija stvar je u tome da Osman Rastoder nema djelo zločina, jer da ga je imao, valjda bi Jakša Brajović i Komisija to upisali u njegov dosije.

Zbog toga je lansirana planetarna laž da je učestvovao u zločinu u Velici. Prvo, taj zločin počinjen je u julu 1944. godine, dok Osman Rastoder od septembra 1943, nakon kapitulacije Italije, niti je komandant milicije niti ima vojsku.

Drugo, neznavenima odgovara da ne razlikuju 21. SS diviziju „Skenderbeg“, kao tipičnu nacističku tvorevinu, i „muslimansku miliciju“ kao ad hoc organizovane grupe seljaka radi odbrane svog vatana.

Sve u svemu, na naučnom skupu čule su se sve navedene verzije o njemu. Prvi put saopšteni su podaci iz arhiva, a ne ono „rekla-kazala“, ali ne manje bitno – čula se i kasida posvećena njemu.

Tačnije, dok o njemu četnici guslaju kao o protivniku kojeg su izjednačavali sa jednim Krstom Popovićem i sličnima, Bihorci o njemu pjevaju.

Koliko će se daleko ta pjesma čuti, ja ne znam, ali ono što znam jeste da veliki broj Bihoraca zahvalnost za to što su danas živi duguje njemu i ja to moram istaći.

Jedno je sigurno. Nepomirljivi antikomunista, koji je neke saborce savjetovao da idu u partizane; nepomirljivi antičetnik, kojeg su oni svrstavali među svoje najveće neprijatelje i kojeg je Pavle Đurišić u pozdravnom govoru Pirciu Biroliju upoređivao sa Krstom Popovićem; nikada pouzdani saradnik italijanskog okupatora, koji je pomogao Đulu Agoviću da ga smijeni; očigledno vjerski fanatizovan i težak svima za saradnju – svaku ponudu različitih strana je odbio.

S druge strane, dokumenti OZNA-e pokazuju da je od Osmanovog ponovnog dolaska u rodni kraj, u novembru 1945, praćen svaki njegov korak.

Praćeno je i kretanje jednog njegovog rođaka, Hazira Rastodera iz Savinog Bora, kod kojeg je pronađena prepiska sa Osmanom. Znali su gdje spava, gdje jede, ko su jataci i sve druge detalje. Navedena su i imena koja se ne pominju u „babologiji“ nekih autora koji su pisali o njemu.

Likvidacija u januaru 1946. završna je faza te potrage i u toj situaciji bio je unaprijed osuđen na smrt, poput brojnih ideoloških i političkih neprijatelja tog vremena.

Bihorci znaju ko ga je ubio i sve detalje vezane za to, ali nijesu toliko glupi da post festum optužuju bilo koga za događaje koji su rezultat nesrećnih vremena rata.

„MUSLIMANSKA MILICIJA“ NIJE IMALA NI PROGRAM NI JEDINSTVENU KOMANDU

STANDARD: Muslimansku miliciju u Bihoru ranije ste opisivali prvenstveno kao ad hoc organizaciju za odbranu stanovništva. Da li su istraživanja predstavljena u Petnjici tu ocjenu u potpunosti potvrdila ili su otvorila i pitanja odgovornosti, saradnje sa okupacionim vlastima i zločina koje ne treba prećutati?

RASTODER: Cijenim da je navedeni stav dodatno osnažen referatima na skupu.

Zašto? Prvo, „muslimanska milicija“ – ovaj pojam je naknadno domišljen, jer kao takav ne postoji u dokumentima sa početka rata – nema svoj program. Ili ga, barem do danas, niko nije „otkrio“, „pokazao“ ili „objavio“.

Drugo, ove formacije nemaju jedinstvenu komandu, već se prepoznaju po lokalnim komandantima: Osmanu Rastoderu, Đulu Agoviću, Jakubu Kardoviću, Vehbu Bučanu, Sulejmanu Pačarizu, Hasanu Zvizdiću, Ćazimu Sijariću.

Treće i najvažnije, sastavljene su dominantno od domicilnih seljaka i rođaka kao ad hoc neformalne grupe branitelja, stražara i osoba zaduženih za red i mir na konkretnoj teritoriji.

Istina, logistiku im je pružao okupator, koji je bio jedini subjekt voljan za tako nešto, a i zainteresovan za mirno stanje na terenu.

Upoređivati ih sa četnicima i partizanima, koji sve ovo imaju, besmisleno je.

I najvažnije – partizani su avgusta 1944. proglasili opštu amnestiju za četnike, ali ne i za pripadnike ovih formacija.

Odgovor na pitanje zašto može se pretpostaviti, ali tek bi dodatna istraživanja trebalo da objasne tu činjenicu, kao i to da se krajem rata osnivaju „muslimanski partizanski bataljoni“, kao prećutanu činjenicu u naletu egzaltacije idejom „bratstva i jedinstva“.

Nema nikakvog zločina koji je „prećutan“, s obzirom na to da im je pripisivano mnogo toga što ne odgovara realnom stanju.

I da je neko želio da prećuti zločine, nije mogao. Treba pogledati samo memoarske spise nekih partizana, poput Muhameda Musića, Selma Adrovića i drugih, koji o tome govore bez zazora.

Tradicija ovog naroda nije da slavi i svojata zločince. Naprotiv.

STANDARD: Ako želimo da raskrstimo sa starom, ideologizovanom istoriografijom, kako spriječiti da umjesto jednog mita napravimo drugi – ovoga puta „naš“, bošnjački? Koliko ste na skupu ostavili prostora istraživačima koji se ne slažu sa dominantnim interpretacijama organizatora?

RASTODER: Apsolutno smo svjesni tog rizika i prepoznajemo neke tendencije koje nam se čine neprihvatljivim, posebno u dijelu izjednačavanja komunizma i antifašizma.

Mi mislimo da ta dva pojma treba razdvojiti, tim prije što su komunisti monopolizovali pojam antifašizma.

Drugo, čitav skup je direktno prenošen, te je svako zainteresovan bio u prilici da se o tome izjasni.

Treće, diskusije na skupu pokazale su da kritički izoštrena dioptrija posmatranja ljudi i događaja koristi svima.

I, na kraju, ako uspijemo da objavimo zbornike radova sa skupa, ostavićemo svjedočanstvo o razmišljanjima jedne generacije i time dati priliku da se u narednim decenijama, pa i vjekovima, svako referiše u odnosu na ta mišljenja.

Kod nas, kao i kod drugih, nema opasnosti od „revizije istorije“. To je besmislica, jer se ne može promijeniti ono što je bilo – to je istorija.

Može se mijenjati samo mišljenje o onome što je bilo, a to nije istorija, već samo još jedno mišljenje o njoj.

STANDARD: Da li je na skupu iznesena neka činjenica ili interpretacija zbog koje ste Vi lično morali da korigujete svoj raniji stav? Pitam zato što je možda najbolji dokaz naučnog karaktera skupa upravo spremnost da promijenimo sopstveno mišljenje kada nas dokumenti demantuju.

RASTODER: Pripadam onima koji tvrde da je „najveći stepen znanja onda kada shvatiš koliko ne znaš“.

Dakle, ja učim.

U prezentovanih 59 referata iznijeto je toliko toga što navodi na razmišljanje.

U nauci nema „promjene mišljenja“, nego postoji obaveza da svaki novi dokument, koji je osnova neke činjenice, može biti novo znanje. A to nije promjena mišljenja, nego osporena ili potvrđena heuristička osnova činjenice.

Kada detaljno iščitamo sve pristigle radove, tek tada ću znati ima li osnova za korekciju nekih stavova.

„PORAŽENI“ DANAS POKUŠAVAJU DA PROMIJENE PROŠLOST

STANDARD: Gdje je danas, u ozbiljnoj istoriografiji, granica između činjenice da je muslimansko stanovništvo Bihora bilo žrtva masovnih zločina i pokušaja da se zbog toga svaki postupak njegovih političkih ili vojnih prvaka unaprijed opravda?

RASTODER: „Granica“ je u knjigama nastalim tim povodom.

Sve negdje do devedesetih godina, u preko 50.000 naslova o Drugom svjetskom ratu, to nije osporavano.

Osporavanja počinju reafirmacijom „starih ideologija“, zaodjenutih u ruho dekonstrukcije komunističke naracije.

„Poraženi“ svoju frustraciju nadomještaju „kritikom pobjednika“.

Pošto ne postoji „savršeni pobjednik“, kao ni „savršeni gubitnik“, pokušava se nasilnom inverzijom promijeniti prošlost.

Ali tako nešto nije moguće, jer ono što je bilo ne možete promijeniti, sviđalo vam se to ili ne.

To što je vojno poražen „gubitnik“, a što je preživjela „gubitnička ideologija“, treba shvatiti kao normalan proces.

U „normalizovanju“ tog procesa ima naučnika koji tome daju nemjerljiv doprinos, poput, dijelom, Milutina Živkovića, Milana Radanovića, Milana Terzića i još nekoliko kolega iz Srbije.

S druge strane, čitava plejada novih „jurišnika“, poput K. Nikolića, Č. Antića, Kovića, Pavlovića, P. Markovića i brojnih drugih, nabaždarenih od raznih režima, pokušava izokrenuti istoriju više politikom nego naukom.

Politika im čisti „teren“ donošenjem deklaracija, zakona i sličnih akata, koji polaze od realne, ali frustrirajuće činjenice da je broj partizana u Srbiji jedva prelazio cifru od 1.200, da bi ih na kraju rata bilo 240.000, ili ne manje frustrirajuće činjenice da su u okupiranom Beogradu za vrijeme rata život izgubila četiri njemačka vojnika, od toga dvojica u saobraćajnoj nesreći.

Sve u svemu, u istoriji istoriografije to je normalna pojava koja nije usmjerena ka znanju o prošlosti, nego ka kontroli sadašnjosti.

Neizvjesna prošlost rađa neizvjesnu sadašnjost.

ČETNIČKI IZVORI O ZLOČINIMA NE ĆUTE – „NAPROTIV, HVALE SE NJIMA“

STANDARD: Koliko je četnički pokolj u Bihoru iz januara 1943. godine danas zaista istražen na nivou koji omogućava da govorimo o preciznom broju žrtava, odgovornosti, lancu komandovanja i razmjerama zločina, a koliko još zavisimo od različitih procjena i porodičnog sjećanja? Tema četničkog pokolja, odbrane stanovništva i stradanja civila bila je među centralnim temama skupa.

RASTODER: „Kartografija zla“ uvijek je problematično pitanje.

Ovdje smo imali dvije povoljne okolnosti. Od deset predviđenih knjiga edicije „Bijele knjige žrtava Sandžaka 1941–1945“ izašlo je sedam tomova. U njima su poimenično navedena imena stradalih, izvori i sav prateći naučni aparat.

Tako su u knjigama Fehima Džogovića – Opština Petnjica, tom II, Bjelopoljski srez, tom III, Pljevaljski srez, tom V, Rožajski srez, tom VII – potom u knjizi Milana Radanovića Pribojski srez, tom VI, popisane sve žrtve imenom, prezimenom, mjestom i vremenom stradanja.

Ova jedinstvena „knjiga mrtvih“, na ukupno oko 5.000 stranica, sadrži podatke za nekoliko desetina hiljada žrtava rata, i to svih – partizanskih, četničkih, muslimanske milicije i drugih – jer mi nijesmo željeli da „razvrstavamo“ žrtve selektivnim pristupom.

Druga povoljna okolnost su četnički izvori koji govore o tim zločinima.

Oni ih ne skrivaju. Naprotiv, hvale se time.

Tu je problem samo provjeriti da u toj „hvali“ ne pretjeruju sa brojem ubijenih.

Tako da danas nije nikakav problem da onaj koji želi dođe do relativno tačnih podataka o žrtvama i njihovom broju.

Prostor za manipulacije i improvizacije ovdje je sužen, da ne kažem – praktično nemoguć.

STANDARD: Skup se nije završio 1945, nego 1948. godinom. Koliko su prve poslijeratne godine bile novo poglavlje stradanja i pritisaka na stanovništvo Bihora – kroz represiju, agrarnu reformu, kolonizaciju i migracije – i postoji li događaj iz tog perioda o kojem se danas nerado govori?

RASTODER: Možda je jedan od najvećih nedostataka skupa to što smo imali manji broj referata o navedenim temama i periodu nakon rata uopšte.

Međutim, i ono što se čulo daje osnova da se zaključi da teška i turbulentna vremena nijesu prošla okončanjem rata.

Proces transformacije društva Bihor je, prirodno, prošao teže i složenije nego drugi krajevi, jer je njegova osnova za tako nešto bila veoma niska.

Otuda mi je žao što je malo rečeno o pravima žena, naročito kroz školovanje, kao i o ibeovcima sa ovog područja.

Imajući na umu da je jedini komunista koji je javno rekao „Ja sam za Staljina“, Džeko Hodžić, po svjedočenju golootočana predstavljao rijetku ljudsku gromadu koja zaslužuje opširnu biografiju.

Uglavnom, tek će neke buduće generacije kazati više toga o ovom vremenu i ljudima u njemu.

RASTODER: DRŽAVA NIJE PODRŽALA SKUP – ALI PODRŠKU NIJESMO NI TRAŽILI

STANDARD: Rekli ste da skup nije imao finansijsku podršku države, već da je održan zahvaljujući donatorima i vakufskoj tradiciji. Kako tumačite činjenicu da država nema novca ili interesa za naučno istraživanje jednog tako važnog dijela sopstvene istorije? Je li Bihor i dalje na margini crnogorskih institucija, samo što je danas manje na margini nauke?

RASTODER: Vi ste potpuno u pravu. Treba reći da je podrška države izostala, mada će neko reći: „Nijeste je ni tražili“ – što je tačno.

Suština je, moguće, u tome što država, ovakva kakva je, ne čini prostor unutar kojeg bi se ovakav projekat mogao nametnuti kao važan.

Jer ovdje se ne radi o harčalijama, pitama i… da ne navodim primjere fiktivnih projekata koje bi pomogao Fond za zaštitu manjina.

Niti se radi o političkim trabantima i savjetnicima da bi stranka koja se lažno „prodaje“ kao „stranka bošnjačkog naroda“, od svog budžeta koji prelazi 1,5 miliona godišnje, usmjerila dio novca, umjesto na savjetnike koji su upošljeni samo zbog toga što su pljunuli na jednog od organizatora skupa, na nekog od naučnika, učesnika.

Umjesto toga, učinili su sve da skup ne uspije.

Prijavljeni referenti iz ove stranke ili njihovi botovi – Amel Durutlić, Dženisa Mujević i Kemal Zoronjić – nijesu se pojavili na skupu, niti ijedan od „predstavnika naroda“, izuzev poslanika Abaza Dizdarevića.

Nije se pojavio ni njihov lokalni aktivista zvani „službeni auto“, a nesuđeni „ambasador u BiH“, „pazarski doktor nauka“, iako uključen u Operativni tim i ime mu objavljeno u programu skupa, po informaciji koju imam, nije se pojavio ni na jednoj sjednici.

No, to sve ama baš niko nije primijetio.

Moram naglasiti, radi korektnosti, da je jedina budžetska bošnjačka institucija, Bošnjačko vijeće, skup pomogla sa 900 eura i da je predsjednik Izvršnog odbora tog tijela, Mirsad Rastoder, sve vrijeme bio na skupu sa nama, spreman da pritekne u pomoć tamo gdje treba.

Brojni vakifi skupa, čija će imena biti objavljena u Zborniku radova, uz logistiku koja nam je pružena iz Opštine Petnjica i njenog Doma kulture, učinili su sve da se naši gosti osjećaju ne samo prijatno, nego, po informacijama i dopisima koje dobijam, zahvalno na gostoprimstvu koje im je ukazano.

Zato hvala svima, posebno bratstvima Ramčilovićima i Ličinama, koja su dala ogroman doprinos da Petnjica ta četiri dana istinski bude regionalni centar nauke i kulture.

„U NAUCI NEMA DOGOVORA“ – RADOVI IDU NA RECENZIJU

STANDARD: Šta će biti sa ovih 59 radova? Hoće li Zbornik radova proći ozbiljnu nezavisnu recenziju i hoće li biti objavljeni i radovi čiji zaključci nijesu prijatni ni organizatorima, ni Bošnjacima, ni Crnogorcima, ni Srbima, ni Albancima? Organizatori su najavili provjeru autentičnosti i stručnu kontrolu radova prije objavljivanja.

RASTODER: Naučni odbor – akademici Šerbo Rastoder, Azem Kožar i Izet Šabotić, prof. dr Zećir Ramčilović i dr Sait Š. Šabotić – dogovorio je sljedeću proceduru.

Radovi, uobličeni po akademskim standardima, idu na recenziju kod predsjedavajućeg sesije. Na pet sesija bilo je u prosjeku od deset do 15 radova.

Ukoliko neki rad bude ocijenjen negativno, ide na recenziju kod još najmanje dvojice predsjedavajućih.

Tek onda se donosi odluka o objavljivanju.

Radovi ne treba da imaju zaključke koji su „prijatni“ ili „neprijatni“ bilo kome. To je čak marginalno. Treba da imaju heuristički utemeljene činjenice.

Da li će ili neće biti po nečijem „ukusu“, to nas ne zanima, jer kada se rad učini javnim, svako može odgovoriti, osporiti ga i slično.

To je nauka i u njoj nema „dogovora“.

Takođe, suočeni sa pojavom vještačke inteligencije, najavili smo provjeru „autentičnosti“ radova, kako nam se ne bi „prodavala“ vještačka pamet.

Ako se ustanovi da je korišćenje vještačke inteligencije iznad dozvoljenog standarda od 20 do 25 odsto, rad će biti eliminisan po automatizmu.

KAKVA DRŽAVA, TAKVI I UDŽBENICI

STANDARD: Ako rezultati ovog skupa ostanu samo u zbornicima na policama biblioteka – je li posao završen? Šta mora da se dogodi da ono što je nauka utvrdila o Bihoru uđe u udžbenike, muzeje i javno pamćenje Crne Gore?

RASTODER: Suština je u tome da rezultati skupa budu dostupni svakom zainteresovanom, objavljivanjem zbornika.

To bi trebalo da znači da svako ko bude imao ambiciju da piše o Bihoru u narednim decenijama, pa i vjekovima, ne može to ignorisati a da makar ne obavi konsultacije sa tim štivom.

Time je ispunjen jedan od zahtjeva nauke.

A da bi njeni rezultati bili inkorporirani u udžbenike, muzeje i slično, napominjem da je to posao države.

Kakva država, takvi i udžbenici.

Ja nemam odgovor, jer nijesam prorok, kakva će država biti.

Ali ukoliko bude „evropska“, po standardima koji postoje i sada, lokalna istorija mora i treba da bude dio nastavnih sadržaja.