Video
On smatra da SPC na toj ideologiji gradi imidž nacionalne crkve, da su njeni vjerski obredi dio nacionalne politike i da im tu četnici dođu kao borci za srpstvo.
Bolje glavni ideolog četničkog pokreta zna ko su četnici 1944. nego ja 2025.
“Odavno je naučno verifikovano da su četnici kolaboracionisti i kvinsliški pokret iz drugog svjetskog rata o kojem su najgore riječi o njemu izgovorili njeni glavni ideolozi. Stevan Moljević, novembra 1944., znači pri kraju rata, izgovara kao predsjednik Centralnog nacionalnog komiteta za Jugoslaviju, najvećeg političkog organa četničkog pokreta, zar je moje da mu ne vjerujem? Pa valjda je on bolje znao šta je četnički pokret, novembra 1944. nego ja u junu 2025”, kaže Rastoder citirajući ideologa četničkog pokreta Stevana Moljevića.
Za kralja i otadžbinu, je li tako? Prazno je to i šuplje, gospodo i braćo moja! Na takvoj brani, trošnoj i plitkoj, mi nismo mogli da sačekamo komuniste ni ranije, dok je kralj bio sa nama, a danas, kad je kralj protiv nas parola “za kralja i otadžbinu” ni malo se ne bi razlikovala od parole “za sopstvenu propast!” A ona druga “Draža nas vodi pobjedi i slobodi” dovela nas je, kao što vidite, u ovo tužno i maglovito bosansko bespuće … Šta smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu? Svoje kame, brade i pijane komandante, koji štipaju snaše. Krv, seks i gibanice, to je bio naš program, to je bila naša zastava … Rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali!”
Rastoder u razgovoru za portal Standard podjeća da je četnički pokret jedini pokret iz drugog svjetskog rata koji se hvali koliko je pobio žena, staraca i djece i kod njih je samo problem provjeriti da li u tome pretjeruju.
“Hiljade dokumenata je tim povodom objavljeno i mnogo puta naznačeno da su se tog pokreta na kraju rata odrekli i kralj Petar i izbjeglička vlada u Londonu, pozivajući ih (avgust 1944, radio London ) da pređu u partizane, što je i formalno omogućeno 12.oktobra 1944. kada ih je Tito amnestirao. Otuda čuvena četnička pjesma: “ Mi za kralja, on za Tita, šta je ovo, Bog te pita”. Preživljavanje četničke ideologije, je vidljivo po tome, što se nakon rušenja komunizma politički i javno reanimirala. Uloga crkve je u tom procesu nemjerljiva, jer njena misija nije samo božanska nego i prizemno ovozemaljska”, kaže sagovornik Standarda.
Četnički pokret nije i ne može biti antifašistički
Četnički pokret se ne može posmatrati kao drugi antifašistički pokret u Crnoj Gori, kategoričan je Rastoder zato što ovaj pokret u ideologiji nosi bitna obilježja fašizma ( radikalni i militantni nacionalizam, antikomunizam i kolaboracionistički stav ,prema nosiocima fašizma – naročito italijanskom.)
“Antifašista je borac protiv fašizma, a mi ne znamo niti jednu njihovu bitku vođenu protiv okupatora. Znamo za one koje su za cilj imale uništenje anacionalnih elemenata, bitke protiv protiv komunista, ali za druge ne znamo. To što će neko naći nekoga ko je učestvovao u ustanku ili kao dio oslobodilačkih jedinica učestvovao u oslobađanju nekih mjesta, ne relativizuje navedeni sud, naprotiv, sve je to rađeno pod rukovodstvom i pod ideologijom koja je bila na suprotnoj strani od njih”, kaže Rastoder.
On smatra da ne postoje pokušaji prekrajanja istorije jer ono što je bilo, bilo je i to se ne može promijeniti.
“Ima samo narativ, da se onome što je bilo priča na ideološki prihvatljiv način. To nije naracija, nego kvazipolitička kreacija. Ako bi četnike i pokušali da priznamo da su antifašistički pokret, kako bi mogli objasniti da su na kraju rata bježali k Njemcima, a ne ka Rusima, Britancima i drugim članicama antihitlerovske koalicije. Ko ih je vratio ka Zidanom mostu? Britanci ! Zašto, ako su bili antifašisti. Recimo to nije priznavao Tito, ali zašto nije Čerčil? Draži mu bili partizani, pa natjerao kralja Petra da pozove četnike da priđu partizanima? Sve su to pitanja koja obesmišljavaju takve stavove”, jasan je Rastoder.
Treba biti mnogo slijep da bi u Pavlu Đurišiću mogao vidjeti pozitivnu istorijsku ličnost
Za Pavla Đrišića kojeg crkveni velikodostojnici pokušavaju da prikažu kao junaka i antifašistu Rastoder kaže da je on bio glavnokomandujući limsko- sandžačkih četničkih odreda, oficir kraljevske vojske rodom iz Lješanske nahije, koji je rastao kod ujčevine u Vasojevićima , izdajnik, po tvrdnjama glavnokomandujućeg Draže Mihailovića, kada je odbio njegovu naredbu da umjesto da se povlači prema Srbiji, kreće da preko NDH da stigne do zapadnih saveznika. To je takođe, kaže Rastoder, osoba koju je Hitler odlikovao.
“Kompleksna i protivurječna istorijska ličnost, kojem se ne može oduzeti atribut hrabrog čovjeka, ali daleko od toga da se radi o filantropu, patrioti i antifašisti.Sve možete falsifikovati, pa čak i retuširati brojne fotografije sa nacističkim i fašističkim glavarima, ali zaista treba biti mnogo slijep da bi u njemu neko mogao vidjeti pozitivnu istorijsku ličnost”, smatra Rastoder.
Na pitanje da li se Đurišić može posmatrati kao mučenik i stradalnik kojeg treba rehabilitovati, sagovornik Standarda kaže da neko to može tako gledati, ali da se ne može izbrisati njegovo dokazano djelo zločina.
“Nažalost, njegovo djelo zločina neutralizuje sve ostale osobine koje bi mu se mogle pripisati. Druga je stvar, ako imate potrebu da pravdate zločin. Onda zločinac dobija pozitivna obilježja. Dakle, smisao svega nije rehabilitacija pojedinca, nego rehabilitacija njegovih zločina”, tvrdi Rastoder.
Đurišić ima djelo zločina, Popović ne
On je uporedio dva značajna antipoda iz rata- Pavla Đurišića i Krsta Popovića.
“Šta im je zajedničko – obojica nedvosmisleno hrabri, obojica kolaboracionisti, obojica ubijeni od ideoloških protivnika bez suđenja, obojica proglašeni (ne i presuđeni) ratnim zločincima. U čemu je razlika? Pogledajte njihove dosijee o proglašenju za ratne zločince. Pavle ima djelo zločina, Krsto nema. Spisak žrtava zločina četnika Pavla Đurišića je objavljen. Imenom i prezimenom, preko 20.000 ljudi (Krvavi Božić 1943, Bijelo Polje, Pljevlja, Foča, Čajniče…) Nijesu to uradili samo Dedijer i Miletić, nego i brojni drugi. Nema spiska zločina jedinica Krsta Popovića, što ne znači da ih nije bilo, ali to nije bio smisao i namjera njegovog pokreta. Dakle, oprezno s činjenicama”, upozorava Rastoder.
Pojašnjava da istorija kao nauka ima obavezu da utvrdi i provjeri činjenice izvedene iz izvora i ne bi trebala da bilo kome pripisuje attribute niti ima pravo da odredjuje šta anticivilizacijsko, nazadno i retrogradno.
“To su segmenti javnog diskursa u kojem obitavaju priče iz istorije. Nekada su bile dominatno partizanske, a danas četničke. To treba razumjeti samo kao trenutnu potrebu društva da se ideološki utemelji u sadašnjost. Iskustvo pokazuje da to traje koliko snijeg na suncu”, smatra Rastoder.
Inicijative o zabrani nacionalističkih simbola i pokreta nepotrebne
On je mišljenja da su inicijative o zabrani nacionalističkih simbola i pokreta nepotrebne, jer uvijek onaj koji određuje šta treba zabraniti, polazi od sebe.
“To je nužno subjektivan i plitkouman prilaz ovim stvarima. Proces denacifikacije u Evropi nakon Drugog svjetskog rata pokazuje da nije dovoljno presuditi nosiocima i izvođačima nacističke ideologije, nego je nužno graditi društvo na osnovama suprotnim od toga. Koliko se u tome uspjelo ili nije, pokazuje jačanje radikalne desnice koja opet jača na slabostima ljevice koja nije uspjela da pruži adekvatne odgovore, bitne za razvoj društva”, pojašnjava svoj stav Rastoder.
Dodaje da se zabranama ne postiže ništa i navodi da je Crna Gora 1941. bila sva partizanska, 1942-1943 četnička, 1944-45 partizanska, te da sve brzo prolazi.
“Sada treba razmišljati kako sjutra zaštiti one koji misle da je danas vrijeme njihovog presuđivanja. Prema tome i ovo će proći i već sada treba razmišljati o odbrani sjutra onih, koji misle da je došlo njihovo vrijeme”, poručuje Rastoder.
Govoreći o Zidanom mostu, Rastoder kaže da je to simbol stradanja ostataka četničkog pokreta iz Crne Gore i drugih krajeva, ali i simbol stradanja značajnog dijela nevinih i zavedenih ljudi.
Preporučeno
“Ne treba pravdati bilo koji zločin, počinjen bez presude, niti bilo koje stradanje ljudi koji to nijesu zaslužili. Pri tome, svi znamo da je u toj koloni od Vezirovog do Zidanog mosta bilo i žena i djece, da su, radi prolaska kroz NDH, sklapali dogovor sa ustašama. Da paradoks bude veći, kao rezultat tih sporazuma, jedno vrijeme su bili crnogorska vojska kojom je formalno komandovao Boško Agram i da je značajan dio onih koji je uspio da se domogne granice i saveznika od njih istih vraćen, jer su ih smatrali saveznicima i kolaboracionistima nacista i fašista. Bezbroj je dramatičnih priča o onome što se tamo događalo. Primjera radi, jedan od najuglednijih potonjih crnogorskih filozofa se vratio tako što mu je, kao djetetu, neko od partizana iz Crne Gore, prepoznavši ga, doturio partizansku kapu koju je ovaj stavio na glavu, umjesto četničke. Kapa je tada spašavala život, ali to ne znači da mi o tome danas ne trebamo razmišljati oprezno i trezveno”, zaključuje profesor dr Šerbo Rastoder.
