Video
Šekspir kaže da je vjerovanje u radost gotovo isto što i radost doživjeti. Osim toga, vjerovanja i religijska ubjeđenja nam pomažu da razvijamo i unapređujemo moralni i etički kodeks koji se bazira na načelima čovjekoljublja, humanosti, dobronamjernosti, poštovanja tradicije i predaka. Sve su to pozitivne strane religijskih učenja.
Na drugoj strani, svjedoci smo da su crkvene propovijedi i poruke često u suprotnosti sa osnovnim principima čovjekoljublja – ne čini i ne želi drugome ono što ne želiš sebi. Primjenom svešteničkih takozvanih tajnih doktrina – otkrivati sakrivajući, brojnim manipulacijama, netačnostima i nečasnostima, plemeniti ljudski osjećaj potrebe za vjerovanjem, često se zloupotrebljava. To se dešavalo kroz dugu istoriju čovjekovog bitisanja, to se čini i danas. Nedavni događaji sa litijama samo su povod za ovu temu.
Vjerovanja kroz vrijeme
Za Neandertalca izumrlog pretka današnjeg čovjeka iz vremena Ledenog doba (prije oko 40000 godina), pretpostavlja se da je imao običaj brižljivog sahranjivanja mrtvih. Na osnovu toga, pretpostavlja se postojanje izvjesne svijesti o smrti kao ličnoj sudbini, što nagovještava pojavu religioznog osjećanja.
Kromanjonci (prema Kro-Manjon, u Pirinejima, južna Francuska) prije oko 25000 godina, pokazuju prve tragove balsamovanja. Meso se skidalo sa kostiju Kromanjonskih mrtvaca i bojilo u crveno – u boji života.
Kasnije se razvija mumifikacija, tako karakteristična za snažan period razvoja egipatske kulture i religije (od 2800 g. p.n.e.). Najpoznatija sveta životinja u Egiptu bio je Apis (Hapi). Njegov kult poštovan je u Memfisu gdje mu je bio hram, nasuprot hramu Velikog stvoritelja – boga Ptaha (grčki Hefest). Vjerovalo se da je Apis veličanstvena duša tog boga.
Glavna odlika egipatske religije bio je njen snažan naglasak na besmrtnost. Zapanjujuća očuvanost mrtvih tijela u suvoj pjeskovitoj zemlji Egipta dodatno je podsticala ovo vjerovanje. Ono će dominirati egipatskom vjerom hiljadama godina da bi iz nje prešlo sopstvenim vaskrsnućem u hrišćanstvo.
U Evropi treba pomenuti orfizam u Grčkoj. Filozofsko i eshatološko učenje koje su stari Grci pripisivali mitskom pjesniku Orfeju. Mada mnogi antički autoriteti pominju ovu doktrinu ona je do danas ostala nejasna. Smatra se da je Orfej učio ljude idealu asketskog života zasnovanom na uzdržavanju od svakog mesa, na zabrani da se mrtvac sahrani sa vunenom odjećom, na odbijanju da se prinose krvave žrtve. Pored toga, orfizam je propovijedao eshatologiju koja opisuje sudbinu ljudi na drugom svijetu gdje će krivci biti strogo kažnjeni, dok će pravednici uživati. Pitagora je pretrpio uticaj orfizma i svojim učenjem doprinio njegovom širenju.
Tako dolazimo do današnjeg vremena kada postoje pretpostavke da je duh nalik na misao, pa je onda elektro-magnetnog karaktera. Mnogi ljudi koji su doživjeli kliničku smrt kažu da su u tom periodu intenzivno sanjali. Time ulazimo u metafiziku.
Zloupotrebe vjerskih osjećanja
Iako je čovjek već odavno (Akadski ep – Enum Eliš, u prevodu Na vrhu), prije više od 3000 godina p.n.e., zatražio odgovore na tri krucijalna pitanja svog bitisanja: Ko sam? Otkuda sam? Kuda idem?, zadovoljavajućih odgovora do danas nije bilo.
U takvoj situaciji javlja se crkva i sveštenici koji preko tajni tzv. svetih knjiga i magičnih zaklinjanja, žele da VLADAJU.
“Proroci” i božanstva
Citat: „Svete knjige stvorene mojim besmrtnim rukama i magičnim zaklinjanjem, nepodložne vremenu, vječne, postanite nedostupne za one koji budu koračali ovom zemljom.“
To nam saopštava tzv. trismegistička literatura, neki je nazivaju hermetička, za koju se smatra da su je pisali neoplatonisti (Trismegitis – Tri put Veličanstveni Hermes).
Drevna, posebno visoko razvijena astronomska znanja, u tajnama tzv. svetih knjiga, rijetko se izlažu u objektivnoj pisanoj formi, kako bi služila budućim generacijama. Umjesto toga, daju se šifrovani podaci čiji je osnovni cilj otkrivati – sakrivajući.
Tako je genijalni Imhotep (Asklepij – Imuth), filozof, ljekar, arhitekta, „ministar“ u Vladi faraona Džosera (2800 g. p.n.e.), koji je lično projektovao Stepenastu piramidu u Sakari i rukovodio njenim radovima (prva kamena piramida u svijetu), hiljadu godina poslije njegove smrti preko svetih knjiga preveden je u božanstvo. Imhotep je postao sin Velikog Stvoritelja boga Ptaha (grčki Hefest). Slično se dogodilo sa Zoroasterom u Iranu. Ničeov – Tako je govorio Zaratustra. Danas znamo da su mnogi „proroci“ koje su kasnije sveštenici preveli u božanstva imali čovječju, a ne božansku prirodu. Čovječju zato jer su napisali svoja znanja, a božansku jer su ta znanja bila iznad znanja običnih ljudi.
Crkva kao kočnica razvoja nauke i naučne misli
Ni u jednoj sferi života uticaj crkve nema tako pogubne posljedice kao u nauci. Sjetimo se Đordana Bruna, kojeg je crkva živog spalila na lomači (1600. godine) jer je prvi ustvrdio da je Zemlja okrugla i da se obrće oko Sunca.
Sličnu sudbinu doživio je Bendžamin Franklin, koji je pronašao gromobran, čime je oduzeo bogovima njihovo glavno oružje – grom.
Drugi požar čuvene Aleksandrijske biblioteke podmetnuo je niko drugi do hrišćanski episkop Kirilo (48. g.n.e.). Tada su za čovječanstvo nepovratno nestale stotine hiljada knjiga i rukopisa.
Brojna pomračenja Sunca i Mjeseca kroz istoriju crkva tumači božjom voljom kako bi manipulisala nepismenim i neukim.
Nekad i sad
U osnovnim koncepcijama i ciljevima crkva je milenijumima godina ostala nepromijenjena. Tako se za religiju Sumera, za koje se smatra da su najstariji narod na svijetu (oko 3500. g.p.n.e.) kaže (citat):
„Većina bogova živjela je u hramovima gdje su im vjernici prinosili prihode, hranu i žene. Sveštenici su bili najmoćnija i najbogatija klasa u sumerskim gradovima. Za većinu sfera oni su bili vlast. Teško je dokučiti do koje je sumerski patesi bio svještenik, a do koje kralj. Kralj – svještenik nazivao je sebe Namjesnikom boga na zemlji, što je značilo da vlasnik svih zemaljskih imanja nije on nego sam Bog.“
Gotovo isto je i danas. Osnovni cilj crkvenih propovijedi je VLADATI narodom i držati ga u šaci. Osnovni princip podučavanja je otkrivati – SAKRIVAJUĆI. Osnovni metod su alhemijske doktrine tzv. svetih knjiga – magična zaklinjanja i proklinjanja, što nije ništa drugo do sračunati BLEF.
O potrebi vjerovanja
Čovjek treba da vjeruje. U protivnom, bio bi „sirak tužni bez iđe ikoga“. Kao kosmičko biće čovjek se mora okrenuti prirodi, kako bi sa njom, oslanjajući se na MOĆ ZNANJA, harmonizovao svoje odnose. Da vidimo to na primjeru vaskolikog izvora života – Sunca.
Poznato je da Sunce, osim toplotne i svjetlosne energije ima još jednu vrstu energije o kojoj se relativno malo zna. Stari Indusi u Rigvedama je nazivaju prana i kažu da ju je zdravo udisati. Tesla je naziva sunčeva plazma koja se oslobađa od početka zore do izlaska sunca. A naš narod kaže – zdravo je prošetati rosnom livadom prije izlaska sunca. To je ista ona energija koju osjećamo kad se raširenih ruku grijemo iznad otvorenog ognjišta, jer su u drvetu magazionirane sve tri vrste sunčeve energije. Vjernici se u tom periodu mole i klanjaju.
Zato nam za upražnjavanje rituala vjerovanja nije potreban nikakav posrednik. To možemo činiti sami u sobi pored otvorenog prozora i to svakog jutra. Ako smo sledbenici joge onda će ugođaj biti potpuniji. Vjerovanje je dio intime svakog pojedinca, njegova potpuno privatna stvar.
Zato i litijašima, i onima koji to nijesu, preporučujemo da pročitaju knjigu poljskog književnika Zenona Kosidovskog Kad je Sunce bilo Bog (1997, osmo izdanje). Dobro ste pročitali – Bog je Sunce.
Kolektivni poker
Na kraju i jedan lični doživljaj koji me je inspirisao za ovu priču. Dok sam sa prijateljem, fakultetski obrazovanim čovjekom, ispijao kafu u jednom kafiću u Podgorici, usred priče o korona mecima, čovjek reče: „Ja mislim da čovjek uopšte nije sišao na Mjesec.“
Digao sam se i otišao. Nijesam se uplašio korone, ali jesam da ne izgubim svoju vlastitu državu. Ništa tako ubitačno ne ubija kao moć predrasuda. Ako se udruže politika i crkva onda je to kolektivni poker, a u pokeru, zna se, najjača karta je blef.
Preporučeno
Dr Staniša Ivanović (Autor je akademik DANU)
