Video
“Baš sam razmišljao o tome, kada sam čuo za onaj slučaj, najviše zlo koje se moglo desiti, bar u ovo vrijeme danas u Crnoj Gori. Kada neko ima toliko snage da pokuša da uništi spomenik Ljubu, ne znam šta bi drugo uradio, kada je uradio naveći zločin koji može da bude”, poručio je Vukašinović.
Za Čupića kaže da je narodni heroj, svog, ali i našeg vremena: “To je čovjek koji je išao uspravno, stisnutih ruku, veselo, znao je da ide da gubi život, ali je tako prkosio svima”.
Sa lakoćom se prisjeća ratnih dan, davne 1943. godine i okršaja na prevoju na Zelengori, koji je ostao upamćen i po poruci koju su borci poslali Vrhovnom štabu: “Dok god na Ljubinom grobu budete čuli pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera”.
Neprijatelj je, kaže, imao tešku artiljeriju, a saborci Zarije Vukašinovića veliko, hrabro srce i jedan drugog.
“Dok smo mi bilo dolje u ravnici, avioni su bombardovali, onda su odmah Njemci počeli ponovo da nastupaju, mi smo ponovo branili. Oni su imali sve moguće, a mi smo imali oružje i naše srce i drugo ništa i tako je i bilo – odbili smo Njemce, ostalo je nas nekoliko poslednjih”, kaže Vukašinović.
Na Ljubinom grobu zauvijek je ostalo 27 proletera, 13 je preživjelo, prisjeća se Zarija.
“Što mi je ostalo u sjećanju, izgubio sam najbolje drugove u ratu, drugove za koje sam znao da ako ostanem ranjen će me izvući, drugarstvo, ljubav i to je najbitnije”, naveo je on.
Lakše se snalazio u ratu nego u miru, doživio je i da ga isključe iz partije 18. maja 51. godine. A nije ga zaobišao ni Goli otok.
“I tako odoh za Goli otok, gdje je bio isljednik moj ratni drug. Valjao mi je, nigdje nije dao da idem da radim, bacio me pri kuhinji, nijesam bio gladan, nije mi bilo zima, radio sam šest sati”, dodaje Vukašinović.
No, kraj rata i izlazak iz zatvora nije unio mir u život sagovornika Nove M.
“Kada sam došao iz zatvora za godinu i po dana, dvije, znam da mi niko neće vjerovati, sam bio gladniji ovdje nego na Golom otoku”, rekao je.
30. juna Zarija će zagaziti u stotu godinu života, za gotovo jedan vijek zadesilo ga je mnogo napravadi, neke ga prate i dan danas. Iako u tijelu stogodišnjaka, Zarija vedri duhom, snagom i britkim umom. Vjere mu nije ponestalo, a nade polaže u mlade generacije.
Preporučeno
“Krivo mi je što se pojavljuju određene grupe, neprijatelji našeg naroda da potcjenjuju i nas kao borce i rat od četiri godine, gdje smo bili gladni, žedni i bosi i sve moguće. Pored svega toga što ova mladež živi ovako sada, da dođe ‘stani pani’, garantujem da bi oni bili kao mi, ne bi napuštili Crnu Goru sigurno”, zaključio je Vukašinović.
