Privatna arhiva” />

Crnogorsku javnost prije samo nekoliko dana uzdramala je vijest da policija tri dana traga za dvanaestogodišnjom djevojčicom. Srećom, djevojčica je pronađena živa i zdrava, ali je sjutra javnost dočekao javni apel samohrane majke koja je, čini se u očaju, zamolila nadležne da joj pomognu kako bi svoje dijete izvela na pravi put. Njena maloljetna ćerka, kada je pronađena, kazala joj je da želi da “uživa u životu”, kao obrazloženje za svoje ponašanje. Za portal Standard psihološkinja Radmila Stupar – Đurišić objasnila je da je ova tinejdžerka slika i prilika današnje omladine, ali da to ostala djeca ne smiju na glas da izgovore.

Stupar – Đurišić je kazala da je ovom djetetu potrebna institucionalna pomoć, te da se samohrana majka troje djece bez stalnog zaposlenja, bez krova nad glavom ne može sama izboriti sa svim.

Ona je napomenula da je djevojčica pronađena kod osobe koja nije njen prijatelj niti joj ikada može biti.

“U ovom društvu postoje osobe koje jesu u stanju da nečiju bolnu dušu i život u zabludi stave u službu kriminalnih ili kriminogenih radnji. Moj komentar u ovom slučaju je, hvala svim dobrim ljudima koji su se našli na usluzi ovoj hrabroj i nesrećnoj zeni tj. majci koja sama, bez stalnog zaposlenja, bez krova nad glavom podiže djecu dok je otac te djece krije čitavu deceniju. Kako se to svi pitaju da li je moguće da djete ne sluša i pobjegne, a nikome ne pada napamet da pita, kako je moguće da u našoj maloj zemlji gdje svi znamo ko šta ima na stolu za ručak, tata djevojčice može izvrgavati organe reda, ponašati se svojevoljno, ne preuzimati obavezu prema onima koje je stvorio“, kazala je naša sagovornica.

Kako ističe, ovdje nije ovdje u pitanju alimentacija.

“Kako se niko ne pita kako može da postoji čovjek koji ima troje djece i godinama ne pita za njih, ne zagrli ih, ne podijeli sa njima ni jedan tren sreće ili neke tuge. Zašto nikome ne padne na pamet da kaže, postoji li mogućnost da nije do majke i načina vaspitanja nego da ima našto i u genima. Možda je djete preuzelo ponašanje oca jer mi kao društo smo pustili da neko kao on sprovodi svoje samovoljno neodgovorno ponašanje. Mi oca nismo dijagnostikovali. Isto tako pustamo da njegov djete nedijagnostikovano bez adekvatne terapije i instutucionalizacije bitiše u našem društvu i daje negativne primjere nekoj drugoj djeci ili bar daje drugoj djeci zbunjujuće primjere“, objasnila je psihološkinja.

Prema njenim riječima, djevojčica nema “stege”, niti dozvoljava nikakvu kontrolu.

“Ne prihvata ničije savjete oko toga kako takvu kontrolu uspostavi, jer ona smatra da se ne treba suzdržavati ni od čega. Da je život jedan. Da u njemu treba uživati a ne učiti i obrazovati se”, priča Stupar – Đurišić.

Kao adekvatnu pomoć majci, psihološkinja vidi u institucijama, ali napominje i da se odraslost ne stiče sa 18 godina.

“Ovakvo djetetu potrebna je instutucionalna pomoć. Društvo mora poslati snažnu poruku da ponašanja poput odbijanja nadozra i vođstva roditelja -statatelja, obdijanje obaveznog školovanja, poštovanje zakona u dijelu ne laži i kradi nećemo dozvoliti. Nemojte biti u zabludi da se odraslost stiče sa 18 godina. Djela nam kazuju ko se ponaša kao odrasla osoba a ko kao djete. 18 godina je samo pravna samostalnost. Mentalna je nešto potpuno drugačije. Mentalna zrelost i stabilnost za samostalno obavljanje brige o sebi izmedju ostalog zavisi od genetike, socijalnog okruženja i stepena traumatizacije u djetinjstvu ukoliko se radi o djetetu iz disfunkcionalne porodice“, kazala je ona.

Prema njenim riječima, razlozi bježanja djece od kuće su nekad benigni, traže više pažnje, ne žele da uče, plaše se kazni jer neke naloge roditelaj nijesu adekvatno ispunili,a sa druge strane nekad je alarm jer bježe od kuće u kojoj je nasilje postalo neizdrživo i ranjena duša traži mir.

Stupar – Đurišić napominje da roditelji najbolje mogu uticati na svoje dijete kada shvate da djete nije produkt seksualnog čina na koji možes zaboraviti ako se pokaješ, već da je djete najdivnija obaveza koja zahteva pažnju, ljubav, podršku.

“Da nikada ne smiješ prestati da se za svoje djete boriš. Kada djete vidi da se ti ne boriš za njega onda ono lako može , prateći tebe kao model odlučiti da ga je briga za sebe. Kada si ti neodgovoran postoji velika verovatnoća da će i neko od djece koju napraviš i ostaviš postati isto takvo. U konkretnom slučaju od troje jedno je pošlo tatinim putem”, objašnjava psihološkinja.

Ona dodaje da odgovor na pitanje “hoće li naša država biti jaka i snažna da kada već nije uspjela oca da obaveze onim što je moralno, uspjeti da vrati djevojčicu na uzoran put ostaje da vidimo”.

“Vjerujem u znanje kolega ali isto tako znam i da ova država to znanje valorizuje veoma malo. Znate li zašto mi nemamo dječijeg psihijatra? Svako ko je specijalizirao otisao je u inostranstvo jer takav kadar u svijetu ima mnoge satisfakcije. Dječija psihijatrija je za izuzetno težak i odgovoran posao ne samo zato što uključuje medikamentaciju djece antipsihoticima ili antideresivima ili nekim drugim lekovima iz domana psihijatrijske upotrebe nego u terapijskom radu ljekar mora biti i pedagog i psiholog i uzor i oslonac. Takva osoba mora imati veliko znanje. I ima ga. Znanja koštaju. Specijalizacije koštaju. Ne samo novcem, plaća se otsustvo iz porodice i samački dani po sobama u inostranstvu dok stičete znanje. Ovo je druga tema ali bez rešavanja ove teme mišljenja sam da će slučajevi odbegle djece biti sve učestaliji. Ako mi kao društvo i država ne vrednujemo ljekare i nastavnike i ne stavljamo ih na vrh piramide uvaženosti zašto se čudimo da postoje djeca koja neće da uče. Zašto učiti kada ti znanje ne donosi ugled i finansisku stabilnost. Ispraviću se. Akademsko znanje ne donosi profit koji je vidljiv mladima. Profit koji je vidljiv mladima u našoj zemli donosi znanje iz oblasi koje se ne izučavaju u Osnovnoj školi. Ako smem da se šalim u ovoj tako teškoj temi kažem ulica ima bolji marketing od skolske učionice. Vjerujem da će država naći način da cijeni i poštuje stučnjake iz oblasti medicine i prosvjete pa da će oni ostajati u našoj zemlji i dati svoj doprinos da ovakva djeca ne moraju biti kolateralna šteta odnosno nus produkt siromaštva našeg društva nastalog usljed neadekvatne socijalno porodične politike”, zaključila je Stupar – Đurišić.

K.P.