Za nešto više od četiri godine mandata u Argentini razgovarao sam pojedinačno sa oko 4.000 osoba crnogorskog porijekla i nikada me niko nije pitao šta Crna Gora može da učini za njih. To su potomci stare emigracije, koji su već dugo ovdje i već generacijama su integrisani u ovdašnje društvo. Njihova snažna emocija prema Crnoj Gori kao zemlji predaka je čista, bez trunke interesa,  kaže u razgovoru za Pobjedu crnogorski ambasador u Argentini Gordan Stojović.

“Stara emigracija je odavno inkorporirana u društvo i ima želju da nauči što više o zemlji predaka, a prije svega jezik, istoriju, običaje i umrežavanjem pomogne interesima postojbine. Novo iseljeništvo je recentno, govori jezik, često dijelom i obrazovano u samoj Crnoj Gori, a mnogo njih je i rođeno u Crnoj Gori te su samim tim odnosi, gledanja, te uopšte način sprovođenja politike saradnje sa zemljom porijekla ove dvije glavne iseljeničke skupine u mnogim stvarima suštinski različiti”, poručuje Stojović.

Objašnjava da su se do sada povezali sa samo oko deset odsto iseljenika i da ih u Latinskoj Americi čeka veliki posao.

“Nijesam pristalica prebrojavanja iseljenika, ali kroz ovaj posao mogu reći i da je ostalo još desetine hiljada građana crnogorskih korijena do kojih nijesmo u ovo malo vremena nakon skoro stotinu godina tišine došli. U tim ljudima leži veliki potencijal i ono što je najvažnije stalno novi prilaze i interesuju se za zemlju odakle su došli preci. Tu je uloga institucija ključna”, kazao je Stojović.

Prema njegovim rječima, moraju obezbijediti zaposlene koji govore njihovim jezikom i razumiju njihovu kulturu, mentalitet.

“Jezik je velika barijera i dok ne prođemo ciklus od još makar deset redovnih godišnjih kurseva ovdje, tj. ne naučimo dovoljan broj ljudi na različitim mjestima kako bi mogli komunicirati na crnogorskom, sa njima možemo komunicirati samo na španskom jeziku”, objašjava Stojović.

Naglašava da ukoliko iseljenici žele da se približe zemlji predaka, treba im omogućiti sve mehanizme za to.

“Moramo biti stalno prisutni i ne smijemo dozvoliti da ambasada bude neaktivna, treba stalno tražiti nove i nove ljude i uključivati ih u rad postojećih zajednica. Takođe, snažan potencijal se nalazi i kod naše iseljeničke zajednice u Brazilu. Teško je u npr. u velikom Sao Paolu tražiti potomke Crnogoraca, ali nešto smo uspjeli i posebno sam ponosan što smo skupa sa počasnim konzulom Markom Brajovićem nedavno organizovali izložbu crnogorskih nošnji i motiva koje je radila Milka Dragović na Univerzitetu lijepih umjetnosti. To je bila ujedno i prva promocija prikaz crnogorske kulture nakon raspada SFRJ u toj velikoj i važnoj zemlji”, kaže Stojović.

Na pitanje zašto je najviše Crnogoraca otišlo u Ćako, tako nepristupačnu provinciju, Stojović kaže da je priča o sopstvenom komadu zemlje bila magično privlačna.

“Crna Gora nema puno obradive zemlje, taj mit o svom komadu obradive zemlje doveo je mnogo Crnogoraca ovdje. Ćako je suptropska stepa i vrlo je surova, ali tamo su mogli da imaju svoj komad zemlje. Kada su ostali po Latinskoj Americi čuli za to i oni su im se pridružili, zato je najviše Crnogoraca baš tamo. Oni su to parče zemlje nazvali po Crnogorcima, a ne po Crnoj Gori”, kaže Stojović.

Na pitanje kako objašnjava tako snažnu ljubav prema postojbini, Stojović kaže da iseljenici u Latinskoj Americi nemaju problem sa identiteom.

“Oni jako dobro znaju odakle su došli i gdje je njihova domovina i u tom dijelu su rasterećeni, iako je ovdj e bilo pokušaja asimilacije koji, vjerujem, nikada neće prestati. Možda su takve patriote upravo jer nijesu preživjeli neke ružne godine poput nas ili prošli kroz obrazovne sisteme koji nijesu na najbolji način tretirali istorijska i identitetska pitanja”, objašnjava ambasador.