Stručnjaci Instituta: Virus je sa sobom donio mnogo nepoznanica, ali kod nas nije bilo straha

To je za PR Centar ispričao specijalista epidemiologije i načelnik Odjeljenja za zoonoze, vektorske bolesti i DDD usluge u Institutu za javno zdravlje, Marijan Bakić, pojašnjavajući da je pored redovnih aktivnosti tim iz tog odjeljenja bio u obavezi da vrši dezinfekciju objekata u kojima su boravile oboljele ili osobe sumnjive na COVID-19.

„Sva bolnička vozila koja su prevozila oboljele su morala biti dezinfikovana. U početku je bilo mnogo aviona koji su dovozili naše putnike iz inostranstva. Kada bi putnici izašli, obaveza Odjeljenja za dezinfekciju bila je da se dezinfikuju avioni, kao i sve stvari putnika, tako da smo imali dosta posla“, rekao je Bakić.

U posljednja tri mjeseca, kako je kazao, svaki dan je isti, vikendi su radni, a mnogo vremena sa kolegama je proveo na terenu.

„Nekada smo radili do 23, 24 sata. Sve zavisi gdje smo otišli na teren. Kada je bilo oboljelih u Andrijevici ili u selu Pavino Polje u Bijelom Polju, ekipa koju čine vozač, tehničar i ljekar polazila bi na put da dođe do svakog potencijalnog slučaja, odnosno do svakog kontakta oboljelog“, ispričao je Bakić.

Zbog snijega u Bijelom Polju jednom nisu mogli automobilom da stignu do kuća oboljelih.

„Onda je naša ekipa morala da ide kroz snijeg, ali naravno nama to ništa nije teško. Normalno je da ima i takvih stvari“, rekao je Bakić.

Svima kod kojih je dolazio zajedničko je bilo da su uplašeni.

„Ovaj virus sa sobom je donio dosta nepoznanica. Međutim, kod nas, kod ljekara i tehničara nije bilo straha i to moram da kažem. Mi smo uvijek, naravno, imali razumijevanja za sve ljude. Oni su imali dosta pitanja, potpitanja“, kazao je Bakić.

A u svakoj sljedećoj kući pitanja bi se ponavljala.

„Kako su oni oboljeli, da li mogu da prenesu virus, kako se prenosi, da li je smrtonosan, da li će neko njihov drag da umre? To su pitanja koja nam postavljaju. Želim i da istaknem da smo mi uigran tim, koji se godinama spremao za ovakav izazov. Išli smo na razne obuke, seminare. Dosta smo se spremali za neku vanrednu situaciju, odnosno epidemiju. Nikad kod nas nije bilo straha i niko nije htio da pobjegne od obaveze“, istakao je Bakić.

Ljubav prema medicini Marijan je naslijedio od oca, a trenutno je na postdiplomskim doktorskim studijama na Medicinskom fakultetu u Kragujevcu.

„Ovaj naš posao je pun izazova, ali je i jako zanimljiv“, kazao je Marijan.

Kada ljudima javi da su ozdravili uvijek čuje veliki uzdah olakšanja.

„Ljudi su tada veoma srećni. To je nešto najljepše u ovom poslu. I ja sam veoma zadovoljan i srećan kada nekome mogu da kažem lijepe vijesti“, poručio je Bakić.

Na putu do oboljelih ili suspektnih, članovi ekipe razgovaraju o onome što ih čeka, a u povratku, kad ih umor savlada, razgovor utihne i svi se prepuste svojim mislima.

A Marijana kući čekaju supruga Tatjana i tri sina, željni kao i mnogi, da porodica ponovo bude na okupu.

Ljekarka, Ivana Nikčević Kovačević iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore, kazala je da je od početka epidemije imala dva zadatka.

„Jedan je otkrivanje pozitivih slučajeva i praćenje njih i njihovih kontakata. Drugi moj zadatak je vođenje baze podataka. Koleginica i ja od prvog dana to radimo i naš posao se ogleda u tome da do nas dolaze sve najave uzoraka iz cijele Crne Gore. Mi svakog dana znamo šta se uzorkuje u svakom gradu u Crnoj Gori i znamo šta je to što će naše laboratorije da obrađuju“, objasnila je Nikčević-Kovačević.

Kada se posao u laboratoriji završi, svi rezultati- pozitivni, negativni i oni koje treba ponoviti „dolaze do nas“.

„U samoj najavi rezultata iz laboratorije mi već, otprilike, znamo koji slučaj će biti pozitivan. I mi ga, prije zvaničnog objavljivanja, istražujemo, odnosno lociramo koji je ljekar uzorkovao, u kojoj opštini se dešava i imamo te prve preliminarne podatke. Kada nam stigne rezultat obavještavamo ljekara koji je uzorkovao i mi već imamo prve informacije da li se radi o indeksnom slučaju, nejasnom slučaju ili se radi o kontaktu“, pojasnila je Nikčević Kovačević.

Svi prikupljeni podaci se onda iznose javno.

„Takođe, pratimo dva negativna nalaza nakon kojih se slučaj smatra ozdravljenim. Kad dobijemo takvu informaciju onda se i ona objavljuje javno. U našoj bazi imamo sva testiranja koja su u Crnoj Gori urađena na novi koronavirus“, istakla je Ivana.

Ona i njena koleginica Milica Stanišić su u svakodnevnoj komunikaciji sa svim HES službama u Crnoj Gori, sa opštim bolnicama i Kliničkim centrom i na taj način „imamo uvid u njihov svakodnevni rad kada je u pitanju epidemija, a i oni znaju kada mogu da očekuju rezultate iz naše laboratorije“.

Sanitarno-ekološka tehničarka u Institutu za javno zdravlje, Dijana Golubović, sa koleginicom Ninom svakodnevno uzorkuje na terenu i ne pada joj teško ni rad po 15 sati dnevno.

„Naprotiv, srećne smo što možemo da pomognemo u teškim trenucima. Timski rad u ovome poslu veoma je bitan. U svemu pratimo jedna drugu. I greška ne smije da se desi. Potrebna je potpuna koncentracija“, istakla je Dijana.

Građani ih, kako je rekla, najčešće pitaju kada će koronavirus proći i život se vratiti u normalu, a oni koji su inficirani pitaju se „zašto baš mi“.

„Pojašnjavamo im da svak može da oboli od zarazne bolesti. Mi smo tu da odgovorimo na sva pitanja, da ih smirimo, ohrabrimo, olakšamo iščekivanje rezultata“, rekla je Dijana.

Ni ona se, kao i većina njenih kolega, proteklih mjeseci ne gleda sa porodicom i prijateljima, ali „trudimo se da izdržimo do kraja, jer i ovo će proći. Neće ni ovo trajati vječno“, poručila je Dijana.

Njena koleginica i prijateljica sanitarna tehničarka, Nikolina Đuranović, kazala je da je svaka porodica kod koje dođu priča za sebe.

„Bilo je različitih situacija. Neke su me baš potresle i neke slike se, često, vraćaju. Ali mi funkcionišemo kao jedna velika porodica i ističem da je jako bitno raditi u timu“, rekla je Nikolina.

Iako je imala još mnogo toga da ispriča, što je u neformalnom razgovoru sa nama donekle i učinila, emotivna Nina, pred kamerom, nije željela da duži, a mi smo razumijeli.