Video
U Jadranu su do sada zabilježene 33 vrste ajkula, navodi Ćetković. Neke od njih su stalno prisutne, dok se pojedine srijeću povremeno. Od većih vrsta, najčešće se srijeće pas modrulj, a česte su i manje vrste poput pešikana, kostelja i morskih mačaka.
„Prisustvo ajkula je sasvim normalna pojava i mogu se sresti u bilo koje doba godine“, dodaje on, ističući da je povećana ljudska aktivnost tokom ljeta uzrok češćih viđenja.
Na pitanje da li se ajkule približavaju obali zbog mrijesta ili promjene temperature, Ćetković odgovara da se određene vrste grupišu sezonski radi parenja, ali da ne postoji univerzalno pravilo koje važi za sve.
Dodaje da Jadran nije samo tranzitna zona u koju povremeno zalaze, već prirodno stanište ajkula, te da je njihovo prisustvo u ovom moru jednako prirodno kao, kako kaže, „prisustvo medvjeda ili vuka na Durmitoru ili Lovćenu“.
Rizik za ljude je minimalan
„Opasnost od ajkula uvijek postoji, ali su šanse za napad na čovjeka izuzetno male“, naglašava Ćetković.
Navodi da su vrste ajkula odgovorne za najviše fatalnih napada na čovjeka tigar ajkula, bik ajkula i velika bijela ajkula. Dodaje da prve dvije uopšte ne naseljavaju Jadransko more, dok je brojnost bijele ajkule u čitavom Mediteranu na mnogo nižem nivou nego što je nekada bila.
„U Crnoj Gori zabilježen je samo jedan napad ajkule na čovjeka, i to sredinom prošlog vijeka“, kaže on, dodajući da se posljednji napad u Jadranu desio 2008. kod ostrva Vis u Hrvatskoj, bez smrtnog ishoda. Ističe da je tada ajkula napala podvodnog ribolovca koji je sa sobom nosio ulovljenu ribu.
Porast snimaka – rezultat tehnologije, ne brojnosti
Komentarišući sve češće video snimke ajkula na društvenim mrežama, Ćetković navodi da se ne radi o novoj pojavi, već o povećanoj dostupnosti tehnologije i većem broju ljudi na moru.
„Mnogi danas prepoznaju značaj krovnih predatora poput ajkula za morske ekosisteme, pa snimke i fotografije dijele sa naučnicima, na čemu smo im zahvalni“, dodaje.
Govorivši o migracionim obrascima, Ćetković ističe da postoje podaci o kretanjima modrulja u južnom Jadranu, kao i o označavanju jedinki nekih vrsta sa italijanske i hrvatske strane. Navodi primjer iz 2023. kada je u crnogorskim vodama ulovljena mlada ajkula označena kod Venecije.
„Ajkula je imala manje od metra, a prešla je više od 600 kilometara“, dodaje.
Ljudski uticaj i biološka ranjivost
Govoreći o ljudskom uticaju, Ćetković naglašava da su posljedice uglavnom negativne.
„Zbog svojih bioloških osobina, ajkule su izrazito ranjive, sporo sazrijevaju i imaju mali broj potomaka“, objašnjava. Navodi primjer mako ajkule, čija ženka postaje polno zrela sa 18 godina, a gravidnost traje i do 18 mjeseci.
„To znači da mora preživjeti gotovo dvije decenije da bi se prvi put razmnožila“, objašnjava Ćetković.
Na pitanje o preventivnim mjerama, Ćetković preporučuje izbjegavanje plivanja u zoru, daleko od obale ili u blizini ribolova.
„Savjetuje se odgovorno ponašanje, ali bez stvaranja panike“, dodaje on.
Ćetković smatra da je javno znanje o ajkulama još uvijek ograničeno, a da mediji nerijetko koriste senzacionalistički pristup, čak i kada se radi o bezopasnim i veoma čestim vrstama.
„Postoji ogroman prostor za unapređenje komunikacije između nauke i javnosti“, navodi on, dodajući da Institut za biologiju mora već godinama prikuplja podatke i bilježi viđenja ajkula zahvaljujući ribarima i građanima.
„Zahvalni smo na toj saradnji, koja je od ključne važnosti“, ističe on.
Strah od ajkula: Razumljiv, ali uglavnom neutemeljen
Ćetković zaključuje da je strah od ajkula u Jadranu najčešće posljedica neznanja, ne stvarne opasnosti. Prema međunarodnoj bazi Prirodnjačkog muzeja Floride, tokom 2024. u svijetu su zabilježena četiri neisprovocirana fatalna napada ajkula, nijedan u Jadranu, već u SAD-u, Egiptu, Zapadnoj Sahari i Maldivima.
Dodaje da se na našoj strani Jadrana napadi dešavaju izuzetno rijetko, a posljednji sa fatalnim ishodom dogodio se u Hrvatskoj prije pola vijeka. Naglašava da niko ne može predvidjeti da li će se, kada i gdje napad desiti, ali je činjenica da je ta šansa zaista mala.
Preporučeno
„Ulaskom u more, kao i šetnjom šumom, čovjek ulazi u prirodno stanište drugih vrsta. Ipak, podaci jasno govore, ajkule u Jadranu nisu razlog za strah, već za razumijevanje i poštovanje morskog ekosistema“, poručuje Ćetković.
