Ako je suditi po zvaničnim podacima JU Kakaricka gora, crnogorski zavisnici imaju najviše problema sa heroinom – čak 95 odsto štićenika na liječenje je završilo zbog ove droge. To je za Standard potvrdio doktor Ljubinko Kaluđerović, psihijatar narkolog i pomoćnik direktora muškog odjeljenja Javne ustanove za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci, na Kakarickoj gori.

„Od otvaranja ustanove najveći broj klijenata koji su zatražili pomoć, imali su ili imaju problem sa heroinom, što je u procentima 95 odsto slučajeva. Zatim su najčešći problemi sa kokainom, alkoholom, marihuanom, a u posljednje vrijeme je sve više onih koji dolaze zbog problema sa kockanjem“, rekao je Kaluđerović za Standard.

Oporavak moguć

Međutim, ove probleme je, kako je istakao, moguće riještiti. Dokaz tome jesu brojni bivši klijenti ove ustanove, koji apstiniraju već dugi niz godina, žive normalnim životima, bez prisustva psihoaktivnih supstanci. Neki od njih su završili fakultete, bave se različitim profesijama, rade u državnim firmama, u pomažućim strukama i sve su to životne priče koje su imale dramatičan rasplet, ali srećan nastavak.

„Ovdje radim od samog otvaranja ustanove, a to je 2008. godina, kada smo u septembru te godine primili prve klijente. Za nešto manje od deset godina, na Kakaricku goru došlo je skoro 400 klijenata na rehabilitaciju. Trenutno na stacionarnom dijelu tretmana, radi se o prvoj godini kada su smješteni u ustanovi, ima 27 klijenata“ , dodao je.

Budući da muški paviljon ima veće kapacitete od ženskog, a i više klijenata, da se zaključiti da je ova problematika prisutnija kod muške populacije.

„Neizostavan dio boravka u ovoj ustanovi je i takozvano psihijatrijsko praćenje jer neki klijenti osim osnovnog problema bolesti zavisnosti imaju i probleme sa nekim drugim psihijatrijskim patologijama. To znači da postoje i oni koji imaju depresivne epizode, poremećaje ponašanja i ličnosti, kao i oni koji imaju dublje psihičke endogene poremećaje. Ukoliko postoje uslovi da sa takvim dijagnozama borave u našoj ustanovi, ulažemo velike napore da im pomognemo“, objašnjava doktor Kaluđerović.

Doktor kaže još i to da su karakteristike bolesti zavisnosti impulsivnost i brzopletost, te da su incidenti očekivana pojava, da nekada i njih same iznenade određeni postupci, ali uvijek pokušavaju da pronađu najbolje rješenje i daju šansu svojim klijentima.

Borba sa samim sobom

Da su tvrdnje Kaluđerovića istinite i da pojedini štićenici imaju teške unutrašnje probleme, uvjerila se i naša reporterka. Kratak, ali upečatljiv susret se jednim štićenikom ustanove, najbolje je pokazao kroz kakve probleme zavisnici prolaze.

„Ja slikam, to mi pomaže da izbacim ovo moje ludilo“, rekao je stavljajući ruku na njedra.

Taj štićenik je autor apstraktnih slika. Kaže da mu slikarstvo mnogo pomaže u “neprestanoj borbi sa samim sobom”.

U sobama ostalih štićenika nalaze se razne vrste ručnih radova od drveta, kamena i drugih materijala, veliki broj umjetničkih slika, ali i vjerskih simbola. To je ono u čemu, kako su kazali našoj reporterki, pronalaze smiraj ili što za njih predstavlja izduvni ventil, sredstvo pomoću koga lakše prebrode teške trenutke i krizne situacije.

Od 2015. godine i žene mogu na liječenje

Razgovarali smo i sa psihološkinjom, Dijanom Milošević, koja radi u ženskom paviljonu ustanove otvorenom 2015. godine. Od otvaranja centra za zavisnice bilo je, kako je kazala, ukupno 11 prijema, a trenutno su na rezidencijalnom dijelu tretmana tri štićenice.

„Naše prve dvije klijentkinje su uspješno završile dvogodišnji tretman i mi smo ponosni na takav uspjeh, one danas jako dobro funkcionišu i usklađuju se sa potrebama društva. Možemo da kažemo da za ove tri godine imamo dobar rezultat“, kazala je psihološkinja Dijana Milošević.

Saznali smo i to da u posljednje vrijeme žene najviše dolaze da potraže pomoć zbog problema sa alkoholizmom, a ima i onih koje su u ustanovi zbog problema sa heroinom, marihuanom i sintetičkim drogama.

U ženskom paviljonu postoji kreativna radionica gdje klijentkinje ispoljavaju ili otkrivaju po prvi put svoje talente.

„Dešavalo se da kada im kažemo da idemo u kreativnu radionicu gdje će se baviti dekupažom, slikanjem i sličnim aktivnostima, kažu da ne umiju ništa da nacrtaju, da nemaju nimalo talenta, ali kada počnu da ulaze u to otkriju svoje talente i budu ponosne na svoje radove. Srijedom nam dolazi akademski slikar koji održava časove slikanja, pa im pomaže da se, nakon tretmana koji zahtijevaju naporan lični rad, opuste i ne razmišljaju o velikim problemima sa kojima se suočavaju“, ispričala je psihološkinja Milošević.

Pored psihoterapija, psiholoških radionica i tretmana liječenja klijentkinje imaju aktivnosti kao što su gledanje filmova s porukom, sportske aktivnosti, šetnje i izleti u prirodi. Ovaj centar ima dobru saradnju sa Konjičkim klubom „Budućnost“, tako da često odlaze tamo jer im takva terapija pomaže u regulaciji emocija i sticanju unutrašnjeg mira.

Motivisanost i dobra volja preduslov za uspješno liječenje

Da bi osoba koja boluje od zavisnosti bila primljena na liječenje, potrebna je dobra volja i određeni stepen motivisanosti. Kako ne bi došlo do toga da neko započne proces liječenja protiv svoje volje, sa potencijalnim klijentima/kinjama sprovode se razgovori, kojima se nastoji da se utvrdi stvarna motivacija i njen stepen.

Liječenje traje dvije godine, a kako nam je rečeno, u toku prve godine klijenti/kinje se nalaze u ustanovi, a nakon toga žive u svojim kućama, ali imaju obavezu da još godinu dana, jednom mjesečno, dolaze na nenajavljena testiranja i grupne terapije.

“U toku prvog mjeseca, prve godine liječenja, oni nemaju direktnu komunikaciju sa članovima porodice, već se to obavlja preko članova stručnog tima koji čine psihijatar i socijalni radnik. Poslije tog perioda, dobijaju pravo na telefonski poziv srijedom i na posjete porodice subotom i nedjeljom. Tek nakon šest mjeseci provedenih u ustanovi, klijenti/kinje svake druge nedjelje vikende mogu provoditi kući, s tim što se po povratku obavezno obave testiranja, razgovori sa njima i njihovom porodicom radi utvrđivanja njihove apstinencije i provjere ponašanja van ustanove. U posljednjem, odnosno 12. mjesecu tretmana, klijenti/kinje mogu svaki vikend ići svojim kućama”, rekao je doktor Kaluđerović.

U okviru kompleksa postoji fudbalski i košarkaški teren, šahovsko polje sa figurama velikih dimenzija, sadnice, stolarska radionica, sportska sala u kojoj se igra bilijar i stoni tenis, kreativna radionica i slično. U dvorištu se nalazi i nova česma, izgrađena od kamena, koja je produkt predanog rada jednog od klijenata, kao i mnoštvo dekorativnih biljaka koje oni sade i njeguju. Radne terapije se baziraju na brojnim aktivnostima kao što su pčelarstvo, vinogradarstvo, baštovanstvo.

Grupe samopomoći

U slučaju konzumacije droge i alkohola, seksualnih odnosa u ustanovi, grubosti, fizičkog i verbalnog napada, klijent/kinja biva udaljen/a iz ustanove i njegov/njen tretman se time prekida.

Da se na prevenciji i problemu bolesti zavisnosti mora mnogo intenzivnije raditi potvrđuje činjenica da ova ustanova trenutno ima slučaj klijenta koji se poslije dugog niza godina vratio na ponovno liječenje.

„Pored Kakaricke gore postoje i grupe samopomoći u kojima je poželjno da klijenti učestvuju čak i nakon dugogodišnjeg apstiniranja, kako bi otvoreno govorili o ovom problemu, radili i dalje na sebi i spriječili da dođe do recidiva, odnosno povratka na liječenje“ kaže Kaluđerović.

Javna ustanova za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci, na Kakarickoj gori u Podgorici od svog osnivanja primila je više od 10 klijenata stranih državljana, koji su dolazili iz SAD, Kanade, Srbije, Makedonije i Kosova.

 Autorka: Amra Tahirović