Priroda je učinila da kiša u posljednjem trenutku stane. Otrov iz Jalovišta se nije izlio u Taru. Ali kao da se tada konačno i kolektivno vidjelo da više ne može tako. Da Jalovište nastavi da ubija prirodu, čovjeka, jedan cijeli grad….

Ranko Mišnjić ima toliko razloga da priča o ovoj temi. I što je aktivni svjedok toga vremena. I što je život proveo i provodi u svojoj kući koja je na 50 metara od Jalovišta. I što je sada predsjednik Mojkovca kada se Jalovište drugačije zove i drugačije izgleda. Kaže da je sve počelo sedamdesetih godina prošlog vijeka kada su počeli pripremni radovi za otvaranje rudnika. Flotacijska postrojenja, zgrade, pogoni se lociraju u blizini sadašnje Željezničke stanice. Istovrememo se donosi odluka da se deponovani otpad, takozvana „jalovina“ koja nastaje od ostataka kada se ruda hemijski odvoji, locira na prostoru nekadašnjeg Luga, preko puta magistrale i gradskog jezgra.

Jalovište nekad, pogled sa magistrale

” Nije tada bilo ni javnih rasprava, ni konsultacija. Državni projekat i …ko te pita. Na Lugu, na prostoru koji i tada i sada zahvata oko 20 hektara, bilo je fudbalsko, odbojkaško, rukometno igralište. Sportski sastavi „Brskova“ takmiče se u Crnogorskim ligama. Ljudi se okupljaju na Lugu ali ubrzo stižu građevinari iz „Mavrova“ iz Makedonije, stvara se velika „ravna ploča“, obaloutvrda preko kilometra, nasipi visine oko 10 metara. Specijalizovano preduzeće iz Njemačke je došlo da uradi izolaciju, postavljena je folija ravnim dijelom obodom nasipa. Dobijena je „čaša“ iz koje ništa ne može da izađe. Jedino ko je tada izgovorio rijeći osporavanja, bio je jedan od rijetkih angažovanih ekologa, Cane Janićijević, iz Pljevalja”, priča Mišnjić.

Rudnik cinka i olova je počeo sa radom 1976. godine. Mišnjić se prisjeća da je bilo zapošljavanja, da su sa poznatih jugoslovenskih rudarskih adresa stizali stručnjaci sa porodicama koji su ostajali u Mojkovcu. Izgrađeno je i „rudarsko naselje“ sa stanovima za rudare. Ipak, eksploatacija rude, nije trajala dugo i nije bilo isplativo. Ne baš najmodernija tehnologija, nedovoljni istraživački radovi i nerentabilno otvaranje površinskog kopa na Brskovu. Nijesu pomogla ni partnerstva sa „Zorkom“ iz Šapca i „Trepčom“ iz Kosovske Mitrovice.

” Rudnik je 1991. godine prestao sa radom i nakon dva stečajna postupka likvidacija se desila 1993. godine. Likvidiran je rudnik ali je ostalo Jalovište. Močvara, trska, prašina. Odrastao samo pored Jalovišta, 50 metara od njega i znam šta je i kako je bilo. Vjetar donosi prašinu, štetne čestice, najsitniju granulaciju pirita. Tokom rada rudnika tu je deponovano na milione tona otpada. Počinju ozbiljni zdravstveni problemi Mojkovčana. Velika koncentracija karcinoma a poseban problem bolesti respiratornih organa kod djece. Prvi organizovaniji otpor Jalovišu, počeo je 1986. godine kada je osnovano prvo Ekološko društvo „Tara“. Bio sam među osnivačima zajedno sa doktorom Mirom Rabrenovićem, Vlatkom Rakočevićem, Gilem Mrdovićem i brojnim drugim koji su i u narednim decenijama nastavili ekološku borbu. Kasnije je osnovano još jedno ekološko društvo. Stvara se klima da se i država uključuje u rješavanje ovog problema. Sve se to intenzivira u ovom sadašnjem stoljeću a naročito nakon obnove nezavisnosti. Nakon uloženih 10 miliona eura, 2011. godine je završena sanacija Jalovišta”, kaže Mišnjić.

Jalovište je blokiralo razvoj Mojkovca. Isto tako rješavanje problema je bio znak da počinje jedno novo vrijeme za ovaj grad. Ranko Mišnjić hoće da napravi i tu ekološku paralelu.

” Kada je Crna Gora 1991. godine proglašena za ekološku državu, Mojkovac je bio crna ekološka tačka. Nakon 30 godina i svega što je urađeno i što se radi, slobodno mogu da kažem da je Mojkovac danas najčistiji grad u Crnoj Gori. Dobijamo pohvale od turista, od vozača koji prođu i kažu da po čistoći prepoznaju terioriju naše opštine. Uskoro dobijamo reciklažni centar vrijedan dva miliona eura čime ćemo završiti sa privremenim, divljim i svim drugim deponijama. Rješenje Jalovišta je dalo razvojnu energiju. Što bi nam Bjelasica i Ski centar Žarski da i dalje imamo Jalovište. Da li bi cijena kvadrata zemlje na Bjelasici, bila skoro 30 eura. Mojkovac se vratio radu i nema zaustavljanja. Država je prepoznala naše potencijale. Umijemo da dostignemo više nivoe, ali i da ih kasnije nadgrađujemo”, zaključio je Ranko Mišnjić.

Nema više Jalovišta. Ima Sportske rekreativne zone. Ima i simbolike. Prilikom izgradnje Pasarele, nakon 50 godina je ponovo postavljen građevinski kran. Posljednji put je u Mojkovcu bio 1971. godine, kada se gradio hotel „Mojkovac“. Bjelasica, ekologija, uređenost. I možda i inicijativa – da možda, poslije svega što je ekološki proživio i preživio, Mojkovac bude glavni grad ekološke države Crne Gore…

Čobančad i rudari

Izgradnju i otvaranje rudnika, pratio je veliki zanos i očekivanja. Tim prije što je rudarska tradicija Brskova ovdje postojala stoljećima. Stevo Bošković, tadašnji direktor rudnika je tada saopštavao i poručivao…

Neće više mladi Mojkovčani biti čobančad, već rudari, tehnolozi, inžinjeri…

Novi grad

Šta je danas na nekadašnjem prostoru Jalovišta. Umjesto močvare, trske, blata i otrova. Ranko Mišnjić, predsjednik Opštine, kaže da je za sva vremena promijenjeno ime. Ne postoji više Jalovište, postoji Sportsko-rekreativna zona. Ili – idealan prostor za sve ono što ljudi u slobodnom vremenu upražnjavaju.

” Svako popodne je tu više stotina Mojkovčana koji nađu način svoga uživanja. Biraju – pješačka staza, trim staza, biciklistička staza. Teretana na otvorenom, dječije igralište. Zasadili smo park raznim sadnicama koje se stalno prate. Nedavno smo zasadili 100 lipa i sve su se primile. Imamo cvijećnjake, ružičnjake. Kada smo vidjeli da imamo problem veze sa centrom grada, izgradili smo pasarelu koja je sa svojim pratećim sadržajima postala mjesto okupljanja mladih sa mogućnošću organizacije koncerata, kulturnih programa, književnih večeri. Na ovom prostoru su već organizovane manifestacije kao Čorbijada, višednevni muzički koncerti, zatim originalni događaj „Otkos za ponos“ gdje je učestvovalo 350 učesnika – nije lako toliko ljudi okupiti na svadbi a ne na kosidbi”, ističe Mišnjić.

,,Svi prolaze, niko ne svraća“

Kažu da su vozači, kada se na magistrali približe Jalovištu, dodavali gas i zatvarali prozore. Da što prije prođu pored Jalovišta i da izbjegnu kontakt sa otrovnim česticama. Naravno, nikome nije ni padalo na pamet, da svrate u Mojkovac. To je bio razlog da se „sačine“ vicevi koji su prilično ljutili Mojkovčane…

Kafane koje su loše radile, dobijale su nezvanična ali često korištena imena – Mojkovac.

A zašto Mojkovac..

Pa svi prolaze a niko ne svraća…

Više nema razloga da se kafane koje loše rade, zovu Mojkovac.

U ovaj grad se sada i te kako svraća…