Iako je grad zabilježio neka poboljšanja u standardu života, brojni građani se bore s osjećajem izolovanosti i nesigurnosti. Ovi faktori predstavljaju ozbiljan izazov za društvenu koheziju i psihičku stabilnost Da bismo dublje razumjeli ovaj fenomen, razgovarali smo s psihološkinjom Aleksandrom Vojvodić, specijalistkinjom psihologije i psihoterapeutkinjom u edukaciji. Njeni odgovori pružaju uvid u dubinske uzroke ovog problema i nude smjernice za potencijalna rješenja.

Istraživanje IPSOS-a: Zabrinjavajući podaci

IPSOS-ovo istraživanje ukazuje da je skoro 40% stanovnika Podgorice navelo da se redovno osjeća usamljeno, što je znatno iznad prosjeka za evropske gradove slične veličine. Ovaj osjećaj izolacije dodatno pogoršava nedostatak povjerenja u institucije, pri čemu je 60% građana nezadovoljno radom državnih organa. Korupcija u javnoj upravi, koju više od polovine ispitanika smatra sistemskom, dodatno doprinosi osjećaju bespomoćnosti i otuđenosti.

Stručni pogled: Veza između usamljenosti i mentalnog zdravlja

Aleksandra Vojvodić objašnjava da usamljenost nije samo emotivno stanje pojedinca, već društveni problem koji je duboko povezan s kvalitetom međuljudskih odnosa u zajednici.

„Usamljenost u urbanim sredinama poput Podgorice često je odraz slabih društvenih veza i nedostatka prilika za kvalitetne društvene interakcije“, kaže Vojvodić.

Kako dodaje, osobe mogu biti usamljene čak i kada su okružene ljudima. “Samoća nije uvijek neprijatna, ali usamljenost jeste, i ona je emocionalno stanje koje ozbiljno utiče na mentalno zdravlje“, kazala je Vojvodić.

Vojvodić napominje da je socijalna izolacija posebno opasna kod osoba koje se već bore s mentalnim problemima.

„Usamljenost povećava rizik od depresije, anksioznosti, a u ekstremnim slučajevima može doprinijeti porastu samoubistava,“ objašnjava ona. Socijalna izolacija ne znači samo odsustvo fizičkog prisustva drugih ljudi, već i nedostatak emocionalne povezanosti s njima.

Korupcija i nepovjerenje u institucije: Duboki društveni problemi

Jedan od ključnih faktora koji doprinosi osjećaju usamljenosti i depresije u Podgorici jeste percipirana korupcija i nedostatak povjerenja u institucije.

Ono što ih, ipak, povezuje, kako navodi naša sagovornica, jeste odsustvo osjećaja psihološke i fizičke sigurnosti, što je jako važno za zdravlje i psihički razvoj. U kontekstu naše sredine, ovo odsustvo sigurnosti dodatno se pogoršava korupcijom i nepovjerenjem u institucije, što otežava pojedincima da se fokusiraju na višim potrebama i blagostanje.

„Nama kao ljudskim bićima u prirodi nam je da se prvo postaramo za osnovne životne potrebe, a psihološka i fizička sigurnost kao i naša potreba da možemo da predvidimo budućnost, bar u nekoj mjeri, su nam od velikog značaja za blagostanje. Da bismo mogli da se bavimo višim potrebama, poput učenja, kreativnosti, stvaranja važno je da smo bezbijedni, sigurni i da nam je okruženje koliko toliko predvidivo” navodi Vojvodić.

Crna Gora: Specifični izazovi u očuvanju mentalnog zdravlja

Vojvodić ističe da, iako Crna Gora ima manji broj stanovnika u poređenju s ostalim zemljama regiona, to može biti mač sa dvije oštrice, posebno kada je riječ o stigmi koja često stoji na putu osobama s mentalnim poteškoćama.

 „Samim tim, informacije se brzo šire i prenose“, navodi Vojvodić, dodajući da je u malim zajednicama izazovno očuvati privatnost klijenata, što je od ključnog značaja za njihov oporavak.

Ona posebno naglašava ulogu medija u očuvanju mentalnog zdravlja: „Nalazi pokazuju da su mediji značajan faktor očuvanja mentalnog zdravlja, jer se ljudi, kada govorimo o izolaciji i usamljenosti, fokusiraju upravo na medije“. Medijski narativ koji je usmjeren na vraćanje nade i osjećaja sigurnosti, prema njenim riječima, mogao bi značajno doprinijeti oporavku i prevazilaženju psiholoških kriza.

Vojvodić dalje ističe da Crna Gora dijeli mnoge izazove s ostatkom svijeta, poput ekonomskih i socijalnih izazova, ali i međuljudske otuđenosti. „Sve ovo treba da nam posluži kao informacija o tome kako i na koji način trebamo da sprovodimo prevenciju, imajući u vidu psihološke potrebe ljudi i stanje sredine u kojoj se nalazimo“, zaključila je ona.

Kulturni sadržaji: Rješenje ili maskiranje problema?

Iako se često smatra da su kulturni sadržaji i društvene aktivnosti dobar način za prevenciju usamljenosti, psihološkinja Vojvodić naglašava da je to samo privremeno rješenje.

 „Kulturni događaji i aktivnosti mogu privremeno smanjiti osjećaj usamljenosti, ali on se vraća kada osoba ostane sama sa sobom“, kaže sagovornica portala Standard i dodaje da pravi put ka prevazilaženju usamljenosti leži u stvaranju bliskih odnosa i kvalitetnim socijalnim interakcijama, a ne u hiperizlaganju spoljnim sadržajima.

Ipak, kako navodi  kulturni događaji mogu poslužiti kao platforma za zdravu društvenu interakciju i povezivanje ljudi sa sličnim interesima.

„Stoga je društvena interakcija, bliskost i zajedništvo nešto što kao društvo trebamo početi njegovati na svjesnom nivou i po svjesnom izboru”, istakla je Vojvodić.

Ekonomska nesigurnost: Još jedan rizik za mentalno zdravlje

Ekonomija je ključni faktor koji utiče na mentalno zdravlje. Hronična ekonomska nesigurnost, naročito među mladima, dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti i može voditi ka porastu depresije i samoubistava.

Vojvodić se osvrće na iskustva iz drugih zemalja.

„U Švedskoj je u godinama kada je nezaposlenost porasla za 3,6%, stopa samoubistava opala, dok je u Finskoj, između 1990. i 1993. godine, stopa samoubistava opadala svake godine uprkos porastu nezaposlenosti“. Ove informacije psihološkinja tumači visokim nivoima socijalne zaštite i aktivnim programima tržišta rada, kao i nacionalnim aktivnostima na prevenciji suicidalnosti.

U Crnoj Gori, takva podrška je minimalna, što ostavlja mnoge građane bez adekvatne zaštite. Vojvodić smatra da su socijalna zaštita i programi za tržište rada ključni za smanjenje rizika od mentalnih poremećaja povezanih sa ekonomskim izazovima.

Ovi primjeri ne bi trebali poslužiti kao opravdanje za nečinjenje u vezi sa nezaposlenošću, već kao podsticaj da se sjetimo da za sve postoje rešenja. „Mladi, kao jedna od ranjivih grupa, jesu u većem riziku, ali odrasli imaju odgovornost da ih osnaže, pruže podršku i vrate nadu“, naglašava ona. Samo iz te pozicije mlada osoba može se osjećati dovoljno sigurno da postigne uspjehe, čak i samostalno.

Pored toga, psihološkinja veruje da su mladi ti čije mišljenje treba čuti i uvažiti, jer od njih možemo mnogo naučiti.

Prevencija: Kako dalje?

Psihološkinja Aleksandra Vojvodić istakla je važnost prevencije mentalnih problema, naglašavajući da se ona može sprovoditi na svim nivoima i da je to svakodnevna odgovornost cijele zajednice.

„Edukacija o mentalnom zdravlju i destigmatizacija mentalnih poremećaja su ključne“, kaže ona.

Vojvodić je zaključila da je budućnost prevencije na našim prostorima povezana s jačanjem zajednice i individualne podrške u prirodnom okruženju.

„Ono što vjerujem da je budućnost prevencije na našim prostorima je nešto što se zove psihologija u zajednici, odnosno da, zahvaljujući postepenim naporima i jačanju institucija, možemo dalje da usmjerimo svoju pažnju na jačanje zajednice i položaja pojedinca u njoj. Odnosno da počnemo da zbrinjavamo ljude pružajući im podršku u njihovom prirodnom okruženju.“

Ljudi moraju osjetiti podršku zajednice i institucija, jer to stvara osjećaj sigurnosti i smanjuje osjećaj usamljenosti.

Zajednički napori za bolju budućnost

Istraživanje IPSOS-a i stručni uvidi Aleksandre Vojvodić jasno pokazuju da je usamljenost ozbiljan problem u Podgorici, ali i u širem crnogorskom društvu. Potrebni su koordinisani napori zajednice, institucija i medija kako bi se ovaj problem ublažio. Jačanje društvenih veza, poboljšanje povjerenja u institucije i kontinuirana edukacija o mentalnom zdravlju ključni su koraci ka boljoj budućnosti.

Usamljenost nije samo lični problem – ona je problem cijelog društva. Zbog toga je važno angažovati različite aktere, uključujući nevladine organizacije, lokalne vlasti i obrazovne institucije, kako bismo razvili programe podrške i osnaživanja. Takođe, ohrabrivanje individualnih inicijativa koje se fokusiraju na uključivanje marginalizovanih grupa i stvaranje prostora za otvoreni dijalog o emocionalnim izazovima može značajno doprineti.

Organizovanje radionica, seminara i društvenih događaja pomaže u stvaranju osjećaja zajedništva, a kroz takve aktivnosti možemo graditi mrežu podrške koja omogućava svima da se osećaju prihvaćenima i povezanim. Na kraju, podizanje svesti o ovim pitanjima i rad na promeni stigmatskih percepcija vezanih za mentalno zdravlje su od suštinskog značaja. Samo zajedničkim naporima možemo stvoriti društvo koje brine o svakom svom članu.