Video
„ Ako svako od nas sebi postavi pitanje da li je nekada kroz odrastanje doživio nasilje, učestvovao u njemu ili ga posmatrao, mislim da neće biti puno onih koji će odrično odgovoriti. Bilo kroz zanemarivanje, izopštavanje, ponižavanje, vrijeđanje ili fizičko ozljeđivanje, sklonost ka nasilju ili izazov u odolijevanju istom u formativnim, adolescentskim godinama prilično je prisutno“, kaže Vuković-Jelušić.
Kako dodaje, pitanje odgovornosti je izraženije kada se dogode slučajevi nasilja.
„Može se ulaziti u pojedinačnu, hijerarhijsku odgovornost, za šta je potrebna odlučnost i profesionalizam, ali je mnogo značajnije pitanje kolektivne odgovornosti (zbog sistematičnijeg i uspješnijeg rješavanja problema) i šta smo kao pojedinci – roditelji, nastavnici, direktori, psiholozi, socijalni radnici, policajci, ljekari, urednici medija, državni sekretari, ministri, političari, poslanici, svako sa svoje pozicije uradili da preveniramo nasilje ili saniramo njegove posljedice“, navodi ona
“Da li zajedno sa djecom gledamo televiziju ili objave na socijalnim mrežama, da li ih zajedno komentarišemo i da li dovoljno pažnje posvećujemo njihovim emocijama; da li smo u dovoljnoj mjeri involvirani i stvaramo li kreativne sadržaje za djecu u slobodno vrijeme; da li se angažujemo dovoljno uporno kada primjetimo potištenost kod učenika, fizičku ozlijedu ili neobične reakcije; da li nas svađa ili tuča u nečijem stanu pokrene na reakciju; da li kao dežuran nastavnik revnosno obavljamo dužnosti i obraćamo pažnju na dešavanje po hodnicima gdje se obično incidentni dešavaju; da li kao lokalni policijski službenici prepoznajemo „tihe“ znakove problema barem među stanovnicima reona u kojem i sami živimo; poznajemo li dovoljno svoja ovlašćenja kao socijalni radnici i da li interes za socijalnim blagostanjem prevazilazi prostorna, vremenska i administrativna ograničenja; da li smo spremni da primijenimo pravovremeno svoja ovlašćenja, sankcionišemo nedogovornost, izmjenimo propise i djelujemo proaktivno čak i kada nam nedostaje resursa; da li smo svjesni odgovornosti koju nose javne funkcije i pazimo li da „maksima našeg djelovanja može poslužiti kao princip opšteg zakonodavstva“; da li se vodimo principom prava javnosti da zna, na način koji neće dodatno uznemiravati senzacionalističkim naslovima i necenzurisanim snimcima nasilja, već objektivno izvještavati. Imamo li opravdanje svi za sve, za nedostatak infrastrukture, odjeljenja formirana preko norme, višesmjensku nastavu, nedovoljan broj policajaca i socijalnih radnika, loše opremljene socijalne službe i zakonski nejasne nadležnosti, sarađujemo li i jesmo li dovoljno empatični i profesionalno odgovorni”, dodaje Vukotić-Ječušić u reagovanju,
Prema njenim riječima, u 42 škole trenutno nemamo psihološko-pedagoške službe, jer normativi ne predviđaju mogućnost uposlenja pedagoga i psihologa u školama sa ispod 500 đaka.
„U jednoj od takvih škola, bez PP službe, dvoje đaka je identifikovano sa devijantnim postupcima, od crtanja grobova svojih drugara i drugarica iz odjeljenja, do oglašavanja na mrežama sa stavovima koji oslikavaju frustraciju i mržnju prema vršnjacima iz odjeljenja. Neusklađenost tržišta rada sa društvenim i ekonomskim potrebama se upravo ogleda u nedostatku psihologa i pedagoga. Jasno je da ih ne možemo preko noći uskladiti, ali činimo li dovoljno da prekvalifikujemo i dokvalifikujemo postojeće resurse u cilju prevazilaženja izazova i unaprijeđenja školskog sistema za pružanje adekvatnog nivoa podrške nastavnicima i razrednim starješinama u prepoznavanju problema i pravovremenom tretmanu“, kazala je Vukotić-Jelušić.
Kako je navale, pitanje da li nam je, u trenutku povećanja nasilnog ponašanja u školama ili distribucije opojnih supstanci u osnovnim školama, potreban školski policajac je izlišno, ali da li nam je potreban permanentno, naravno da nije.
„Onda kada dugoročnim aktivnostima učinimo puno više na prevenciji nasilja, školski ili reonski policajac bi nam mogao koristiti za pomoć djeci pri prelaženju ulice. Ne mislim ni da su nam potrebne strožije kazne da maloljetne prestupnike „dovedemo u red“. Potrebne su nam mjere bolje integracije i socijalizacije, a ne izopštavanja i stimulisanja daljeg prestupništva, jer kada do nasilja dođe to znači da smo puno koraka ranije preskočili.Kako stvoriti vrijednosti koje preveniraju nasilje, krucijalno je pitanje.Obuke za roditelje i učenike koje imaju za cilj da razvijaju nenasilne metode vaspitavanja, razgovora i kreativnog provođenja vremena sa djecom, te razvoj osobina empatije, timskog rada, optimizma, međusobnog poštovanja, razumijevanja, uvažavanja različitosti, doprinose da se prepoznaju i suzbijaju negativni modeli ponašanja. Da li je ovih programa dovoljno u školama i da li su nastavnici dovoljno obučeni i stimulisani da ih primjenjuju, rekla bih da ne“, naglašava Vukotić-Jelušić.
Smatra da ovakvi programi dugoročno utiču na smanjenje nasilja, ali budžet za obuke nastavnika je srazmjeran budžetu opredijeljenom za podizanje kvaliteta obrazovanja – nedovoljan i bez mogućnosti da ostvari bolje efekte.
„Sa druge strane, relicenciranje nastavnika, što je zakonska obaveza svake pete godine, podrazumijeva dokaz o pohađanju svega 24 sata obuke, što su tri osmočasovna radna dana. Ipak, sektorska anliza obrazovanja je pokazala da i pored nesrazmjerno male obaveze za usavršavanjem, samo svaki četvrti nastavnik to praktikuje.Nalazi istraživanja Zavoda za školstvo pokazali su da se najveći prostor za uticaj nalazi u djelovanju na nivou škole, koja treba da kreira etos i atmosferu nulte tolerancije na nasilje, rane identifikacije djece u riziku i blagovremene podrške. Uprkos tome, djaci o nasilju u školi prvo obavještavaju roditelje, ne i nastavnike.Socijalne službe treba proaktivno da pomažu usmjeravanju roditelja ka edukaciji koja pomaže izgradnji boljeg roditeljskog pristupa, u saradnji sa školama i domovima zdravlja. Sa druge strane, mentalno zdravlje djece i mladih je primarno, a rana intervencija u dijelu suzbijanja nasilnih oblika ponašanja kroz agilnu saradnju lokalnih zdravstvenih, policijskih, socijalnih i pedagoških timova može dati nemjerljiv doprinos“, ističe ona.
Kako ističe, kada se nasilje dogodi, krivica nije samo na jednoj strani.
Preporučeno
„Ali svi zajedno moramo biti dovoljno uporni u pronalaženju sopstvene odgovornosti i dovoljno osvješćeni da ne zanemarujemo problem, već da ga kratkoročnim i dugoročnim mjerama rješavamo”, zaključuje Vukotić-Jelušić.
