Njegov uspon od pastira do svjetski priznatog inovatora pokazuje koliko snaga ljudskog duha može da promijeni sudbinu.

Teški počeci

U razgovoru za Pobjedu, Obradović se prisjeća djetinjstva u Lubnicama, odlaska iz Berana, teških početaka u inostranstvu i trenutka kada je odlučio da sam, bez podrške velikih sistema, napravi nešto što će trajno mijenjati ljudske živote. Odrastao u siromaštvu, među brdima i poljima koja su ga naučila radu i izdržljivosti, već kao dječak sanjao je da se otrgne iz zabačenog kraja i stvori sebi bolji život. Taj san ga je poveo iz Berana u Beograd, a potom u Njemačku, gdje je – bez znanja jezika i bez oslonca – počeo iznova, od najtežih poslova, da bi naposljetku stao rame uz rame sa svjetskim inovatorima u oblasti medicinske tehnologije.

Danas, kao osnivač kompanije ,,Bentley Inomed“, čiji proizvodi spašavaju živote pacijenata širom svijeta, Obradović sa ponosom govori o putu koji ga je od pastira iz Lubnica doveo do mjesta na kojem dokazuje da ljudska upornost i dobrota nemaju granice.

Obradović se u razgovoru prisjeća teškog djetinjstva, prvih koraka u inostranstvu, borbi koje su ga oblikovale i trenutka kada je shvatio da je svaka prepreka zapravo bila poziv da ide dalje.

“Prvo čega se sjetim je mukotrpan rad, tegoba i siromaštvo. Ne bijeda, ali skromnost. Sjećam se djetinjstva punog rada, napora i borbe da preživim. Sanjao sam samo jedno – da pobjegnem iz pasivnih krajeva”, kazao je Obradović.

Priča o tome da je planina bila toliko zabačena da su, kako se tada govorilo, mogli samo da vide trag aviona kad prođe.

“Od jutra do mraka radilo se u polju i sa stokom. Sanjao sam da odem, zakleo sam se da ću, kad napunim 18 ili 20 godina, otići i pokušati sebi stvoriti bolji život. I zaista, sa 18 godina odlazim prvi put iz Berana – u Beograd. To je bio moj prvi pravi životni šok. Iako sam imao teško djetinjstvo, u Beranama sam imao toplinu doma i roditeljsku ljubav. Kada sam došao u Beograd na studije, nijesam znao ništa – ni gdje je fakultet, ni gdje ću spavati. Srećom, u vojsci sam upoznao čovjeka koji je bio porijeklom iz mog kraja, i on me je primio kod sebe. Sjećam se, prvog dana sam se izgubio po gradu, pitao na svakoj stanici kuda ide tramvaj, i jedan vozač mi reče: „Sjedni, momče, ja ću ti reći kad da izađeš.“ Bio je to početak. Ali u duši – veliki šok. Naveče, kad bih se vratio, zatvarao bih se u toalet i plakao da me niko ne vidi. Nedostajali su mi dom, roditelji i osjećaj sigurnosti”, prisjeća se Obradović.

Posustao sa studijama

Studije u Beogradu, međutim, nije završio. Objašnjava zbog čega.

“Počeo sam pun entuzijazma, ali kasnije sam shvatio da me čeka posao, porodica, život koji nijesam želio na taj način. Malo sam posustao, odugovlačio, pa gubio godinu po godinu. Došao sam do šestog semestra, ali nijesam završio”, kaže Obradović.

Viđao je ljude koji su dolazili iz Njemačke na odmor u dobrim automobilima sa novcem i poželio je da ode u tu ,,obećanu“ zemlju, međutim nije imao ni poznanstava, niti je znao jezik.

“Mislio sam da tamo padaju pare s neba. Moja očekivanja su bila da odem na nekoliko mjeseci, zaradim i vratim se da otvorim radionicu. Studirao sam mašinstvo i želio sam da se time bavim. Ali kada sam stigao, shvatio sam da je stvarnost mnogo teža. Nijesam znao jezik, nijesam imao prijatelje, papiri su bili problem. Prvi posao bio mi je taksi – ali nijesam znao komande, pa sam više plaćao kazne nego što sam zarađivao. Radio sam zatim u McDonald’su, noćne smjene, za malu platu. Onda sam odlučio da pokušam u staračkom domu, iako nijesam znao jezik. Na moju upornost, međutim, primili su me. Tri godine sam tamo radio, učio jezik, završio medicinsku školu i položio ispit za njegovatelja. Postao sam šef odjeljenja. Ljudi su me voljeli. Jedna baka mi je jednom rekla: „Ti si studirao, nijesi ti za ovaj posao. Moj unuk radi u ,,Milki“ – pomoći će ti.“ I tako je i bilo”, priča Obradović.

Zapošljava se zatim u kompaniji ,,Milka“, ali tamo je bilo teško doći do studija jer su liste čekanja bile duge.

“Na kraju sam našao oglas za medicinsku tehniku. Primili su me jer sam imao i mašinsko i medicinsko obrazovanje. Moj šef, Poljak, rekao mi je: „Ti nećeš cijeli život raditi na mašinama. Vidim da želiš da učiš. Pomoću ti da nastaviš studije.“ I zaista, upisao sam dualne studije mašinstva na Univerzitetu u Frajburgu. Poslije tri godine završio sam fakultet i počeo predavati mehaniku. Bio sam ponosan – jer sam od pastira iz Lubnica postao univerzitetski asistent u Njemačkoj“, ističe Obradović

Uspon i patenti

Jedne večeri su ga, kaže, zvali iz firme za regrutaciju.

“Kažu: „Želite li razgovor sa američkom firmom Abbott?“ To je bila jedna od najvećih kompanija u svijetu, sa prometom od 40 milijardi dolara. Kad sam ušao u njihovu zgradu, mislio sam da ću se vratiti da čuvam ovce! Sve blista, fontana u predvorju, ogroman sto u sali – a ja bez znanja engleskog jezika! Ali pozvali su me na drugi razgovor. Trebalo je da prezentujem projekat stenta koji se sam otvara. Odlično sam to odradio. Ubrzo su mi ponudili posao i poziciju u Kaliforniji. Međutim, odlučio sam da ne idem. Nijesam htio da se još više udaljim od porodice i roditelja”, naglašava Obradović.

Radio je, kaže, godinama na tuđim patentima. Firme bi zarađivale milione, a on nije dobijao ni zahvalnicu.

“Tada sam odlučio da radim za sebe. Sa jednim kolegom osnovao sam firmu 2009. godine – Bentley Inomed. Na početku nas je bilo samo dvoje. Prvi projekat bio je okluder – mali medicinski implant koji zatvara defekte u srcu djece. Ali baš tada izbio je skandal sa PIP implantatima u Francuskoj, i zbog toga su pooštreni propisi za medicinske proizvode. Nijesmo imali sredstva da završimo registraciju. Tada smo odlučili da napravimo stent obložen teflonom, koji spašava život kad pukne krvni sud. Donijeli smo prototip jednom doktoru u Štutgartu. Pogledao je i rekao: „Fenomenalno!“ Poslije nekoliko dorada, taj stent je postao naš prvi globalni proizvod. Godine 2012. smo dobili dozvolu i otišli na kongres kardiologije u Parizu – za tri dana potpisali smo 45 ugovora! Prve godine prihod je bio 700.000 eura – a ja sam bio najsrećniji čovjek na svijetu”, ističe Obradović.

Danas je „Bentley Inomed“ svjetski prepoznata kompanija. Međutim, Obradović ističe da je tom uspjehu prethodilo dosta teških trenutaka.

“Posebno kad su nas velike korporacije pokušavale zaustaviti tužbama i blokadama. Ali nikada nijesam izgubio vjeru. Uvijek sam govorio sebi: biti na koljenima ne znači biti poražen; ležati u krevetu ne znači biti mrtav. Od 13 radnika 2014. godine došli smo danas do više od 400 zaposlenih. Naši stentovi i implantati spašavaju živote širom svijeta. To je osjećaj koji ne može da se opiše. Kada čujete od pacijenta: „Miko, zahvaljujući tebi danas sam živ“, sve se svede na to. Tada zaboravite sve neprospavane noći, sva odricanja i suze. Znate da je svaki taj korak, od Lubnica do Njemačke, imao smisla”, poručuje Obradović.

Obradović priznaje da, uprkos svemu što je postigao, u njemu ostaje jedna tuga – što njegovi roditelji nijesu doživjeli da vide njegov uspjeh. Najveća neostvarena želja, kaže, nije bila da osnuje kompaniju ili stekne svjetsko priznanje, već da im obezbijedi miran i lagodan život, kakav su zaslužili nakon godina odricanja i borbe.

“Sve bih to mijenjao samo da su mogli da vide gdje sam stigao i da im obezbijedim lagodan život pod stare dane”, kazao je na kraju Obradović.