Video
Liječenje najmlađih pacijenata zaraženih koronom, nije uvijek bilo lako, ističe Radović. Komplikacije je izazivao i Kavasaki sindrom koji se javljao kod zaraženih, međutim djeca su, kako je kazao, izliječena i oporavljena. Liječenje je bilo otežano i kod mališana sa komplikacijama šećerne bolesti, sa neurološkom simptomatologijom, što pokazuje da ova infekcija, iako uglavnom ima blažu sliku kod mlađih pacijenata, itekako može da bude komplikovana.
Uspješne, teške operacije koje su urađene u Institutu usljed nemogućnosti u jednom trenutku da se pacijenti liječe u inostranstvu, pokazala je, kako kaže direktor IBD-a, skromnost naših ljekara i njihovu visoku stručnost.
Radović ističe da bi izgradnja nove zgrade Instituta trebalo da bude prioritet u budućnosti.
Kako ocjenjujete rad Instituta za bolesti djece za vrijeme pandemije?
RADOVIĆ: Pandemija novim koronavirusom je postavila pravila, “novu realnost” te smo se morali jako brzo prilagođavati nametnutim zakonitostima funkcionisanja, kako u smislu rada Poliklinike tako i samog hospitalnog dijela Instituta za bolesti djece. Tačno je da je klinička slika kod pedijatrijskih pacijenata bila blažeg oblika, ali se epidemiološko ponašanje i cjelokupna organizacija morala prilagoditi okolnostima, te u tom smislu ne mogu, a da ne rezimiram da je Institut odgovorio jako teškom trenutku kada je u pitanju sama pandemija. Naravno volim da čujem mišljenje roditelja , djece i kolega iz drugih ustanova koji su najbolji sudija, ali mislim da u ovim okolnostima nismo mogli bolje.
Takođe nakon prvog talasa i inicijalne stabilizacije i prekida rada Poliklinike i hirurškog programa, već od juna mjeseca smo ušli u standardan dio rada, tako da smo kraj godine dočekali bez značajnih listi čekanja, kako za same preglede, tako i za hirurške intervencije. Naravno da je to zahvaljujući ogromnoj energiji i zaposlenih ljekara i tehničara uz poštovanje svih preporuka Instituta za javno zdravlje koje su bile neophodne. Uvijek treba više i bolje, ali definitivno rezime za 2020. godinu, za Institut je, da je ovo ipak godina sa dobrim odgovorom na okolnosti.
Koliko je djece liječeno u u Institutu za bolesti djece u 2020. godini kada je riječ o pedijatrijskoj patologiji?
RADOVIĆ: Kada je riječ o hospitalizaciji broj pacijenata je manji za oko 41 odsto dok su pregledi na polikliničkom dijelu manji oko 31 odsto. Procenat operacija je takođe manji za oko 27 odsto, što naravno nije samo posljedica patologije niti da su nam djeca odjednom postala zdravija, nego i činjenica je da su sigurno i domovi zdravlja i regionalne opšte bolnice preuzimale dobar dio posla, značajan dio obrade i dijagnostike pacijenata.
Na to je svakao uticala i nemogućnost putovanja, međugradskog saobraćaja tako da je možda ovo i prilika za jednu revaluaciju i objektivno sagledavanje kolike su zapravo mogućnosti i potrebe za pregledom ljekara u Institutu. Opet moramo podvući da je ovo ustanova tercijarnog nivoa sa najvećim stepenom edukacije i sa najvećim stepenom medicinske usluge tako da vjerujem da je ovo jedan od puteva o kom se mora razmišljati.
Koliko djece je bilo hospitalizovano zbog infekcije Kovidom 19 i kako je teklo njihovo liječenje?
RADOVIĆ: Kada je rijeć o pacijentima koji su imali dokazanu Korona virusnu infekciju prethonih devet mjeseci liječeno je 42 pedijatrijska pacijenta, 17 novorođene djece i 20 majki pratilja. Već ste upoznati da je klinička slika uglavnom bila slabijeg karaktera, ali moramo reći da to nije moglo da umanji vulnerabilnosti i stepen pažnje naših ljekara, tako da ću Vas upoznati sa činjenicom da smo u periodu septmebar- decembar liječili komplikacije infekcije novim koronavirusom, takozvanog Kavasaki sindroma, i da su djeca izliječena i oporavljena uz sjajan multidisciplinarni pristup.
Imali smo takođe kovid pozitivnu djecu sa komplikacijama šećerne bolesti, sa neurološkom simptomatologijom, tako da, ako bismo posmatrali samo aspekt korona infekcije, jasno vam je da je pristup u liječenju ove djece mnogo kompleksniji, nego sami podatak da je klinička slika slabija.
Koliko je operacija izvršeno i koliko je korona uticala na broj operisane djece? Da li je broj operacija smanjen u odnosu na prethodnu godinu?
RADOVIĆ: Ukupan broj operacija za prethodnu godinu je nekih 27 odsto manji i to je uglavnom elektivni program, dakle onaj program koji se planira. Ne možete naravno prenapregnuti činjenicu da je u pripremi uopšte, operacija kruna svega onoga što je neophodno predhodno uraditi, a to je od pregleda ordinirajućeg ljekara, pedijatrijske pripreme, pregleda anesteziologa, tako da svi ti segmenti zahtijevaju koordinaciju i očigledno je da je to imalo uticaja na sve zajedno na smanjeni broj operacija. Međutim, kada su u pitanju hitne intervencije, kada je u pitanju maligna patologija, kada su u pitanju sva urgentna stanja, svi ti pacijenti su operisani.
Ukoliko analiziramo sami kvalitet operacija, moram reći da smo opet napravili odgovarajući stručni iskorak. Cjeline se dopunjavaju i mi imamo razloga za zadovoljstvo tako da vjerujem da i ako su brojke jako bitne ne treba uvijek insistirati na njima, jer je važan segment šta tačno operišete. Nekada jedna operacija i samo liječenje pacijenta sa malignom dijagnozom je izazovnije i pravi test zdravstvene ustanove mnogo više nego, recimo, 20 drugih operacija. Naravno da to ne umanjuje bilo koji tip hirurške intervencije.
Kako je tekla saradnja sa zdravstvenim ustanovama u regionu i da li je pandemija uticala na broj djece koja su upućena na liječenje u inostranstvo? Zbog kojih problema najčešće tražimo pomoć drugih ustanova?
RADOVIĆ: Pandemija je nametnula svoje nove zakonitosti i ponavljam “novu realnost”, ali ono što je činjenica jeste da je testirala i naš kapacitet, testirala i naše kontakte, testirala i naš kredibilitet u smislu saradnje sa ustanovama u regionu i sa dobrim dijelom Evrope.
Pokazalo se da naše tradicionalne veze sa zemljama iz regiona ipak najbolje funkcionišu, moramo imati dosta kredita i dosta rezerve prema tome kada će nam centri, pogotovo iz Zapadne Evrope, otvoriti svoja vrata u ovakvim okolnostima. Tu podvlačim da nam sjajna i iznad svega, iskrena podrška Fonda za zdravstveno osiguranje i gospodina Seada Čirgića, nekada nije dovoljna. Moramo razmišljati o tome da nisu nam dovoljni ni novac ni preporuka, jer vidjeli ste da skoro tri mjeseca nismo mogli uputiti pacijenta bilo gdje. To je opet pokazalo da skromnost ljekara i naših zdravstvenih radnika, da pruže i da liječe i na nivou koji nije prepoznat u široj društvenoj zajednici, treba mnogo više cijeniti.
Kada je u pitanju Institut za bolesti djece mi imamo jasan plan, šta su to koje su to grane koje dalje moramo razvijati. Moramo shvatiti da mi ne liječimo samo djecu, nego naravno i roditelje, moramo uvažiti sociološku karakteristiku našeg društva i želje, ponekad i neobjektivne da je tamo negdje nešto bolje, uz emocije koje nosi naša djeca vrlo teško je nekad ubijediti bilo koga da će ovdje dobiti najoptilmaniju medicinsku njegu.
Najveći broj djece šaljemo na liječenje u druge zemlje za tretman iz spektra autističnog poremećaja i za kardiohirurške intervencije.
Znamo da je bilo i dosta gostujućih stručnjaka u protekloj godini, koliko je pandemija uticala na taj segment? Koga od stručnjaka biste posebno izdvojili?
RADOVIĆ: Uopšte priča oko gostujućih stručnjaka i kada govorimo na nivou Instituta ona je zaista svedena na najmanju moguću mjeru, ali moramo to sagledati iz dva ugla. Treba znati da je dolazak bilo kog konsultanta jedan značajan segment, ne u smislu da vi nešto ne umijete da radite, već pokušavate multidisciplirano, uz jedan kritički pristup, uz obektivno sagladevanje i donošenje odluke, pacijent dobije najbolji tretman. Naravno, bez obzira na sve mogućosti koje savremene komunikacija nudi, putem maila, interneta, putem ostale podrške, da sada na “ kraj svijeta” možete poslati snimak i čuti mišljenje, nemjerljiv je efekat, pogotovo za dječiju patologiju, neposrednog živog razgovora tako da u tom smislu pokušavamo naše drage profesore i učitelje zadržimo uz kontinuitet i da im na neki način pokažemo da i to što smo učili zaista primjenjujemo i radimo, a da naši pacijenti opet toga budu svjesni u živoj riječi.
Sigurno da bih izdvojio dolazak doktora Aleksandra Vlahovića za oblast plastične dječije hirurgije. To je segment u kome ima jako puno djece sa kompleksim anomalijama, dominantnim rascjepima mekog i tvrdog nepca, vaskularnim malformacijama, poremećajima krvnih sudova, tako da je to nešto što je itekako obilježilo naš rad i bez obzira na sve zakonitosti pandemije, nemogućnosti putovanja, mi smo imali dva sjajna gostovanja uz dva predavanja i 11 operacija.
Štampali smo priručnik za roditelje i djecu sa rascjepima mekog i tvrdog nepca, pokušavamo da patologiju približimo roditeljima i da u tom segmentu zaista zakonistosti kliničke medicine budu naš standard.
Na šta ste posebno ponosni kada je riječ o radu Dječije bolnice u prethodnoj godini?
RADOVIĆ: Ponosan sam na energiju i želju uvaženih kolega i medicinskih tehničara da Institut ostane tamo gdje jeste i gdje je od osnivanja zahvaljujući plejadi naših sjajnih pedijatara i hirurga oduvjek i bio. Zajedništvo i želja da budemo bolji, da unapređujemo u jako otežanim okolnostima stučni nivo je nešto što trenutno malo koja pedijatrijska bolnica u regionu ima. Ponosan na drage prijatelje Instituta, neću da kažem nepopularno “donatori “. Podrška u rekonstrukciji, nabavci opreme, prevazilazi jednostavan odnos poklanjanja i mnogo je više od toga. Lijep je osjećaj znati da neko cijeni to što zaposleni u Institutu rade, I da je spreman, naravno svako u svom domenu I mogućnostima, da pomogne .
Koji biste trenutak, događaj ili period izvojili kao najteži u protekloj godini?
RADOVIĆ: To su naravno oni trenuci kada ni medicina ne može da pomogne, kada sva energija i želja da se pacijent izliječi ne daje rezultat. Duboko se ureže u svaki segment vaše psihe, svaki segment vašeg života i jako teško se oporavljam čak i kada nisam primarno ordinirajući doktor.
RADOVIĆ: Hitno, hitno, nova zgrada Instituta za bolesti djece i to po zakonitostima i savremenim preporukama u kome bi bila nova klinika za ginekologiju sa porodilištem, povezana i u sinhronizaciji sa novom zgradom Instituta za bolesti djece. Ponavljaću i jedino opravdati da je izgradnja nove Infektivne klinike i Urgentnog centra prioritet. Sve ostalo, bilo koji projekat izgradnje zdrastvene ustanove realizovan u Crnoj Gori nakon toga ne smije da bude ispred Instituta za bolesti djece.
Treba poštovati tradiciju, ali i naglasiti činjenicu da je bolnica izgrađena 1962. godine, da trećina bolnice nikada nije završena, da je poliklinika montažnog tipa gradnje.
Preporučeno
Mogu osjećati zadovoljstvo da imamo opremu kakvu ima mali broj klinika u Evropi, jedinicu intenzivnog liječenja najvećeg nivoa, posvećene ljekare i medicinske tehničare, ali ako to ne bude pratio i odgovarajući eksterijer i enterijer u smislu izolovanih soba, igraonica, svega onoga što će djeci činiti da boravak u bolnici ustvari izgleda kao boravak u jednom velikom zabavnom parku, neće zadovoljiti moje kriterijume. Tako da nova bolnica, novi Institut za bolesti djece je jedini put da i uprkos zdravstvenim tegobama koje maju naša djeca odrastu uz srećno djetinstvo!
