Direktorica Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa Pavić” Zoja Đurović ima odgovoran posao. Ona je ne samo profesor i pedagog, već je i na čelu prestižne istitucije sa tradicijom.

“Znate, kada ste na čelu bilo kojeg kolektiva, a kada radite svoj posao kako treba, ne može biti lako. Nikako. To vam je rudnik, gdje god radili. A ja volim da posao radim kako najbolje znam i umijem, uz poštovanje svih zakona i propisa. Naravno, imala sam sreće što sam umjela da majstorski izaberem tim, prije svega moje dvije pomoćnice, Laidu Lekić i Anu Muratagić Barbul, pa mi je posao olakšan u ogromnoj mjeri. Njih dvije su prave majstorice i čarobnice, inače, dosadašnje profesorke u našoj školi“, kaže na početku razgovora Zoja, čija životna priča ima toliko zanimljivih detalja da bi pretočena u književno djelo bila bestseler.

Da se primijetiti da je nekako sav vaš život utkan u jedan grad i jednu školu. Jeste li nekada mislili o tome, da je to možda sudbina…

“Da, osnovnu i srednju muzičku školu, kao i Muzičku akademiju, završila sam u Titogradu, mojoj Podgorici. Moram priznati da sam se nosila mišlju da studiram u Beogradu, čak sam i neko mjesto u Domu učenika rezervisala, ali je tadašnja dekanica i osnivačica Muzičke akademije, prof. Manja Radulović Vulić, koja, nažalost, nije više sa nama, došla kod mojih roditelja, molila ih, ako ikako mogu, da me ne puste, jer im trebaju odlični đaci i da bi ona jako željela da ja studiram na tek dvije godine staroj Muzičkoj akademiji. A moji roditelji su to jedva dočekali (smijeh)… I tako, ostadoh ja u svom divnom i najvoljenijem gradu, zbog čega se nikad nisam pokajala. Imali smo sjajne profesore, dobre prilike za takmičenja, putovanja, uživali u muzici i mladosti.. Ako je to sudbina, onda sam zadovoljna što mi je bila takva“.

Imala je privilegiju i priliku da kao djevojka iskusi vrijeme kada se muzika više cijenila i poštovala. Muzičari su bili elita, a na naše pitanje može li da napravi neku paralelu sa sadašnjim vremenom i gdje smo zapravo kao društvo pogriješili, Zoja kaže:

“Znate šta ja mislim.. Pravi, obrazovani, pa čak i oni manje obrazovani ljudi su znali da cijene dobru muziku, bez obzira na stil ili žanr. Tako je, muzičari, uopšte umjetnici, bili su elita i jedna od najcjenjenijih profesija, što je i prirodno.  Nekako, malo je i bilo loše muzike, ili je meni bila daleka. Tek koju godinu kasnije, kad su polako počele da se komešaju prilike u zemlji, počelo je  organizovano i dobro smišljeno zatupljivanje narodnih masa svakakvim kvazi muzičkim sadržajima. Nismo tada ni slutili kakva će najezda svega što nije nimalo dobro da nas okupira i našu omladinu potpuno skrene sa staza kojima je trebalo da koračaju i nastavljaju tradiciju koju smo naslijedili. Naravno, nikad nisam bila protiv novih trendova u muzici, naprotiv, godine idu, dolaze nove tehnologije, ali… Ali.. gledali smo i vidjeli šta je to u proteklih 30 godina uradilo od mladosti one divne zemlje. Zadatak svih nas koji se bavimo ovim poslom ja da se borimo da takvi trendovi što manje prodiru u pore i javnost svega što dotiče mlade ljude. Koliko uspijevamo, koliko ćemo moći odgovoriti zadatku – vidjećemo. Bitno je da se radi na tome”, iskrena je kao i uvijek.  

“Kada uživate u svom poslu, onda status, ugled i poštovanje moraju uslijediti“

Kao neko ko je cijenjeni član društva, o njenom statusu, liku i djelu govori se sa poštovanjem. Da li je nekada bilo teško nositi se sa svim tim, Zoja kroz svoj odgovor daje jedan koristan savjet mladim generacijama, kako se nositi sa uspjehom, a ostati svoj…

“Hvala vam na ovim rječima.. Status, poštovanje mog djela i ličnosti došlo je kao prirodan slijed svega što sam, od srednjoškolskih, zatim studentskih dana, a kasnije kroz pedagoški i dirigentski rad vrijedno radila, sticala iskustva kroz razne muzičke projekte, kroz rad i oprobavanje u mnogim muzičkim žanrovima. Znate, kad cijelog života radite na sebi, kad obožavate ono što radite, kad ste radoznali, kad isprobavate svoje mogućnosti i kad uživate u tome, onda status, ugled i poštovanje moraju uslijediti. S tim se ne mora i ne treba nositi, to je jednostavno dio vas i vašeg života. Kad ste dobro organizovani, još kad i privatni život ne trpi, onda se sve uklopi dobro i uspješno”

Zoja je bila student prodekan i potpredsjednica Univerzitetske konferencije, sekretarka SKJ na Muzičkoj akademiji, te najmladji delegat na kongresu Saveza komunista Crne Gore. Na taj dio smo je podsjetili, a zašto je politika ipak nije zavela, kroz osmijeh nam je rekla: “srčana sam veoma, nekad treba i stati na loptu”, pa nastavila…

“Jao, da, već sam skoro i zaboravila na sve te silne aktivnosti iz mladosti. Što se tiče bavljenja politikom, nikad se nisam pokajala što se i tome nisam posvetila! Znate, morala bi da trpi muzika, ili politika. Oboje ne ide. A i nisam baš za političara, srčana sam veoma, nekad treba i stati na loptu! A ja ne znam bih li umjela da istrpim bilo kakvu nepravdu, a da ne isučem kandže, (smijeh). Zato je bolje da se držim muzike”, kaže uz iskren osmijeh.

“Nosimo ime skojevke, ubijene 1942. godine, Vase Pavić, koja se pred rat bavila kulturom”, a upravo ova škola je iznjedrila brojne talente. U čemu je tajna škole koja nekako. ni nakon preko pola vijeka, nije izgubila na kvalitetu, direktorica odgovara.

“Vasa Pavić” je škola koja je zaista iznjedrila mnoge današnje uspješne muzičare.. Izdvajati neću nikog, mogu nabrojati par njih mlađih, onih koji su već planetarno poznati, a to su svakako gitarista Miloš Karadaglić i violinista Roman Simović, čija sam razredna bila, odrastali su uz nas i već prije završene mature se otisnuli u akademske vode i postigli ogromne uspjehe. Naravno, ima ih još mnogo koji koncertiraju po svjetskim scenama, ili onih koji su uspješni pedagozi po raznim akademskim ustanovama po regionu i  Evropi. A imamo naših divnih talenata koji su i ostali vjerni svom gradu i školi. A tajna uspjeha škole je da nema tajne. Samo se vrijedno radi, škola pomaže i pomagaće koliko god joj mogućnosti budu dozvoljavale. Profesori su nam odlični, vrijedni, imaju dobar kontakt sa đacima, svi smo kao jedna porodica. Najbrojnija je u državi, nekako je prirodno da bude i uspješna. A inače, sve muzičke škole su nam dobre, imamo puno talentovane djece, samo ih treba pravilno profesionalno usmjeravati. Nosimo ime skojevke, ubijene 1942. godine, Vase Pavić, koja se pred rat bavila kulturom” 

“Jako volim što sam žena…i kada se ljutim i kada praštam”

Malo smo se dotakli i privatnog života cijenjene Zoje i na naše zadovoljstvo, otkrila nam je neke detalje iz svog intimnog svijeta koji joj najviše znači…Kako bi sebe opisala i da li je bila patrijahalno vaspitavana objašnjava:

“Pa ne znam, nisam baš patrijahalno vaspitavana. Vaspitavana sam kao cijela moja generacija, one prije i nekoliko poslije mene. Generacija koja je bila dobra, znala je za ljudske vrijednosti, znala je da odvoji dobro od lošeg, šta smije a šta ne, znala je za poštovanje, stid i kulturno ophođenje”

Mnogi vas opisuju kao jaku ženu, od kuda je to došlo…

“Što se tiče opisa da sam jaka, jesam. Život mi je to nosio i diktirao, još od djetinjstva. Mnoge životne tuge sam podnijela, a to jača čovjeka, pogotovo ženu. Međutim, to nikako ne znači da nemam i trenutaka kad sam osjetljiva, kad možda ne umijem da se izborim s nekim problemom odmah, kad mi je najbolji lijek isplakati se, tako otpustiti stres i ponovo stati na noge. A to je ljudski, pa zar ne? I koliko god da sam jaka, ja sam istovremeno i veoma nježna, ženstvena, jako volim što sam žena… i kad se ljutim i kad praštam i kad ne praštam, nisam gruba, upravo obratno -tiha sam. A tad sam najopasnija (smijeh)… Eto.. veoma kompleksna, a istovremeno i jednostavna”

“Mnoge životne tuge sam podnijela, a to jača čovjeka, pogotovo ženu”

Za mnoge je muzika svojevrsna terapija i bijeg od nekih problema. Uz muziku se veselimo, slavimo ali i tugujemo…Zoja nam je priznala da voli grčku, portugalsku i špansku muziku.

“Muzika mi upravo ne “spašava glavu”.. Ne želim da je bilo čime ružim, čuvam je od takvih momenata. Rijetko imam vremena da slušam muziku onako, baš da se tome posvetim. Predam joj se na koncertima, probama hora, probama klape, rijetko na televiziji ili radiju u kolima. Volim klasiku, naravno, domaći rok i pop, strane i domaće hitove uglavnom starijeg datuma, ništa ne volim agresivno, volim grčku, portugalsku i špansku muziku, neke blaže džez varijante. Ma, sva muzika koja me ne ostavlja na miru, moj je izbor”

“Život je bogatstvo koje se ne smije razbacivati“

Kao neko ko je iskusio čari barčnog života, upitali smo je zbog čega je teško danas održati brak i da li se kaje zbog neke odluke iz privatnog života.

“Da, bila sam u sedmogodišnjem braku sa jednim dobrim čovjekom i kad su neke emocije prestale, on se završio, ali je ostalo naše međusobno uvažavanje i poštovanje. Ne kajem se ni zbog kakve odluke koju sam napravila, ni zbog jedne ljubavi koju sam imala, sve su to iskustva koja čine naš život. Nisam neko ko misli da se samo jednom može voljeti !

Da nakon nekog prekida veze više nema ljubavi. Taman posla! Život je bogatstvo koje se ne smije razbacivati. Treba samo biti pametan ( ako se i to više može) i procijeniti kome treba pokloniti svoja osjećanja i vrijeme. Brakovi se danas uglavnom raspadaju, po mom mišljenju, zbog netolerancije partnera, zbog nespremnosti da se neke navike ipak moraju mijenjati kad dođe porodica, raspadaju se zato jer su možda na brzinu i sklopljeni. Ne znam koliko sam mjerodavna, ali – mislim da je bolje ne biti u braku , nego živjeti u laži i nezadovoljstvu. Ako se oba partnera ne potrude, nije dobro”

Impresivne biografije, životnog iskustva, žena među dirigentima, autoritet đacima, ljepotom plijeni i tako se samo nametnulo pitanje: Da li je moguće da u budućnosti osvane njena lična biografija u vidu knjige?

“Znate, svi mi u životu imamo dovoljno materijala da bismo mogli štošta napisati.  Ja zaista imam dosta toga i nadam se da će biti i još. Međutim, ipak nisam nikad razmišljala o tome da to uobličim nekom pisanom biografijom. Neka ide život.. biće nekih koji će nakon mene pamtiti ponešto i možda ispričati. Ja neću pisati, radije ću živjeti život punim plućima”

Ne, nijesmo mogli, a da jednu od najljepših Podgoričanki ne upitamo da li joj se neko udvara, i kako ona doživljava to što je i danas mnogima tiha patnja i uzdah “ah prelijepa Zoja”…

“Hvala vam i na ovim riječima… Podgoričanke su lijepe i zanimljive žene. Uglavnom. Valjda je za to krivo podneblje i nevjerovatno lijepa klima. Udvaranje, kažete (smijeh). Ima toga, uvijek. Kod svake žene koja, uz pristojno lice ima i lijepu prirodu. Moja mama me je učila da uvijek budem vaspitana i blaga pri udvaranju, a pogotovo pri odbijanju, jer ” to su, sine, za muškarca osjetljive stvari …”
A odgovor na to koje udvaranje najviše pamtim… Ipak, neka to ostane i dalje moja lijepa tajna”, zagonetno se nasmijala na kraju priče. Dama, od koje su mnoge generacije učile i imale šta da nauče, a to je kako biti iskren prvo prema sebi, pa onda i prema svemu ostalom.