Timoti Petete, Indijanac iz plemena Seminole, nije ni slutio da će ga skrivene životne staze odvesti pravo na nikšićko korzo. Profesor književnosti na Univezitetu u Oklahomi je prije šest godina dobio poziv da drži predavanja u ljetnoj školi u nekom dalekom Nikšiću, piše portal Onogost.

Kao posljedica razmjene profesora u projektu koji je rezultat saradnje Filozofskog fakuleta u Nikšiću i Centralnog Univerziteta u Oklahomi, zahvaljujući profesorici Mariji Krivokapić, Timoti je izabran da dođe u Crnu Goru za koju nikada nije čuo.

Spakovao je dva velika kofera i otputovao u nepoznatu zemlju gdje crveni čovjek još nije kročio. Šetajući tihim ulicama nepoznatog grada, jednog ljetnjeg predvečerja uputio se iz mirnog kvarta kod Fakulteta ka korzu na kojem je sve vrvjelo od života, graje i buke. Timoti se začudio šta se to dešava, da li je u pitanju neki protest, festival, revolucija… U toj gužvi mu je jedna prijateljska ruka ponudila čašu Nikšićkog piva ispred Blues Brothers Bar-a. To je bio njegov prvi susret sa gradom čije ga je gostoprimstvo i dobra energija osvojila. Od tada Timoti svaki svoj odmor provodi u Nikšiću, a ovo mu je čak deveti i kaže da je svaka godina provedena ovdje uticala da postane bolja osoba.

Timoti smatra da grad podržava interakciju među ljudima jer čitav koncept korza sa svojim kafićima i šetalištem je da se na njemu sretnu prijatelji, komšije… da popričaju, druže se. Dok prolazi korzom vidi starce kako šetaju sa rukama na leđima, porodice sa djecom, djecu na autićima, prijatelje koji se sretaju da porazgovaraju.

Svog prvog boravka, prisjeća se kroz, kako kaže, generalno fino ophođenje ljudi perma njemu.

„Upoznao sam puno zaista dobrih prijatelja. Rekao bih da 9 od 10 prijatelja koje imam ovdje nemaju nikakve veze sa Univerzitetom. Proveo sam sjajne dvije nedjelje ovdje. Upoznao sam ljude koji rade u prodavnicama, kafićima, restoranima… Upoznao sam Ivana, Peđu, Mira,Darka, Gorana… Sve ljude u Bluzu i svi su učinili da se osjećam kao kod kuće. Ovo je zaista sjajno mjesto i kada sam dobio priliku da se vratim sledeće godine učinio sam to i od tada se stalno vraćam. Sticao sam sve više prijatelja i za mene je to iskustvo koje mi je promijenilo život jer ne razmišljamo uvijek o drugim zemljama i kulturama dok se ne nađemo u njima, vidimo kako oni žive i rekao bih da je to bilo prosvjetljenje za mene”, priča Timoti za portal Onogošt.

Otkako dolazi, drži predavanja u raznim gradovima, ali Nikšić mu je baza. Pođe na koji dan do Tirane, Novog Sada, Banja Luke, ali nastoji da skrati boravak tamo kako bi se što prije vratio u Nikšić koji smatra drugim domom. Kaže da su ga prvih godina ljudi pogledivali jer se vidjelo da nije odavde, ali danas ga više niko ne zagleda jer ide na mnoga mjesta, zna mnoge ljude, a ovo je malo mjesto, pa su čuli za njega, tako da se više ne osjeća kao stranac.

Kada su ga upitali šta mu se ne dopada, on je odgovorio da ne bi rekao da mu se nešto ne sviđa, samo da nešto radimo drugačije i čemu je morao da se prilagodi, a to je širenje veša jer on uvijek sam pere veš, ali kući ima mašinu za sušenje, pa mu je bilo čudno što se ovdje širi na štriku, ali je shvatio da je to praktična stvar koja smanjuje račun za struju, pa je i u Oklahomi kupio štipavice i uveo ovaj za njega neobični običaj.

Timoti je ovdje na svom skrivenom ostrvu na kojem može slobodno da šeta i koje ljubomorno čuva od drugara u Americi.

“Prijatelji mi često kažu da hoće da dođu sa mnom, na šta ja izmišljam izgovore da je teško dobiti vizu, da je sve skupo jer šta ako dođu u Nikšić i požele da odu u Kotor da se kupaju ili se budu žalili što nemaju mašinu za sušenje veša. Šta ako su više za Podgoricu, koja ima američki stil života, ja da sam to želio, mogao sam i ostati kući. Vrlo sam sebičan kada je u pitanju Nikšić. Ono što mi se najviše dopada u Nikšiću je mogućnost pješačenja svuda. Ako mi zatreba pasta za zube, odem po nju, ako hoću da ručam prošetam do Boška u Food Office, odem iz svog stana i srijećem prijatelje, dođem na čaj u Bluz, čitam novine, odgovaram na mejlove i znam da nikoga neću sresti iz Oklahome”, iskren je Timoti.

Bio je na mnogim mjestima po Crnoj Gori, ali najviše voli da pije medovinu u restoranu ,,Zvono” u Plužinama, voli Žabljak, da se kupa u Krupcu, a ono što ga posebno ispunjava je trčanje oko Trebjese jer kući trči asfaltom kroz urban kraj, a kroz Trebjesu trči kroz prekrasni pejzaž, pored šina, šumskim stazama gdje često naleti na krdo koza ili čovjeka koji vodi svoju kravu u šetnju.

Kaže da voli priganice, kačamak, burek i Nikšićko pivo. Zna ponešto da kaže na našem jeziku, da naruči hranu i shvatio je da riječ “molim” ima više značenja.

Objasnio je da među američkim Indijancima imaju 562 nacije i čini mu se da u većini mjesta ljudi imaju površno znanje o njima, dok ovdje vole da pričaju o njegovom narodu. Misli da Nikšić privlači Indijance i da je u poslednjih 6 godina 10-tak njih bilo ovdje. Potiče iz skromne porodice i cijeni svaki gest koji je neko učinio za njega i dodaje da mu je dolazak ovdje promijenio život. Naučio je da štedi novac da bi došao. Daje privatne časove kada Univezitet ne radi u decembru i maju, kako bi skupio novac da dođe i misli da je to mudro potrošen novac. Prvo je boravio dvije, pa tri, a sada pet nedjelja.

Priznaje da je svaki put tužan kada odlazi.

“Osjećam se sigurno u Nikšiću. Volio bih da sam još nezavisniji u njemu, da se bolje snalazim, da imam svoj crnogorski broj. Imao sam tu sreću što sam upoznao puno dobrih ljudi, mislim da je to zbog toga što sam i sam napravio nekoliko dobrih izbora. Imam ovdje moje malo pleme koje postaje sve veće svake godine jer čovjek nikada ne može imati previše dobrih ljudi u svom životu”, zaključuje Timoti.

Izvor: Onogost.me