Neke kompanije već ulažu u ove korake, ali veliki dio malih i srednjih preduzeća (MSP) – još nema dovoljno novca ni znanja da samostalno uđe u proces.

To je u razgovoru za Bankar.me, kazala direktorica Centra za klimatske promjene Univerziteta Donja Gorica Ivana Vojinović.

Vojinović je naglasila da će u procesu ekološkog prilagođavanja uslovima EU, firme morati da dobiju pristup povoljnim kreditima, grantovima, garancijskim šemama, poreskim podsticajima, tehničkaoj pomoći i mnogo višoj dostupnosti evropskih fondova.

Istakla je i da država mora da obezbijedi predvidiv regulatorni okvir, jer kompanije teško mogu planirati višemilionske investiciju u nove tehnologije – ako ne znaju kakvi će standardi biti za pet ili deset godina.

„Članstvo u EU dovešće do prilično duboke transformacije crnogorske privrede, jer evropski ekološki zahtjevi pored toga što su pitanje poštovanja propisa o zaštiti životne sredine, uslov su i konkurentnosti i pristupa tržištu. Kompanije će morati da ulažu u smanjenje emisija i zagađenja, energetsku i resursnu efikasnost, novu opremu i čistije tehnologije, prečišćavanje otpadnih voda, korišćenje obnovljivih izvora energije, upravljanje otpadom i princip cirkularne ekonomije, ali i u preciznije mjerenje, sertifikaciju i izvještavanje o svom uticaju na životnu sredinu. Kada je riječ o spremnosti naše privrede, postoje kompanije, posebno one koje izvoze, sarađuju sa međunarodnim partnerima ili su dio evropskih lanaca vrijednosti, koje su već počele da ulažu. Međutim, veliki dio MSP još nema dovoljno ni finansijskih kapaciteta ni stručnog znanja da samostalno sprovede takvu transformaciju”, navela je ona.

Proces ima cijenu

Vojinović je kazala da će biti zahtjevno dalje usklađivanje sa EU pravilima, kao što je revidovana Direktiva o industrijskim emisijama (IED 2.0), kojom se jača uloga najboljih raspoloživih tehnika (BAT) u utvrđivanju uslova za rad industrijskih postrojenja.

Pojašnjava da za određene industrijske operatere neće biti dovoljno da zadovolje standard, već moraju da pokažu da koriste tehnologije i procese kojima se emisije, potrošnja energije, vode i sirovina svodi na tražene nivoe.

Istakla je i da se promjena odnosi na cijenu ugljenika pa će Crna Gora morati da se pripremi za obuhvat Evropskog sistema trgovine emisijama (ETS), kao i aktuelni mehanizam za prilagođavanje ugljenika na granici (CBAM), koji je već tangira poslovanje Elektroprivrede (EPCG) jer dodatno oporezuje izvoz struje proizveden iz fosilnog goriva.

„Važan segment je i cirkularna ekonomija. Kompanije će morati da prelaze sa linearnog modela „uzmi–proizvedi–odbaci“ na model u kojem se smanjuje korišćenje primarnih sirovina, produžava životni vijek proizvoda, povećava ponovna upotreba i reciklaža i smanjuje količina otpada. Proces svakako ima cijenu, posebno za MSP, koja praktično čine čitavu našu poslovnu strukturu. Naše kompanije moraju razumjeti da ova ulaganja nisu trošak, već isključivo investicija u opstanak na evropskom tržištu”, navela je Vojinović.

Ističe i da zelena transformacija dugoročno može smanjiti troškove i povećati produktivnost i konkurentnost, jer će oni koji ne ulažu sjutra imati veću potrošnju energije i proizvodnje, dok mogu imati i probleme sa pristupom tržištu, dobavljačkim lancima ili izvorima finansiranja.

Vrijeme do ulaska ključno

Vojinović je dodala i da promjene neće pogoditi sve jednako, već će industrijski i energetski sektori imati ozbiljnija ulaganja a uslužna ekonomija usklađivanje kroz energetsku efikasnost, upravljanje otpadom, održivu mobilnost, nabavke i izvještavanje. Smatra i da će ako se proces sprovede mudro, standardi biti mehanizam za modernizaciju ali da ako država prepusti firme da same otplaćuju ove korake – postojati rizik da se njihov rad optereti.

Upitana da li će postojati periodu prilagođavanja za domaće kompanije, Vojinović je pojasnila da žse dodatno vrijeme za tranziciju ne daje jer privreda generalno nije spremna, već ako država dokaže da potpuno usklađivanje sa dijelom zakonodavstva nije realno do pistupanja.

„Empirijsko iskustvo ranijih EU kandidata pokazuje da se to dešava zbog veoma velikih infrastrukturnih investicija, tehničke složenosti ili vremena potrebnog za realizaciju. Eventualni tranzicioni periodi biće konačno definisani u tekućim pregovorima i Ugovoru o pristupanju EU. Dakle, jedinstven rok za crnogorsku privredu ne postoji. Ako određeni evropski propis bude u potpunosti primjenjiv od dana članstva i za njega Crna Gora ne ispregovara tranzicioni period, kompanije koje potpadaju pod taj propis moraće tada biti usklađene. Dakle, tranzicioni periodi mogu pomoći tamo gdje budu ispregovarani, ali ne smiju postati strategija naše privrede. Zato je period do članstva u EU glavni period prilagođavanja privrede”, naglasila je ona.

Vojinović ističe i da je Poglavlje 27 (životna sredina i klimatske promjene) jedno od novčano najzahtjevnijih i da bi po novim projekcijama – to Crnu Goru moglo koštati oko tri milijarde eura.

Navodi da to uključuje ulaganja u prečišćavanje otpadnih voda, upravljanje otpadom, zaštitu voda i prirode, prilagođavanje klimatskim promjenama, monitoring, institucionalne kapacitete, ali i investicije privrede u industrijska postrojenja i čistije tehnologije, te da će dio troška snositi država i opštine, a dio javna preduzeća i privatni sektor.

Država da da mapu

Vojinović je dodala i da će do ulaska u EU, značajan dio novca pokriti IPA fondovi, Plana rasta za Zapadni Balkan i povoljni kreditimi kod banaka, dok će nakon pristupanja imati veći pristup kohezionim i strukturnim fondovima. Ulaganja će kako kaže, zavisiti od toga koliko su firme ulagale do sada pa bi za neke, proces mogao biti skup.

Vojinović je naglasila da domaća privreda mora da zna koji je propisi čekaju.

„Za proizvođače i trgovinu sve značajnija će biti pravila o ambalaži, otpadu, reciklaži i cirkularnoj ekonomiji. Za određene izvoznike, poput EPCG, već je izuzetno važan CBAM, dok će se kroz finansijski sektor i poslovne lance širiti zahtjevi vezani za održivost i ESG. U svemu tome vidim i veliku odgovornost države. Ne možemo očekivati od vlasnika MSP da sam prati desetine direktiva, uredbi i njihovih izmjena. Privredi treba napraviti svojevrsnu mapu puta za pristupanje EU, te po sektorima jasno pokazati šta se mijenja, na koga se određena obaveza odnosi, kada počinje njena primjena, kolika ulaganja zahtijeva i koji su izvori finansiranja dostupni”, istakla je ona.

Vojinović je navela i da kompanije počnu da mjere koliko energije i vode troše, otpada proizvode, kolike su im emisije, odakle dolaze sirovine, koliko zavise od fosilnih goriva, jer bez tih podataka teško mogu procijeniti koliko će ih prilagođavanja koštati, dok će biti teže odgovoriti na zahtjeve banke, investitora ili evropskih partnera.

Upozorila je i da će princip „zagađivač plaća“ postati konkretniji finansijski rizik.

Početi na vrijeme

Vojinović je dodala da će otpad biti manje komunalno a sve više poslovno pitanje jer iako je Crna Gora usvojila Državni plan upravljanja otpadom 2025–2029, koji treba da ubrza prelazak na cirkularnu ekonomiju, povećanje reciklaže i smanjenje odlaganja, evropski model ide još dalje – ka proizvodnji u kojoj se materijali duže zadržavaju u upotrebi, ponovo koriste i recikliraju, a količina otpada smanjuje u fazi dizajniranja proizvoda.

Naglasila je da privreda mora znati da ovaj proces uslovljava dobijanje kredita, privlačenje investitora, ulazak u dobavljačke lance i konkurencije na tržištu EU, pa bi kompanije već trebale da rade sopstvene gap analize, kako bi znale koliko su daleko od standarda, šta moraju mijenjati i koliko će to koštati.

„Kompanije koje započnu ekološko prilagođavanje na vrijeme moći će da rasporede investicije na više godina, iskoriste grantove i povoljne izvore finansiranja i postepeno modernizuju poslovanje. One koje budu čekale posljednji trenutak mogu se suočiti sa mnogo većim troškom i, što je još opasnije, sa gubitkom konkurentnosti. U krajnjem, pitanje više nije samo da li kompanija zadovoljava ekološki propis, nego da li je dovoljno tehnološki, energetski i resursno efikasna da može ravnopravno da posluje na jedinstvenom tržištu od gotovo 450 miliona potrošača. To je možda najbolji način da domaća privreda razumije ono što je očekuje ulaskom Crne Gore u EU”, dodala je Vojinović.

Upitana da li firme u Crnoj Gori već primjenjuju svjetske standarde kao što je ESG (ekološko, društveno i odgovorno upravljanje) i u kojoj mjeri, Vojinović je kazala da taj sistem još nije obavezujuć standard za sve. Navodi da Crna Gora još nema jedinstven nacionalni ESG rejting ili bazu, odnosno da je prilično daleko od pune integracije ovog principa u poslovanje.

ESG stiže

Vojinović je kazala da crnogorska privreda trenutno ima tri nivoa spremnosti te da prvi čine veće firme, izvoznici, banke i preduzeća povezana sa međunarodnim grupacijama, kod kojih ESG već ulazi u poslovne strategije.

Navela je da drugi čini najveći dio privrede, odnosno kompanije koje razumiju da promjene dolaze i sprovode pojedinačne i jednostavnije mjere energetske efikasnosti, obnovljivih izvora ili upravljanja otpadom, ali nemaju integrisanu ESG strategiju – dok su treći male firme koje se sa ovim zahtjevima tek upoznaju.

„Ako se pravilno uvede, ESG kompaniji omogućava da vidi gdje gubi energiju i resurse, koliko je izložena klimatskim i regulatornim rizicima, kakav joj je pristup finansiranju i koliko će njen proizvod biti konkurentan za pet ili deset godina. U Crnoj Gori trenutno možda najbolji pokazatelj koliko ESG počinje da ulazi u realno poslovanje dolazi iz bankarskog sektora. Centralna banka Crne Gore već nekoliko godina prati klimatske, ekološke i ESG rizike banaka, a rezultati istraživanja za 2025. pokazuju značajan pomak. Od devet banaka koje su učestvovale u istraživanju, šest već ima ESG strategiju ili strategiju održivosti, sedam integriše ESG faktore i klimatske rizike u strategije upravljanja rizicima, a šest uzima ESG faktore u obzir prilikom donošenja odluka o kreditiranju i investiranju”, pojasnila je ona.

Vojinović naglašava da to pokazuje da će na one koji ne izvoze u EU, opet uticati ESG zahtjevi kroz banke, osiguravajuća društva, investitore, dobavljače ili javne nabavke.

Vojinović je istakla da je finansijski sistem lani dobio Mapu puta finansijskog sektora ka održivim finansijama, koju je usvojio Savjet za finansijsku stabilnost Centralne banke, a čija je svrha približavanje sistema evropskim i međunarodnim standardima i integracija ESG kriterijuma u finansijsko odlučivanje.