To je saopšteno u drugom dijelu godišnje konferencije „Efekti upotrebe sporazuma o priznanju krivice u crnogorskom pravosuđu“, koju je organizovao Centar za monitoring i istraživanje (CeMI).

Tokom predstavljanja izvještaja “Institut sporazuma o priznanju krivice u crnogorskom zakonodavstvu i praksi – analiza 2020-2023”, predsjednik Upravnog odbora CeMI-ja, Zlatko Vujović, rekao je da se sporazum o priznanju krivice u Crnoj Gori primjenjuje 13 godina.

„Ovaj institut u naše krivično zakonodavstvo uveden je sa ciljem da dovede do bržeg okončanja novih krivičnih postupaka i smanjenja troškova, a da se pritome ne ugroze interesi zakonitosti i pravičnosti“, naveo je Vujović.

Prema njegovim riječima, iz studije je vidljivo da se uspjelo sa ubrzanjem okončanja mnogih krivičnih postupaka i smanjena njihovih troškova.

„Ono što otvara prostor za zabrinutost jeste da li su zaštićeni interesi zakonitosti i pravičnosti“, naveo je Vujović.

Podsjetio je da Evropska komisija već tri godine ponavlja ocjenu o prekomjernom korišćenju sporazuma o priznanju krivice, naročito u predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, što čini kaznenu politiku blagom, dovodi do netranasparetnosti i podrivanja kredibilteta pravosudnog odgovora u navedenim oblastima.

„Sa uvođenjem ovog instituta je bilo propisano da sa sporazum o priznanju krivice može primjeniti za krivična djela za koja je zaprijećena kazna do deset godina, da bi promjenama koje su donesene kasnije, ovo tumačenje prošireno, pa je to sad moguće i za najteža krivična djela“, naveo je Vujović.

Advokatica, Marijana Laković-Drašković, podsjetila je da je EK za 2022. godinu preporučila da bi se poboljšala djelotvorna upotreba sporazuma, potrebno je izraditi smjernice, a posebno kada je u pitanju zaključivanje sporazuma u Specijalnom državnom tužilaštvu, odnosno donošenje presuda od strane Specijalnog odjeljenja Višeg suda.

„Analizom je obuhvaćena 2020, 2021. i 2022. godina, korišćen je uzorak od 541 presude. Na osnovu analize svih presuda, nesporno je da ovaj institut predstavlja specifičnu alatku državnim tužiocima i sudijama za efikasno vođenje sudskih postupaka, a posebno u svijetlu činjenice da Viši sud u Podgorici, kao i Osnovni sud u Podgorici, nemaju dovoljan broj sudnica“, navela je Laković-Drašković.

Ukazala je da je prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i državnog tužilaštva od 2016. godine do 2021. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice, dok je u 2021. i 2022. godini postoji trend opadanja zaključenih sporazuma, odnosno donesenih presuda na osnovu sporazuma.

„2016. godine smo imali 167 zaključenih sporazuma, 2017. godine 240, 2018. godine 298, 2019. godine 371, 2020. godine 559, dok 2021. godine 290. Ova analiza je rađena prije objavljivanja izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i državnog tužilaštva“, navela je Laković-Drašković.

Ukazala je da je analizom presuda primjećeno da su sudovi u velikom broju slučajeva primjenjivali institut ublažavanja kazne, navodeći da su izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma.

„U strukturi krivičnih sankcija, dominiraju kazne pri čemu se u značajnom dijelu primjećene kazne koje se izražavaju u prostorijama za stanovanje. Primjećeno je da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana. Imamo slučaj gdje je lice osuđeno čak 12 puta. Bilo je i predmeta gdje je lice osuđeno deset puta, osam puta, pet puta dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svhe kažnjavanja“, rekla je Laković-Drašković.

Istakla je da prilikom ocjene sporazuma o priznanju krivice, sudovi moraju pružiti jasno i detaljno obrazloženje da tim institutom nisu povrijeđena prava oštećenog i da je u skladu sa interesima pravičnosti.

„Smatramo važnim što prije završiti rad na izdradi izmjena i dopuna Zakona o krivičnom postupku na način što će se ogranilčiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivično djelo protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica“, navela je Laković-Drašković.

Istakla je važnim da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljuju na sajtu sudova i da se ulože napori vezani za poboljšanje internet portala sudova i državnih tužilaštava.

U okviru panela „Kako do poboljšane upotrebe sporazuma o priznanju krivice u Crnoj Gori“ državni sekretar u Ministarstvu pravde i član Tužilačkog savjeta, Bojan Božović, istakao je da su se trudili da kroz rad radnih grupa za izmjene Zakonika o krivičnom postupku u Krivičnog zakonika okupe sve one koji se na bave sporazumom o priznanju krivice, kako bi normativni dio podigli na viši nivo.

„Činjenica je da za određena krivična djela i za određene postupke ne bi trebalo da pribjegavamo ovom institutu. Nadam se da ćemo dobiti što prije infomacije od Evropske komisije kad su u pitanju izmjene ovog zakona. Uvažavajući značaj koji Zakon o krivičnom postupku ima za svaku državu, nadamo se da ćemo doći do najkvalitetnijih rješenja“, naveo je Božović.

Ukazao je da su kroz izmjene sporazuma o priznanju krivice predvidjeli i detaljnije propisali stavke koje se odnose na postupak zaključivanja.

„Tako smo između ostalog predvidjeli da prijedlog koji se odnosi na zaključenje sporazuma o priznanju krivice može biti podnijet samo jednom. Isto tako državni tužilac će upoznati oštećenog o sadržini sporazuma i pribaviti izjašnjenje oštećenog u dijelu sporazuma koji se odnosi na troškove krivičnog postupka i imovinsko-pravnog zahtjeva“, rekao je Božović.

Pojasnio je da su predvidjeli i da se sporazum o priznaju krivice najkasnije podnosi do prvog ročišta za održavanje glavnog pretresa pred prvostepenim sudom.

Predsjednik Advokatske komore, Zdravko N. Begović, kazao je da je važno da svi budu oprezni kad je u pitanju sporazum o priznanju krivice, kako se taj institut ne bi pretvorio u ono što je bio na početku.

„Prilikom stvaranja i donošenja tog instituta u naš Zakonik o krivičnom postupku, dvije ili tri godine je pravljena prava kampanja da se počne sa tim sporazumom, jer je gotovo bilo to mrtvo slovo na papiru. Tek poslije, tri, četiri godine smo počeli sa tim sporazumom i došlo je vrijeme da ga sad ima više. Plašim se da te smjernice ne dovedu do toga da se taj sporazum neće više primjenjivati“, naveo je Begović.

Smatra da smjernice treba da imaju smisla za okrivljene i za njihove branjenike.

„Bojim se da ćemo doći do situacije sa početka primjene sporazuma da niko neće pogledati taj institut i da ćemo imati u Višem tužilaštvu ili u Višem sudu desetine i desetine predmeta koji će da traju mjesecima i godinama zbog 20 grama marihuane ili zbog kilogram marihuane ili zbog pet džointa, što potpuno nema smisla“, istakao je Begović.

Državni tužilac u Specijalnom državnom tužilaštvu, Vukas Radonjić, kazao je da u svojoj dosadašnjoj radnoj praksi nije se sreo sa tim da je državni tužilac inicirao zaključenje sporazuma o priznanju krivice.

„Ako je bilo takvih prijedloga, oni nisu prihvaćeni ni od strane stručne odbrane ni od samog okrivljenog. Koliko znam, svi sporazumi zaključeni su po predlogu odbrane. Osim toga, sporazumi po prijedlogu odbrane zaključeni su u situacijama kada su osumnjičena lica na prvom saslušanju priznala krivično djelo, nakon čega se njegova odbrana obraća sa prijedlogom za zaključenje sporazuma o priznanju krivice“, rekao je Radonjić.

Ocijenio je da je potrebno razmotriti mogućnost da li u okviru sporazuma treba uvesti obavezu svjedočenja za lica koja zaključe sporazum.

„To njihovo saslušanje u svojstvu svjedoka može biti značajno za utvrđivanje istine. Mislim da je svrha svih učesnika u postupku da niko nevin budu osuđen, a da se učionicu krivičnog djela izreče sankcija nakon pravičnog i zakonitog sprovedenog postupka“, naveo je Radonjić.

Istakao je da se sporazumi o priznaju krivice zaključuju, po sadašnjem rješenju, do prvog ročišta za održavanje glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, navodeći da smatra da bi taj rok trebalo produžiti.

Projekat „Pristup pravdi i ljudskim pravima u Crnoj Gori – projekat monitoringa suđenja 2021-2023” sprovodi Centar za monitoring i istraživanje (CeMI), u saradnji sa Akcijom za ljudska prava (HRA), a finansiran je od strane Evropske unije i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.