To je trenutak u kojem je sud, poslije skoro dva mjeseca razmatranja, otvorio najvažnije pitanje ovog predmeta – da li je SDT, nakon više mjeseci istrage, prethodnog izviđaja i javnog pritiska koji je pratio slučaj, uspio da u optužnici činjenično odredi ono što je od početka predstavljano kao ozbiljna krivičnopravna konstrukcija.

Odgovor Višeg suda, makar u ovoj fazi postupka, nije povoljan po tužilaštvo.

Optužnica je vraćena da bi se ispravili nedostaci. Ali ti nedostaci, prema obrazloženju suda, ne zvuče kao puka formalnost. Sud ukazuje na nedovoljnu određenost radnje izvršenja krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije, na nedostatke koji se odnose na pojam koristi kao element krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, kao i na problem kod krivičnog djela odavanje tajnih podataka, jer se radi o djelu sa blanketnom dispozicijom, gdje se pojam podatka označenog stepenom tajnosti „interno“ mora vezati za poseban zakon.

Drugim riječima, sud nije rekao samo prepišite, dopunite, uredite. Sud je, u suštini, ukazao da u činjeničnom opisu optužnice nijesu dovoljno jasno postavljeni osnovni elementi krivičnih djela za koja se ljudi terete.

TRI DANA ZA ONO ŠTO NIJE URAĐENO MJESECIMA

Specijalno državno tužilaštvo sada ima rok od tri dana da podnese ispravljenu optužnicu i tu počinje suštinski problem ovog slučaja.

Ako su, kako ukazuju sagovornici Standarda, u predmetu postupala tri tužioca SDT-a, ako je prethodno vođen izviđaj bez zakonskog roka, ako je policija podnosila krivične prijave po nalogu tužilaca, ako je potom sprovedena višemjesečna istraga, nameće se pitanje – šta se realno može pronaći i činjenično popraviti za tri dana, ako nije utvrđeno u prethodnim mjesecima, pa i duže od godinu dana računajući izviđajni postupak?

Ovo pitanje nije političko već pitanje vladavine prava.

Jer optužnica nije medijsko saopštenje, konferencija za novinare, konstrukcija koja treba da ostavi utisak u javnosti. Optužnica mora da ima činjeničnu kičmu, ko je šta uradio, kada, kako, sa kim, sa kojom radnjom izvršenja, sa kojom koristi, kojim podatkom, kojim zakonom i kojom posljedicom.

Ako toga nema dovoljno u optužnici poslije istrage, onda rok od tri dana ne djeluje kao prostor za prikupljanje dokaza, već kao pokušaj da se već postojeća konstrukcija naknadno jezički spasi.

SUDSKA KONTROLA RASKLOPILA TUŽILAČKU KONSTRUKCIJU

Ročište za kontrolu optužnice pred vanraspravnim vijećem Višeg suda održano je 7. maja. Vijećem je predsjedavao sudija Zoran Radović, a članovi su bili Boris Savić i Vesna Kovačević.

Skoro dva mjeseca kasnije, vijeće je odlučilo da optužnicu vrati SDT-u na ispravku.

Ta vremenska distanca je važna. Sud nije reagovao impulsivno, niti preko noći. Optužnica je bila pod ozbiljnom kontrolom, a rezultat te kontrole je zaključak da postoje nedostaci u činjeničnom opisu krivičnih djela.

Posebno je važno što se nedostaci odnose na najteže tačke optužnice. Kod stvaranja kriminalne organizacije, sud traži određenost radnji izvršenja. Kod zloupotrebe službenog položaja, sud ukazuje na pojam koristi. Kod odavanja tajnih podataka, sud podsjeća da nije dovoljno samo napisati da je nešto tajni podatak, već se mora voditi računa o posebnom zakonu koji uređuje tajnost podataka.

To su temelji optužnice, a ako su temelji problematični, onda se ne radi o kozmetici.

OD OPTUŽNICE DO JAVNOG PROGONA

Ovaj predmet od početka nije živio samo u sudnici. Živio je u javnom prostoru, u naslovima, u političkim interpretacijama, u pokušajima da se pojedinci i čitave strukture unaprijed predstave kao dio kriminalne mreže.

Posebno problematičan segment je odnos prema pojedinim medijima, ali i prema dijelu političkih aktera koji su mjesecima targetirani i dovođeni u vezu sa kriminalom bez jasnog sudskog epiloga.

U javnosti se mjesecima stvarala atmosfera u kojoj su odabrani mediji, među njima Standard, Portal ETV, Antena M, Pobjeda, M portal i CDM, targetirani, dovođeni u vezu sa kriminalom ili predstavljani kao dio nekakvog nevidljivog mehanizma uticaja. Sličan obrazac primjenjivan je i prema pojedinim političarima, koji su kroz javne konstrukcije i političko-medijske interpretacije unaprijed gurani u zonu sumnje. Takav pristup je opasan, jer briše granicu između dokazivanja krivične odgovornosti i političko-medijskog obilježavanja.

U demokratskom društvu tužilaštvo ima pravo i obavezu da istražuje. Ali nema pravo da kroz neprecizne konstrukcije, posredne insinuacije ili ambijent sumnje pretvara medije i političke protivnike u kolateralnu štetu krivičnih predmeta.

Kada se novinari, redakcije, mediji ili političari guraju u kontekst kriminala bez jasnih dokaza, onda to više nije borba protiv kriminala. To je poruka svima koji nijesu dio poželjnog medijskog i političkog poretka da mogu biti označeni, disciplinovani i kompromitovani, a to je, za društvo koje se poziva na evropske standarde, ozbiljan alarm.

PRAVDA NE SMIJE BITI MEDIJSKA OPERACIJA

Najveća opasnost u ovakvim predmetima nije samo eventualno slaba optužnica. Još veća opasnost je kada se slaba optužnica nadomješta jakom medijskom kampanjom.

U takvom ambijentu, ljudi se prvo hapse u naslovima, zatim sude u komentarima, a tek onda dolaze pred sud. Javnost se priprema da vjeruje konstrukciji prije nego što vidi dokaze. A kada sud zatraži da se objasne osnovni elementi krivičnih djela, odjednom se pokaže da buka nije isto što i dokaz.

Upravo zato je odluka Višeg suda važna.

Ona ne znači da je predmet završen, niti da je bilo ko oslobođen. Ali znači da optužnica, ovakva kakva je bila dostavljena sudu, nije prošla prvu ozbiljnu sudsku provjeru bez ozbiljnih primjedbi.

To je činjenica koju više nije moguće prekriti saopštenjima, spinovima ili etiketama.

AKO POSTOJE DOKAZI, NEKA SE POKAŽU U OPTUŽNICI

SDT sada ima jednostavan zadatak, makar na papiru, da u roku od tri dana ispravi ono na šta je sud ukazao.

Ali suštinsko pitanje ostaje isto – da li se u tri dana mogu obezbijediti činjenični elementi koji, prema ocjeni suda, nijesu dovoljno određeni nakon višemjesečne istrage?

Ako postoje dokazi, oni moraju biti jasno opisani u optužnici. Ako postoji kriminalna organizacija, mora se znati koja je konkretna radnja izvršenja svakog okrivljenog. Ako postoji zloupotreba službenog položaja, mora se precizno objasniti korist. Ako postoji odavanje tajnih podataka, mora se tačno pokazati koji podatak, kojeg stepena tajnosti i u skladu sa kojim zakonom.

Bez toga, optužnica nije pravni akt koji vodi ka pravdi, već rizična konstrukcija koja može urušiti povjerenje u institucije.

A povjerenje u institucije ne ruši sud kada traži dokaze, već ruši tužilaštvo kada mjesecima gradi slučaj, a onda pred sudom mora da popravi osnovne elemente optužnice.

Ovaj slučaj više nije samo pitanje Mijajlovića, Spičanovića, Lazovića, Pavićevića, Nastić i Boškovića, već pitanje da li Crna Gora ima tužilaštvo koje optužuje dokazima ili atmosferom.

I pitanje da li se u ime borbe protiv kriminala može voditi progon ljudi, institucija i medija, pa tek naknadno tražiti pravni okvir za ono što je već unaprijed presuđeno u javnosti.