Kako osumnjičeni za najteže zločine godinama izbjegavaju pravdu: Bjegunci sa stotinu lica

Crnogorski državljanin Božidar Samardžić (40) uspio je da se 20 godina vješto skriva i na kraju izbjegne kaznu za ubistvo koje je počinio kao dvadesetogodišnjak u Nikšiću. Ovaj Nikšićanin uhapšenje prošle godine u Sloveniji, zemlji koja je sada odbila da ga izruči crnogorskim vlastima, jer nakon 15 godina od pravosnažnosti presude nastupa zastarjelost služenja kazne za ovo krivično djelo.

Samardžić nije jedini bjegunac koji se uspješno skrivao i na kraju izbjegao služenje kazne.

Pobjedini sagovornici iz bezbjednosnih službi pamte imena ubica za koje se godinama ništa ne zna. S vremena na vrijeme, operativno dođu do informacije da su utočište našli u evropskim zemljama i da koriste lažne identitete, ali sve se završava na tome.

Kako pojašnjavaju, često mijenjaju lokacije, koriste lažna dokumenta, pa je do njih teško, a često i nemoguće doći.

Kriminolog Velimir Rakočević kaže za Pobjedu da gotovo svaki ubica nakon izvršenog zločina nastoji da u najkraćem mogućem vremenu pobjegne sa lica mjesta i sakrije se.

“Vrlo je mali broj onih koji nakon ubistva pozovu policiju i prijave krivično djelo ili se predaju”, kazao je Rakočević.

On napominje da kada su u pitanju ubistva izvršena na organizovan način onda kriminalne grupe unaprijed pripremaju podršku ubici. Obezbijede mu prevoz, smještaj, falsifikovana lična dokumenta.

“Budući da planiraju zločin uvježbavaju najkraće puteve bjekstva kako bi izbjegli policijsku blokadu. Mali broj ubica se usudi da se sakrije u blizini mjesta zločina i tu sačeka dok se situacija smiri birajući povolj an trenutak da pobjegne”, navodi on.

Kako objašnjava, najveći broj profesionalno obučenih ubica spas od potjere traže u inostranstvu.

“Kriminalna organizacija tim licima pribavlja lažna dokumenta i oni pod lažnim identitetom borave u drugim državama. Da bi ta lica bila privedena pravdi mora se pokrenuti opsežna aktivnost identifikacije i lociranja bjegunaca od pravde”, rekao je Rakočević.

On dodaje da je u ovim slučajevima najbitniji operativni rad policije i međunarodna saradnja.

Iako policija odmah nakon zločina identifikuje i rasvijetli ubistvo, dešava se da zločinci ipak umaknu istražiteljima i godinama izbjegavaju pravdu.

Kazne zatvora neki od njih počnu da služe nakon nekoliko godina skrivanja, a neki nikad nijesu uhvaćeni. Rakočević napominje da ako je optuženi u bjekstvu sudi mu se u odsustvu iz razloga što postoji opasnost od zastarjelosti krivičnog gonjenja.

“Moguće je da se lice osuđeno za ubistvo ne samo godinama nego i decenijama uspješno skriva i da nikad ne izdrži kaznu. Ako je neki plaćeni ubica pripadnik moćne kriminalne organizacije, ona ima mogućnost da mu organizuje skrivanje pod novim identitetom na neodređeno vrijeme u koje se uključuje i psihološka podrška privikavanja na novi identitet i neutralisanje negativnog dejstva krivičnog djela na učinioca”, ispričao je Rakočević.

Ističe da ako se ima u vidu i nedovoljno efikasna međudržavna saradnja u ovoj oblasti, onda ne treba da čude slučajevi višedecenijskog izbjegavanja izdržavanja kazne.

“Postoji slučajevi da se lice osuđeno za ubistvo samo prijavi ili bude uhapšeno nakon nastupanja zastarjelosti izdržavanja kazne znajući da nakon proteka određenog vremena ne može biti uhapšeno ili upućeno na izdržavanje kazne”, naglasio je Rakočević.

A oni koji se odluče da izbjegnu pravdu, izoluju se, ali uz podršku neke organizovane kriminalne grupe.

“Ukoliko je ubica pripadnik organizovane kriminalne grupe internacionalnog karaktera, on se i dalje angažuje za izvršenje zadataka kao plaćeni ubica, samo se mijenja njegov izgled, lična dokumenta i slično, imajući u vidu da ima vrlo moćnu logistiku kriminalne grupacije kojoj pripada. Jedan broj ovih lica trajno se izoluje, prekida sve veze sa ranijim životom i u javnosti se pojavljuje samo koliko je neophodno potrebno. Ima i onih koji nastavljaju se vršenjem drugih krivičnih djela”, napominje Rakočević.

O tome najbolje svjedoče slučajevi iz prethodnih godina.

Postoje brojni slučajevi da su ubice ubijene u vrijeme bjekstva od zakona, bilo da je u pitanju krvna osveta ili druga niska pobuda. Nekad bjegunci za najteže zločine nijesu dostupni organima gonjenja, ali ne i onima koji traže osvetu.

U centru Podgorice 1993. godine u lokalu ubijen je Rasko Hadžiahmetović. Za njegovo ubistvo sumnjičio se Milenko Bojanić koji je 2004. ubijen u Marbelji, u blizini svoje vile. Bojanić se skrivao 11 godina, a mediji su pisali da se krio u više evropskih zemalja.

Za taj zločin sumnjičile su se tri osobe, ali nikad zvanično nijesu saopšteni njihovi identiteti.

Bojanić je ubio Hadžiahmetovića 30. juna 1993. godine u bašti picerije “Leone” u Njegoševoj ulici naočigled velikog broja gostiju lokala i prolaznika. Hadžiahmetović je prišao stolu za kojim su sjedjeli Bojanić i njegovi prijatelji. Poslije verbalnog duela, Bojanić je potegao pištolj i ubio Hadžiahmetovića. Nakon zločina, Bojaniću se izgubio svaki trag, a za njim su istražitelji raspisali potjernicu.

Četiri godine kasnije u prčanjskom kafiću “Fleš” ubijen je pomorski kapetan Duško Bošković, a njegov prijatelj koji je bio sa njim teško je ranjen. Crnogorska policija je za to ubistvo osumnjičila Veselina Vukotića, a sud u Nikšiću ga je u odsustvu, u novembru 2000. osudio na maksimalnu kaznu od dvadeset godina zatvora. Vukotić se nalazi u Srbiji koja je odbila da ga isporuči Crnoj Gori.

Srpski državljanin, porijeklom iz Crne Gore ima dugogodišnji kriminalni dosije i sumnjičio se za još dva ubistva, ali, zbog navodno “jakih” veza baš u srpskoj službi i podzemlju, izbjegao je pravdu. Vukotić se sumnjičio za ubistvo u beogradskom klubu „Nana“ u martu 1990, kad je likvidiran Andrija Lakonić. Uhapšen je na madridskom aerodromu početkom 2006. na osnovu potjernice Interpola koja je izdata u Belgiji, zbog sumnje da je u toj zemlji, po nalogu Državne bezbjednosti, ubio političkog emigranta i višestrukog špijuna Envera Hadrija.

Belgija je pristala na izručenje Vukotića Srbiji pošto je on u tom momentu imao prebivalište u Novom Sadu, ali pod uslovom da ne može biti izručen trećoj zemlji. Kada je izručen Srbiji, Crna Gora je tražila njegovo izručenje, ali je Viši sud u Novom Sadu, a potom i Apelacioni sud odbio zahtjev da Vukotića izruči. Vukotić je počeo izdržavanje kazne koju je dobio u Crnoj Gori, ali mu je na ljeto 2009. pozlilo u zatvoru i prebačen je u Institut za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici, gdje je operisan. U aprilu 2011. novosadski sud obustavio je izdržavanje kazne jer je usvojen Vukotićev zahtjev za ponavljanje postupka. 3. septembra 2012. u Novom Sadu počelo je novo suđenje za ubistvo Boškovića, a Vukotić je pušten da se brani sa slobode. Svjetlost pravde nije ugledao ni zločin iz 2003. godine kada je u Švedskoj ubijen Podgoričanin Ratko Đokić.

Dvije godine kasnije Švedska je raspisala potjernicu za Nikšićanima Slavkom Miloševićem i Vladanom Nikčevićem, tvrdeći da je pitanje dana kada će biti locirani i uhapšeni. Iako su osuđeni za ovaj zločin, o ovoj dvojici Nikšićana povremeno se pojavi operativno saznanje o njihovom kretanju i sve ostaje na tome. Milošević i Nikčević su 16 godina na slobodi. Crnogorski istražitelji provjeravali su operativno saznanje da su dvojica ubica upravo u Sloveniji, zemlji u kojoj je uhapšen Božidar Samardžić, ali zvaničnu potvrdu nijesu još dobili.

Crnogorska policija nakon više od 18 godina skrivanja uhapsila je Predraga Jovovića, 25. juna 2013. godine, dok se nalazio na aerodromu u Atini.

Kako je policija tada saopštila, na aerodromu u Atini, prilikom kontrole, pokazao je falsifikovane rumunske identifikacione isprave. Za Jovovićem je raspisana međunarodna potjernica 2004. godine, po naredbi Osnovnog suda u Nikšiću, radi izvršenja presude Višeg suda u Podgorici kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina zbog ubistva.

Predrag Jovović je, kako je presuđeno, 19. aprila 1995. godine, u ulici Pete proleterske u Nikšiću, nakon kraće prepirke lišio života D.K, na način što je u njegovom pravcu ispalio jedan hitac iz revolvera nepoznate marke. Hitac je pogodio D. K. u predjelu glave i on je od te povrede preminuo saopšteno je tada iz policije. Godinama je bježao od policije i Podgoričanin Zeljko Bulatović, koji je 2001. godine u podgoričkom lokalu ubio crnogorskog sportistu Samira Usenagića. Nakon ubistva Bulatović je pobjegao u Španiju i suđeno mu je u odsustvu. Osuđen je na 20 godinazatvora, a poslije hapšenja u Španiji 2003. godine, sudski postupak je ponovljen i izrečena mu je kazna od 14 godina zatvora. Prije šest godina odslužio je kaznu, a trenutno je u zatvoru zbog nedozvoljenog nošenja oružja.

Nakon brojnih slučajeva koji dolivaju so na ranu porodicama koje su ostale bez oca, brata, sina, ostaje pitanje da li je pravda spora, ali ipak dostižna.

Kako je pojasnio Velimir Rakočević, krivični zakonik svake moderne države predviđa dvije vrste zastarjelosti i to zastarjelost krivičnog gonjenja i zastarjelost izvršenja kazne.

To znači da se krivično gonjenje na može preduzeti, odnosno izrečene kazna ne može izvršiti ako protekne vremenski period predviđen u zakonu.

“Zastarjelost krivičnog gonjenja shodno odredbi čl.124 KZ CG ne može se preduzeti kad protekne 25 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna dugotrajnog zatvora ili 20 godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko 15 godina”, kazao je Rakočević.

On je naglasio da zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju ukoliko protekne dvostruko vrijeme za koje se po zakonu traži zastarjelost krivičnog gonjenja.

“Što se tiče zastarjelosti izvršenja kazne, ona nastupa kad protekne 20 godina od osude na kaznu zatvora preko 15 godina, 15 godina od osude na kaznu zatvora preko 10 godina, 10 godina od osude na kaznu zatvora preko 5 godina i slično. Važno je naglasiti da izvršenje kazne dugotrajnog zatvora (30-40 god.) ne zasta rijeva”, ispričao je Rakočević.

On napominje da crnogorsko, kao i druga savremena zakonodavstva predviđa i nezastarivost krivičnog gonjenja i izvr šenja kazne za krivična djala genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, jedan broj krivičnih djela sa elementima korupcije, kriminalna udruživanja, stvaranje kriminalne organizacije i znatan broj krivičnih djela protiv platnog prometa i privrednog poslovanja kao što su pranje novca, utaja poreza i doprinosa i slično.

“Ideja o zastarjelosti kao osnova za gašenje ovlašćenja na krivično gonjenje i kažnjavanje nakon proteka određenog vremena zasniva se na shvatanju da gonjenje i kažnjavanje nije opravdano, budući da je ostvarivanje svrhe kazne moguće samo ako je primijenjena u vremenu njenog pozitivnog dejstva na učinioca, što znači da je svrha ostvarena samo ako je kazna blagovremeno izvršena”, pojasnio je on.