Video
Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na utvrđivanje ništavosti zaključka Ustavnog odbora Skupštine Crne Gore o ispunjenosti uslova za penziju tužilje od 17. 12. 2024. godine i konstatacije Predsjednika Skupštine Crne Gore o prestanku funkcije sudije Ustavnog suda tužilje Dragane Đuranović od 17. 12. 2024. godine, te da je tužena diskriminatorski postupala prema tužilji po osnovu starosne dobi.
U obrazloženju navedenog rješenja, navedeno je da sud prethodno ispitao tužbu sa predlogom za određivanje privremene mjere, te da je prevashodno cijenio okolnosti od kojih zavisi stvarna nadležnost suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari ustanovljena Zakonom o sudovima.
“U tom smsilu prvostepeni sud je našao da su predmet tužbe akti najvišeg zakonodavnog tijela koji su donijeti na osnovu ustavnih ovlašćenja Skupštine, pa isti, eventualno, podliježu ispitivanju ustavnosti, što ne može biti nadležnost redovnih sudova, već je to izvorna ustavna nadležnost Ustavnog suda, zbog čega bi bilo ustavno-pravno neprihvatljivo da redovni sudovi poništavaju odluke Skupštine”, navodi Osnovni sud.
Ističu da Ustavni sud ima isključivo pravo ukidanja neustavnih pojedinačnih akata po sili samog Ustava, kroz postupak po ustavnoj žalbi i to u situaciji kada su iscrpljena sva pravna sredstva, ali i u situaciji kad nacionalno zakonodavstvo ne predviđa redovno sredstvo zaštite.
“U vezi sa istim se i pitanje, da li je predmetnim aktima tužilja pretrpjela diskriminaciju, te da li je s tim u vezi povrijeđeno neko od konvencijskih prava u proceduri prestanka funkcije, jedino može postaviti pred Ustavnim sudom Crne Gore, kaže se u obrazloženju. Izuzetak od ovog pravila, postojao bi jedino u slučaju, da je ispitivanje zakonitosti prestanka javne funcije, bilo izričio
predviđeno zakonom, što bi dalo ovlašćenje sudu da raspravlja u takvoj pravnoj stvari, a što u konkretnom nije slučaj”, navodi Osnovni sud.
Na prethodno opisani način, sud je, ističu, ostao dosljedan poštovanju odredbe člana 11 Ustava Crne Gore, kojim je propisano da je vlast ograničena Ustavom i Zakonom, te da se odnos pojedinih grana vlasti mora zasnivati na principu ravnoteže i međusobne kontrole, a da se istovremeno omogući ispitivanje zakonitosti pojedinačnih pravnih akata koje Skupština donosi, u odgovarajućem postupku.
“Ukazano je da isključenje sudske zaštite pred redovnim sudom u konkretnom ne ukazuje na povredu čl.6 i 13 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koji stav je iznijet u odluci Evropskog suda za ljudska prava Olujuć protiv Hrvatske (predstavka broj 22330/05). Naime, pomenuti sud je stava da aplikantu nije povrijeđeno pravo na pristup sudu “budući da je podnosilac bio ovlašćen podnijeti ustavnu tužbu protiv odluke državnog sudbenog vijeća i Županijskog doma”, ističe se.
Takođe, u obrazloženju se navodi da se drugačiji zaključak ne može izvesti ni iz odredbe čl.14 Zakona o sudovima, jer je tom odredbom propisana nadležnost osnovnog suda, međutim, u situaciji kada je isključena nadležnost suda koji bi po opštim propisima bio nadležan, onda se iz navedene odredbe Zakona o sudovima ne može izvoditi zaključak da je nadležan neki drugi redovni sud, saglasno načelnom pravnom stavu Vrhovnog suda Crne Gore Su broj 124/19-IV od 27.06.2019. godine.
Preporučeno
“Imajući u vidu izloženi pravni pristup, na osnovu kojeg je sud cijenio da odlučivanje o postavljenim tužbenim zahtjevima ne spada u nadležnost redovnog suda, to je isti našao da nema mjesta ni odlučivanju o stavljenom predlogu za određivanje privremene mjere, zbog čega se sud oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sprovedene radnje i odbacio tužbu”, zaključuje Osnovni sud.
