Video
U toku je operacija bloka stranaka Aleksandra Vučića, okupljenog oko Nove srpske demokratije, da stavi pod kontrolu Ustavni sud tako što bi parlamentarna većina, političkom gimnastikom penzionisala troje za parlamentarnu većinu nepodobnih sudija. Plan podrazumijeva da u tu svrhu Ustavni odbor Skupštine Crne Gore predloži penzionisanje sudija Desanke Lopičić, Dragane Đuranović i Budimira Šćepanovića. U ti svrhu je već obavljena komunikacija – predsjednica Ustavnog suda Snežana Armenko obavijestila je dopisom Ustavni odbor Skupštine o godinama starosti i staža sudija. Troje sudija čije je penzionisanje planirano smatraju da na to nije imala pravo te da parlamentarni Ustavni odbor nema ovlašćenja da utvrđuje ispunjenost uslova za prestanak funkcije sudija Ustavnog suda. Predsjednica Ustavnog suda tvrdi da dopis nije poslala samoinicijativno.
Operacija penzionisanja nepodobnih sudija prijeti da od Crne Gore napravi totalitarnu državu u punom smislu te riječi. Grupacija Aleksandra Vučića ima predsjednika Skupštine, te ima presudan uticaj na kontrolu parlamenta. Pokazuje i kontinuiranim nametanjem tema, i uslovljavanjima čak i prijetnjama uskraćivanjem podrške Vladi, da može, kad god poželi, da presudno utiče i na izvršnu vlast. Aktivnosti preduzete proteklih dana na penzionisanju sudija Ustavnog suda koji ovoj grupaciji ne odgovaraju vode ka kontroli Ustavnog suda u sljedećoj iteraciji. Ne treba posebna pamet za zaključak da nakon uspostavljanja kontrole nad Ustavnim sudom nije potrebno formalno potčinjavanje pravosuđa. Ono može ostati da glumi nezavisnost. Zna se čija je posljednja. Što se tiče medija, koji se danas smatraju nekom vrstom četvrte grane vlasti, ključni među njima – televizije, već su u vlasništvu Srbije. Za anticipaciju onoga što nakon toga slijedi ne treba bujna mašta. Samo treba izučiti primjer Njemačke od 1933. nadalje.
Zašto je važan Ustavni sud
Ustav Crne Gore propisuje da Ustavni sud „štiti ustavnost i zakonitost“.
Prva oblast zbog koje je u operaciji koja je pokrenuta važan Ustavni sud su izbori. Ustavni sud je institucija koja donosi konačni sud o ishodu svih izbora ako dođe do spora, a neka od strana nije zadovoljna odlukom Državne izborne komisije. Ako neka politička grupacija direktno kontroliše Ustavni sud, a to je cilj ove operacije, samo je pitanje vremena njena apsolutna „pobjeda“ na svim izborima.
Druga oblast su presude. Ustavni sud, iako nije dio pravosudnog sistema, jeste posljednja nacionalna instanca pred kojom građanin može zatražiti pravdu ako smatra da mu je pravnosnažnom sudskom odlukom povrijeđeno ljudsko ili manjinsko pravo koje je garantovano Ustavom. Ustavni sud, ako utvrdi da je takvo pravo doista povrijeđeno, može da poništi svaku sudsku odluku.
Treća oblast je donošenje zakona. Ustavni sud može staviti svaki propis ili njegov dio van snage ukoliko utvrdi da nije u skladu s Ustavom.
Četvrta oblast je mandat predsjednika države. Ustav propisuje ko i kada može inicirati proceduru prestanka mandata predsjednika Crne Gore. Uslov je da je prekršio Ustav. Odluku o tome da li je predsjednik države povrijedio Ustav ili nije donosi Ustavni sud.
Peta oblast je eventualni spor u slučaju referenduma. Konačna odluka je na Ustavnom sudu.
Šesta oblast su postupci vlasti u slučaju proglašenja ratnog ili vanrednog stanja. Čak i u takvoj situaciji vlasti ne mogu činiti što im padne na pamet nego samo ono što je propisano Ustavom i zakonima. A da li je vlast prevršila mjeru ili nije – odlučuje Ustavni sud.
Dakle, ako politička grupacija Aleksandra Vučića uspije u operaciji potčinjavanja Ustavnog suda može nam se dogoditi da 2028. ne budemo u EU nego u grupaciji demokratija kalibra Laosa, Turkmenije, Bjelorusije i Jemena. Iran s institucionalizovanom teokratijom mogao bi nam biti sanak pusti. Svakoga ko pomisli da je ovo pretjerivanje upućujem da iščita kako je Njemačka tridesetih tonula u fašizam. Počelo je u parlamentu, i za to nije bilo potrebno biti najjača stranka. Dovoljno je bilo biti najglasnija i najbeskrupuloznija. Za to vrijeme oni koji su imali moć, dok su je još imali, odbijali se da se bave parlamentarnim tričarijama. Preokupirali su ih ekonomija i pozivi na jedinstvo. Dok nijesu svedeni na ikebanu. Zvuči poznato? Naravno da zvuči.
Rušenje jedinog korektnog dogovora
Operacija uspostavljanja kontrole nad Ustavnim sudom nosi još jednu bitnu novost. Ona pokazuje da grupacija Aleksandra Vučića ne preza da stavi pod noge jedini plod koliko-toliko poštenog dogovora suprotstavljenih političkih grupacija. Parlamentarne stranke su na samom početku 2023. uspjele da se dogovore o sastavu Ustavnog suda i tako prekinu dugu blokadu ove važne institucije. Skupština je 27. februara 2023. izabrala troje, od četvoro nedostajućih, sudija Ustavnog suda. Ustavni sud je najzad profunkcionisao.
Bio je to primjer, nažalost do sada jedini, dogovora parlamentarnih stranaka o personalnim sastavu jedne od najvažnijih državnih institucija. Operacijom preduzetom ovih dana grupacija Aleksandra Vučića ne pokušava samo da stavi pod kontrolu Ustavni sud već i da dezavuiše dogovor i pokaže da sporazumijevanje i konsenzus nijesu opcija u Crnoj Gori.
Sve što našoj državi predstoji, ne samo u završetku procesa evropske integracije već i u mnogim drugim oblastima, najbolje i najzdravije je pokušati rješavati na način kako je prije dvije godine riješen problem Ustavnog suda. To je primjer koji pokazuje da je dogovor moguć. Ako je bilo moguće postići dogovor o Ustavnom sudu – onda je moguće dogovoriti se i o svemu drugom. Zato je cilj operacije, između ostalog, pokazati i da dogovori ne traju, pa da, dakle, nijesu rješenje. A ako nije rješenje dogovor – rješenje je konfrontacija.
Operacija stavljanja pod kontrole Ustavnog suda najozbiljniji je izazov i po Crnu Goru kao državu i po crnogorsko društvo još od devedesetih. Ništa se s ovom opasnom namjerom ne može porediti. Ni srpski popovi helikopterima dovoženi na Cetinje, ni propala turistička sezona, ni raspodjela novca ni iz čega, ni Rezolucija o Jasenovcu.
Preporučeno
Najmanje što iz ovoga slijedi je ono što je sinoć najavio poslanik DPS-a Ivan Vuković – napuštanje parlamenta. Ali to nije dovoljno samo po sebi. Ova operacija mora, zbog svojih dalekosežnih i ozbiljnih posljedica, biti „casus belli“ svim građanskim snagama. Mogu uspjeti jedino ako prevladaju razlike, ako zajedno i smišljeno počnu da nastupaju i ka unutra i pogotovo ka vani uz svijest da ne kreću da trče sprint nego maraton.
