Video
U optužnici SDT-a navodi se da je Aleksandar Mijajlović, kao navodni organizator kriminalne organizacije, kroz protivpravno iskorišćavanje položaja i ovlašćenja osoba zaposlenih u državnim organima pribavljao tajne i druge podatke, koje je, prema tvrdnjama tužilaštva, koristio radi sticanja nezakonite moći. U tom kontekstu SDT tvrdi i da je uticao na uređivačku politiku više medija, među kojima su Mportal, TV E, CDM, Standard, Portal Analitika, Pobjeda i Antena M, sa ciljem kreiranja javnog mnjenja, suzbijanja konkurencije i diskreditacije pojedinaca, političkih, vjerskih i privrednih organizacija čiji su stavovi bili suprotni interesima navodne kriminalne organizacije.
Međutim, upravo je ovaj dio optužnice bio jedan od razloga zbog kojih je vijeće Višeg suda odbilo da potvrdi optužnicu. Iz obrazloženja proizilazi da sud nije ulazio u ocjenu da li su navodi tužilaštva tačni ili ne, već da optužnica nije sadržala dovoljno konkretnih činjenica koje bi potkrijepile ovako ozbiljne tvrdnje. Sud je ukazao da samo navođenje medija i tvrdnje da je postojao uticaj na uređivačku politiku nijesu dovoljne ukoliko nijesu precizno opisani način djelovanja, vrijeme izvršenja radnji, uloga svakog od okrivljenih i konkretne aktivnosti kojima je navodni uticaj ostvaren.
Po ocjeni vijeća, optužnica mora jasno povezati svaku radnju sa zakonskim obilježjima krivičnog djela, a ne ostati na nivou opštih tvrdnji o postojanju uticaja ili poslovnih i društvenih veza.
Sud je detaljno obrazložio i zbog čega smatra da optužnica nije dovoljno razradila osnovnu optužbu koja se odnosi na stvaranje kriminalne organizacije.
Iako SDT tvrdi da je Mijajlović organizovao grupu koja je djelovala od 2020. do februara 2024. godine, imala unaprijed određene zadatke, hijerarhiju i dugoročni plan djelovanja, vijeće smatra da u činjeničnom opisu nedostaju upravo one radnje koje predstavljaju suštinu organizovanja kriminalne grupe. Kako se navodi u obrazloženju, optužnica ne precizira kada je Mijajlović vrbovao navodne članove organizacije, na koji način ih je pridobio, kakve im je instrukcije davao, kako im je određivao uloge i zadatke, niti da li je to radio neposredno ili preko drugih pripadnika organizacije.
Takođe, sud konstatuje da nije opisana nijedna konkretna aktivnost koja bi predstavljala vrbovanje, poput nagovaranja, davanja obećanja, nuđenja koristi ili traženja pristanka za izvršenje određenih radnji. Zbog toga je vijeće zaključilo da optužnica opisuje ciljeve i navodnu strukturu organizacije, ali ne i konkretne organizatorske radnje koje zakon zahtijeva za postojanje krivičnog djela stvaranja kriminalne organizacije.
Poseban dio obrazloženja odnosi se na krivično djelo zloupotrebe službenog položaja. Sud smatra da SDT nije pravilno obrazložio jedan od ključnih elemenata tog krivičnog djela – pribavljanje koristi. U optužnici se, naime, korist poistovjećuje sa činjenicom da je Mijajlović dobijao podatke kojima raspolažu Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost, odnosno informacije kojima kao neovlašćeno lice nije smio imati pristup. Među tim podacima nalaze se informacije o vlasnicima vozila, podaci o prelascima državne granice, podaci iz policijskih evidencija, kao i informacije koje se odnose na pojedine javne funkcionere i druga lica.
Međutim, vijeće smatra da samo pribavljanje takvih podataka ne može automatski predstavljati “korist” u smislu člana 416 Krivičnog zakonika. U obrazloženju se navodi da bi prihvatanje takvog tumačenja značilo proširenje zakonskog bića krivičnog djela na ponašanja koja nijesu jasno propisana zakonom, što bi bilo suprotno načelima zakonitosti – nullum crimen sine lege – i načelu lex certa, odnosno obavezi da građani unaprijed mogu znati koje je ponašanje kažnjivo.
Sud podsjeća da korist može biti materijalna ili nematerijalna, ali da SDT mora jasno obrazložiti zbog čega se u konkretnom slučaju pribavljanje policijskih podataka može smatrati upravo tom koristi koju zakon prepoznaje kao element krivičnog djela. Viši sud je problematizovao i optužbe koje se odnose na odavanje tajnih podataka. Vijeće ukazuje da postoji nejasnoća između odredbi Krivičnog zakonika i Zakona o tajnosti podataka kada su u pitanju dokumenta označena stepenom tajnosti “Interno”.
Naime, prema Zakonu o tajnosti podataka, podaci označeni tim stepenom tajnosti štite funkcionisanje državnog organa, dok krivično djelo iz člana 369 Krivičnog zakonika zahtijeva da njihovo odavanje može izazvati štetne posljedice po bezbjednost, odbranu ili političke i ekonomske interese Crne Gore. Sud zbog toga konstatuje da optužnica nije objasnila na koji način je odavanje podataka označenih stepenom tajnosti “Interno” moglo proizvesti posljedice koje zakon zahtijeva za postojanje ovog krivičnog djela, zbog čega je i taj dio optužnice ocijenjen kao nedovoljno obrazložen.
Nakon razmatranja svih navoda optužnice i primjedbi odbrane, vijeće Višeg suda u Podgorici, kojim je predsjedavao sudija Zoran Radović, uz članove vijeća Borisa Savića i Vesnu Kovačević, zaključilo je da optužnica u sadašnjem obliku sadrži ozbiljne činjenične i pravne nedostatke koji onemogućavaju njeno potvrđivanje.
Zbog toga je, primjenom člana 293 stav 6 Zakonika o krivičnom postupku, optužnica vraćena Specijalnom državnom tužilaštvu radi ispravke, uz obavezu da otkloni sve nedostatke na koje je sud ukazao.
Preporučeno
Sud je SDT-u ostavio rok od tri dana da otkloni uočene nedostatke i dostavi ispravljenu optužnicu, što je tužilaštvo u međuvremenu učinilo. Kontrola ispravljene optužnice zakazana je za petak, 31. jul, u devet časova.
