Za razliku od sličnih samita koje su Sjedinjene Američke Države održavale sa Sovjetskim Savezom – u Rejkjaviku (1986), u Vašingtonu (1987), kasnije u Moskvi (1988) – ili razgovora koje je predsjednik Džordž V. Buš vodio sa samim Putinom (2001), svi ti susreti rezultirali su konkretnim pomacima i pokazivali moć diplomatije. Legendarni Henri Kisindžer je jednom rekao da je diplomatija „umjetnost ograničavanja izbora drugih“. To je bila suština američke spoljne politike u decenijama nakon Drugog svjetskog rata.
Za Donalda Trampa, međutim, diplomatija nije to. Ona sve više liči na reality show koji traje koliko i svijetla reflektora. Upravo taj miks populizma i spektakla postao je novi kredo američke politike. Njegovi spoljnopolitički potezi ne donose kvalitativne pomake, ne proizvode novu vrijednost, suština se ne pomjera – bar ne u korist Amerike.
Foto: Georgiatoday.ge
Slika evropskih lidera ispred Trampa govori više od hiljadu riječi. Evropa djeluje nesinhronizovano i zbunjeno. Njemački kancelar Fridrih Merc, u koga su mnogi polagali nade, i dalje nije u stanju da trasira novi politički kurs. Djeluje kao da se ne snalazi u ulozi koju bi morao da preuzme. Najveća odgovornost pada na francuskog predsjednika Emanuela Makrona, koji ipak uspijeva da održi privid evropskog jedinstva. Ali, ni to nije dovoljno. Evropska unija ostaje zarobljena u procedurama i nejasnim odlukama, ostavljajući dojam slabosti i neodlučnosti.
Samit u Bijeloj kući, uz prisustvo evropskih lidera i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, došao je poslije fijaska na Aljasci. Ponovo je ogolio sve pukotine u spoljnoj politici Donalda Trampa. Teško je u američkoj istoriji naći primjer takvog diplomatskog pristupa – bez strateškog promišljanja, oslonjenog na ad hoc rješenja i impulsivne ideje. Taj samit je otvorio više novih pitanja nego što je zatvorio. Suština je: o čemu zapravo pregovara Tramp i u čije ime? Ponekad djeluje kao advokat Vladimira Putina.
Nesporno je i da Tramp ima fascinaciju Putinom, njegovim stilom vladanja i autoritarnim obrascima. Upravo te autoritarne tendencije, koje se jasno prepoznaju i kod samog Trampa, danas predstavljaju jednu od najozbiljnijih prijetnji američkoj demokratiji.
(VIDEO) Tramp rekao Makronu: Putin želi postići dogovor…
Vraćajući se na sastanak na Aljasci, koji je u mnogo čemu bio skandalozan, jasno je da je Putin taj susret iskoristio da se predstavi kao pobjednik. Njegova najveća prednost danas nije ni vojna sila, ni ekonomska moć, već psihološka prednost koju je ostvario samim nastupom i gestovima tokom tog susreta u toj američkoj saveznoj državi. Samo nagovještaji mogućeg spuštanja sankcija omogućili su njegovoj propagandnoj mašineriji da nastavi širiti narativ o slabosti Zapada i opravdanosti agresije.
Dakle, poslije dva mučna samita, na stolu ostaje nekoliko scenarija.
Prvi scenario je onaj koji je zapravo jedini konkretni „proizvod“ ova dva samita – paradoksalno, održavanje statusa quo. On savršeno odgovara Putinu jer mu daje vrijeme da se regeneriše, dok istovremeno nastavlja svoj pohodni rat: ruši ukrajinske gradove, ubija ukrajinsku djecu.
Drugi scenario po svemu podsjeća na ono što se desilo u Minhenu 1938. – truli kompromis, odnosno truli mir. To je onaj koji donosi pauzu od rata. U toj varijanti Ukrajina bi dobila nejasne bezbjednosne garancije, možda čak i samo prazna obećanja. Čak se provlači i ideja da Kijev kupuje oružje od Amerikanaca i na taj način „obezbjeđuje garancije“. Takva konstrukcija je sporna na više nivoa – u suštini, potpuno nerealna.
Treći scenario, najmanje vjerovatan, jeste povlačenje Rusije. Na papiru to izgleda dobro, ali za takve iluzije trenutno nema političke volje ni u Kijevu, ni u Briselu, ni u Vašingtonu. Situacija na frontu ostaje sumorna, a Ukrajina sve više u defanzivi. Diplomatske riječi odavno nemaju nikakvu težinu.
U ovom trenutku ključna odgovornost leži na evropskim državama, uključujući i Veliku Britaniju, koja najbolje razumije prijetnju ruskog ekspanzionizma. Evropske zemlje same moraju da organizuju „koaliciju voljnih“, koja će ponuditi kompromisno rješenje i nametnuti se kao faktor stabilizacije i odbrane Ukrajine.
Jer, u suprotnom, novouspostavljena osovina Tramp–Putin može donijeti mir, ali mir koji će vrlo brzo proizvesti novi rat. A znamo gdje su istorijski ta žarišta – Istočna Evropa i Balkan. U suprotnom svi zajedno će ličiti na koaliciju naivnih.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
Video