Video
Svakome ozbiljnom jasno je da je Balkan, preciznije BiH, prostor na kojem totalitarni režim Vladimira Putina pokušava stvoriti haos, sličan onome koji je uspješno kreiran na Bliskom istoku.
Kad je neki dan ruski predstavnik u Ujedinjenim narodima, jedinoj međunarodnoj organizaciji u kojoj se Rusiju još tretira kao „velesilu” i kao „partnera”, iako je njen doprinos radu te organizacije na razini siromašnih država trećeg svijeta (Rusija uplaćuje samo 1,8 posto u proračun UN-a, a SAD same 22 posto, odnosno s najvažnijim partnerima Japanom, Velikom Britanijom, Njemačkom, Francuskom, Italijom i Kanadom taj doprinos prelazi 50 posto) otvorio prostor za nastup članice Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda [Željke Cvijanović], na izvanrednoj raspravi u Vijeću sigurnosti, koja je trebala biti instrument otežavanja usvajanja Rezolucije o sjećanju na genocid u Srebrenici, bilo je očigledno do koje se mjere politički akteri iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, ali i iz Srbije, identificiraju s totalitarnim režimom u Moskvi i do koje su mjere spremni učestovati u njegovim patogenim operacijama na Balkanu.
Svakome ozbiljnom jasno je da je Balkan, preciznije Bosna i Hercegovina, prostor na kojem totalitarni režim Vladimira Putina pokušava stvoriti haos, sličan onome koji je uspješno kreiran na Bliskom istoku, kako bi se fokus međunarodne javnosti preusmjerio s ruske opše invazije na Ukrajinu i zločina koje tamo čine ruske snage, prema Putinovim naređenjima.
Intervjuom na režimskoj banjalučkoj televiziji, kućnom mediju Milorada Dodika, šef Putinove „diplomatije” Sergej Lavrov nastavio je onu političku akciju koju je u Vijeću sigurnosti prije neki dan organizirao njegov podređeni, Vitalij Nebenzja.
Ideja da šef diplomatije države koja samu sebe smatra velesilom govori za neslobodni medij tako malog rejtinga, kao što je to ta banjalučka televizijska stanica, svjedoči o tome u kako je jadnom stanju Putinov režim i kako je sužen manevarski prostor glavnom „diplomatu” tog režima. Mediji o tom intervjuu pišu uglavnom na osnovu posrednih izvora, jer, zaboga, tko bi gledao nekakvu Alternativnu televiziju iz Banja Luke.
Glavna meta Lavrovljevih napada je Ukrajina
Ruska nepokorena diplomatija, oslonjena na obavještajne strukture, konfidente na terenu i moć, i meku i tvrdu, naravno, šalje poruke, a te poruke nisu namijenjene gledaocima u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, nego prije svega ruskoj balkanskoj klijenteli. Glavna meta Lavrovljevih napada su Ukrajina i njena demokratska vlast, koja je toliko drska da se usuđuje suprotstavljati ruskoj vojnoj sili, uz pomoć koje Putin, sukladno Staljinovoj doktrini „socijalizma u jednoj zemlji”, želi širiti „svoj oblik demokracije”, kao što je Staljin „socijalizam” širio tenkovima Crvene armije.
Međutim, Lavrov ne staje na napadima na Zapad koji, pomažući obranu opstanka demokratske Ukrajine, prema ruskoj doktrini potiče širenje rata. Ruski „mirovni projekt” za Ukrajinu identičan je „mirovnim projektima” Slobodana Miloševića – dok su najprije Hrvatska, pa onda Bosna i Hercegovina te, na kraju, Kosovo bili posve nenaoružani, za projekt uspostavljanja „mira” bila su „otvorena vrata”, a naoružavanje ovih država po toj je logici bilo „rasplamsavanje rata”. Zapad, prema logici totalitarnog režima u Moskvi, i u Bosni i Hercegovini ima jednako patogenu ulogu kao i u Ukrajini, gdje nastoji pomoći pukom fizičkom preživljavanju Ukrajine.
U Bosni i Hercegovini se pokušava osigurati konsolidacija demokratskoj poretka, a visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt, glavni neprijatelj svim totalitarcima, kako Putinu i Lavrovu, tako i Dodiku, a zapravo i njegovu beogradskom patronu Aleksandru Vučiću, predstavlja esenciju zla, zlokobnu intervenciju Zapada kojom bi se trebalo osigurati elementarno poštenje izbornog procesa.
Diskreditacija Schmidta
Dodik sistematski nastoji diskreditirati Schmidta, proglašava ga nelegalnim akterom, njemačkim turistom, pripisuje mu patogeni uticaj na Bosnu i Hercegovinu, ali je sve jasnije i sve očiglednije da Schmidt radi uravnotežen, precizan, pravno dobro osmišljen posao. Osigurava elementarnu pravičnost izbornog procesa i to radi minimalnim rezovima, pažljivo bira vrijeme kad te intervencije treba činiti da napravi najmanju štetu za demokratski proces u Bosni i Hercegovini, te ostavlja dovoljno vremena domaćim političkim akterima da sami, bez njegove intervencije, obave nužne poslove u sređivanju domaćeg izbornog procesa.
Kad je proveo prvu reformu Ustava i izbornog zakonodavstva, u izbornoj noći u studenom 2022, dio bošnjačke političke elite pripisao mu je pristranost u korist hrvatskog političkog korpusa, odnosno prije svega Dragana Čovića. Novim intervencijama Čović nije oduševljen, a ruska agentura u Bosni o tome sve zna i izvješćuje Lavrova. Lavrov sad nudi svoju „ruku” „meke moći” upravo Draganu Čoviću, za kojeg su prije godinu i nešto neki krugovi u Sarajevu tvrdili da je postao najmoćnijim čovjekom u Bosni i Hercegovini.
Pokazalo se da su neki od ozbiljnih analitičara bili u pravu, kad su upozoravali da je porast njegove prividne moći zapravo otvorio vrata političkoj pluralizaciji među Hrvatima u Bosni i Hercegovini i da je ta njegova velika moć zapravo labuđi pjev apsolutne kontrole nad hrvatskim političkim korpusom.
Lavrovljeva suptilna poruka
Niko kao aparat totalitarnog režima nema iskreno razumijevanje prema nosiocima visokog stupnja političke kontrole, kojima pluralizam počinje urušavati moć. Ništa kao politički pluralizam nije pogrdna sintagma u totalitarnom režimu. Lavrov, koliko god bio levantinski prevrtljiv i neiskren, kao da pokazuje malo iskrene zabrinutosti za položaj Dragana Čovića, kome pluralizam, u trenutku kad je mislio da je na vrhuncu svoje moći, počinje izjedati poziciju. Čović i njegovi sljedbenici izvan su dosega mogućih prijetnji ruskom tvrdom moći, ali Lavrov mu nudi „meku moć”, zalaganje protiv neprijatelja Schmidta, i još većeg objektivnog neprijatelja – procesa pluralizacije.
Lavrovljevo ulizivanje Čoviću i „Hrvatima”, koji nisu kao Srbi samorazumljivi klijenti, što ih Rusija štiti od odnarođivanja i „gubitka pravoslavnog identiteta”, pa čak i navodnog vjerskog podjarmljivanja od stane NATO-va navodnog konfidenta. Čoviću i njegovim sljedbenicima Lavrov šalje suptilnu poruku: i vi ste svoju moć stvorili autoritrizmom, a niko kao ključni svjetski totalitarni poredak ne može vas štititi pred naletom „patogene” liberalne demokratije i procesa političke pluralizacije.
Šef Putinove kvazidiplomacije ne šalje poruku Hrvatskoj, za razliku od Srbije, kojoj su uvijek upućeni izrazi „ljubavne” meke moći, jer na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj upravo je poražen akter koji gaji nježne osjećaje prema moći Putinova totalitarnog režima (predsjednik Milanović, koji je pokušao ustavni udar, kako bi smijenio proeuropsku administraciju i uspostavio „vladu nacionalnog spas” oslonjenju na nacionalističke populiste, jednako žarko zagledane u Putina, kao što je i on sam). NATO-vska i proeuropska Hrvatska za Rusiju je „izgubljeni slučaj”, ali Lavrov se još nada da može spasiti bratske slavenske duše okupljene pod plaštem moći Dragana Čovića.
Lavrovljev nastup na banjalučkoj marginalnoj televiziji tako je daleko više izazovan za Čovića, negoli za sarajevsku vladajuću trojku ili sarajevski politički milje obično. Lavrov sili Čovića da i on izađe iz ormara: samo je pitanje hoće li to biti izlaz u javnost iz ormara ruske meke moći ili jasno profiliranje demokratske proeuropske i atlantističke pozicije, čime bi Čović očuvao važan položaj u bosanskohercegovačkom društvu i u političkoj areni, ali bi rizikovao da dio njegove političke moći dođe u pitanje razvojem procesa pluralizacije hrvatskog političkog korpusa u Bosni i Hercegovini.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Standarda.
