Video
Kada bi vam na nekom kvizu bilo postavljeno pitanje da nabrojite sve što je potrebno za kreiranje vladine ekonomske strategije nema sumnje da biste i bez naročitog poznavanja ekonomije naveli barem nekoliko pojmova koji čine tačan odgovor. U stvarnosti, međutim, sastojci primamljive strategije su bujna mašta i jeftini populizam, a najava ekskluzivnog intervjua premijera i dvije izgovorene rečenice („ograničenje marži će se sigurno desiti vlrlo brzo“ i „imaćemo politiku kao Vlada da rast zarada uvijek mora biti veći od rasta inflacije“) bile su dovoljne da nas uvjere kako u svega nekoliko sekundi može stati čitav jedan spasonosni plan koji se svodi na izreku „bolje je uvesti ograničenja nego ne uvesti ništa“.
Ono što se ovdje zaboravlja je da ekonomski razvoj ne dolazi iz nameta i restrikcija, već iz podsticaja i inovacija. U ovom slučaju, umjesto da promoviše stvaranje boljeg investicionog ambijenta koje bi dovelo do otvaranja novih radnih mjesta, Vlada najavljuje da će učiniti sve kako bi što više ličila na vitezove sa zlatnim štitovima koji se bore protiv inflacije, dok poslodavci u realnom sektoru pokušavaju da riješe misteriju rastućih zarada i opadajućih marži.
Zamislite poslodavca koji broji novac i sa izrazom duboke zabrinutosti na licu gleda prema ekonomskoj realnosti u kojoj su prihodi ograničeni, slušajući kako premijer obećava da će rast zarada biti brži od rasta inflacije. Ako bi se zarade povećavale brže od inflacije, to bi podrazumijevalo da poslodavci mogu samo da maštaju o nekom čudotvornom izvoru beskonačnih resursa ili čak prodaji proizvoda koji nikada nijesu ni postojali. U stvarnosti, međutim, oni se suočavaju sa ograničenjima prihoda i traganju za finansijskim jednorogom koji će omogućiti takav rast. Povećavanje plata brzinom koja je brža od inflacije zvuči kao planiranje putovanja na Mjesec biciklom – izuzetno ambiciozno i potpuno neizvodljivo.
Strategija vlade, koja se oslanja na najave ograničenja, umjesto na podsticaje, može se uporediti sa pokušajem da se kovanom gvožđu doda novi sjaj bez dodatnog topljenja, prikrivanjem stvarnih problema slojem šarenih obećanja i administrativnih rješenja koja suštinski ni ne dotiču problem. Umjesto da inspirišu investicije i razvoj, ovi potezi mogu samo dodatno da zakomplikuju već izazovnu ekonomsku sliku, dok se svaka naznaka stvarne strategije razvoja izgubi u lavirintu birokratskih mjera kompleksnog državnog aparata.
Aplauz nakon prvog čina ove ekonomske komedije svakako neće izostati, jer uvijek ima onih koji u predstavi ne tragaju za dozom elementarnog realizma, već se zaslijepljeni mnoštvom likova i dijaloga stavljaju na stranu onoga koga se ni ne trude da razumiju. Dok ove spektakularne ideje budu iznova zadavale nove muke preduzetnicima, javni sektor, poput ekscentrične aristokratije, može sa lakoćom povećavati plate, čak i većom dinamikom od rasta inflacije.
Ograničenje marži može biti samo privremeno rješenje problema visokih cijena, no da bi ekonomija zaista napredovala, potrebno je pronaći balans između stimulacije proizvodnje, inovacije i realnog planiranja zarada.
Preporučeno
Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
