Redovni profesor Muzičke akademije i dobitnik Trinaestojulske nagrade je za Pobjedu govorio o intenzivnoj međunarodnoj agendi, novim saradnjama s londonskim i turskim izdavačima, budućim planovima, te monografiji „Duhovna muzika naroda Crne Gore“ koja iz štampe izlazi ovog mjeseca.

Gačević se osvrnuo i na prožimanje kao suštinu crnogorskog identiteta, sumirao učinke dvije decenije muzičkog života u našoj zemlji, ali i otvoreno ukazao na institucionalne boljke koje, uprkos pojedinačnim uspjesima, i dalje otežavaju punu profesionalizaciju crnogorske muzičke scene.

POBJEDA: Iza Vas je period koji bi se mogao opisati kao izuzetno intenzivan i plodonosan. Vaš autorski koncert upriličen je u Muzičkom centru 27. aprila, a ta muzika istovremeno odjekuje od Istanbula, preko Tirane, do Korče… Kako izgleda taj tempo u kojem se premijere smjenjuju jedna za drugom?

GAČEVIĆ: Bio je ovo zaista intenzivan period, naročito u martu. Prvi od značajnijih događaja bio je u Istanbulu 25. marta – premijerno izvođenje nove kompozicije ,,Story“ za kontrabas i klavir, koju je izvodio profesor Onur Özkaya, jedan od najznačajnijih svjetskih kontrabasista danas, zajedno sa Senkom Simonović. To je bio ogroman međunarodni uspjeh sa sjajnim kritikama. Nažalost, nijesam bio tamo jer sam već 25. marta bio u Tirani na probama orkestra RTV Albanije. Izvođena je moja simfonija u okviru ciklusa koji je podrazumijevao djela najznačajnijih albanskih i stranih kompozitora. Već 30. marta uslijedilo je drugo premijerno izvođenje komada za violinu i gudače u gradu-muzeju Korči u Albaniji, na granici sa Grčkom. Moja muzika se etablira kao, makar regionalno, važna i ansambli je uzimaju i izvode nezavisno od bilo koje vrste zvanične međudržavne saradnje, koja u oblasti kulture praktično i ne postoji.

POBJEDA: Napravili ste korak i u izdavačkom dijelu…

GAČEVIĆ: Tako je. Ostvario sam komunikaciju sa londonskim izdavačem „Music Recital“, jednim od najznačajnijih u svijetu. Nijesam se još upoznao s izdavačem lično, ali napravili smo ugovor. To odmah znači distribuciju praktično u cijelom svijetu i jako dobru onlajn reklamu. Nadam se da ovoga ljeta vlasnik i kolega David Case možda nađe neko vrijeme da se najzad upoznamo. Pomenuću i novo tursko izdanje: tri moja nova rada u jednom izdanju, jednoj knjizi. To je isto jedno veliko tržište koje je u profesionalnom smislu napredovalo ogromnim koracima.

POBJEDA: Pomenuli ste paradoks – profesionalna saradnja cvjeta tamo gdje institucionalna izostaje. Kako tumačite tu povezanost umjetnika koja nadilazi protokole?

GAČEVIĆ: U Albaniji, na zvaničnom nivou, saradnja skoro da ne postoji, ali postoji ova profesionalna sa najznačajnijim umjetnicima. Muzika je najbrža za komunikaciju, najdirektnija. Mi se dogovaramo mnogo brže nego što se to radi na nivou politike. Recimo, u Poljskoj će kvartet flauta svirati moje kompozicije, ali i djela poljskih autora. To otvara prostor da naši flautisti savladaju njihova djela i pođu na festivale u Poljsku. To je mreža koja se širi na osnovu jedne komunikacije, to su mrežni sistemi prijateljstva. Na jednom festivalu upoznate 20 ili 50 kolega, sa njih 15 odsto napravite saradnju i to ide dalje ukrug.

POBJEDA: U našem prethodnom razgovoru ste kazali da je „sve crnogorsko ujedno i evropsko“. Kako se taj odnos lokalnog i univerzalnog manifestuje u Vašem radu, posebno kada u savremeni muzički jezik integrišete elemente tradicionalnog melosa?

GAČEVIĆ: Kod svakog autora postoje faze. Ja pripadam jugoslovenskoj školi koja je njegovala ono što nazivamo „nova jednostavnost“ ili „nova emocionalnost“. Mlad autor prođe kroz ekstreme, eksperimentiše sa tehnikama dok ne izgradi individualni jezik. Moja prva simfonija, izvedena sada u Tirani nakon 40 godina, prema mišljenju tamošnjeg kritičara, zvuči svježe, što je za autora najbitnije. U mojim najnovijim radovima uzimam narodnu melodiju i tekst, ne transformišem ih grubo, već im „oblačim“ savremenu odjeću. To je kao u arhitekturi Provanse koju sam posmatrao na jugu Francuske: stare kuće koje izgledaju i dišu moderno, ali osjećate tradiciju.

POBJEDA: U susret dvadesetogodišnjici obnove nezavisnosti Crne Gore, kako ocjenjujete put koji je prešla naša muzička scena u prethodne dvije decenije?

GAČEVIĆ: Ovdje u neposrednoj blizini prije 45 godina osnovana je Muzička akademija. Ja sam svjedok i toga, znači, živio sam i prije nego što smo imali Muzičku akademiju u Crnoj Gori. Od osnivanja do danas mi smo proizveli ogroman broj, za naše prilike, sjajnih muzičara. Opremili smo škole profesionalcima, Muzički centar, Simfonijski orkestar, niz kamernih ansambala, niz solista od kojih znatan broj živi od svoga posla u inostranstvu. Imamo 20 godina Muzičkog centra. Još jedna institucija koja je jako važna za nas. Ali MCCG nije moglo biti da nije prije toga bilo Muzičke akademije, da se na neki način pripremimo profesionalno za to. Imamo 20 godina zaštite autorskih prava u Crnoj Gori, koje jako tangiraju autore muzike. Imamo u posljednjih 20 godina šest-sedam izuzetnih novih kompozitora. Ako stvorimo jednog ili dva kompozitora u deceniji, treba da budemo zadovoljni. Tako da je scena neuporedivo bogatija i bolja nego prije 20 godina.

POBJEDA: Često se stiče utisak da je umjetnička muzika potisnuta na marginu društvenog interesovanja. Da li je to pitanje neobrazovanja publike ili nedostatka institucionalne strategije i volje?

GAČEVIĆ: To je stvar kulture, mi smo odjednom iz nekog čudnog sistema ušli u socijalizam. Sve je dosta zbrkano kad govorimo o društvenom razvoju. Ozbiljna umjetnička muzika je instalirana u Crnoj Gori s vrha, to je važno pomenuti. Vladajuća familija je prosto znala, bili su obrazovani ljudi, da je potrebno da se razvija i taj aspekt. Onda su ukazima i djelovanjem, prije svega Nikole Petrovića, pravljene institucije i tako dalje. Ali jedno je kad se napravi institucija, drugo je gajenje procesa. Gajenje znači pažnja. Kod nas su svi procesi u okviru kulture, i uopšte, pa i umjetničke muzike, fragilni. I ne samo kod nas, nego su svuda takvi ako ne postoji dovoljna pažnja, što je u Crnoj Gori nesumnjivo slučaj

POBJEDA: Što je rješenje?

GAČEVIĆ: Moramo napraviti neki konsenzus, što je najbolje od toga što mi imamo u Crnoj Gori. Danas je muzika vrlo blizu estradi. Čak i ova naša tzv. ozbiljna muzika. Da se čak ponekad dolazi na granicu estrade, a proglašava se nekom vrstom visoke umjetnosti. To znači i pitanje kriterijuma. I kod pjesnika, što

je slađi jezik, to pjesnici bolje polaze. Najbolje polaze oni koji pišu stihove ili nešto što liči na stihove za ove popularne muzičke žanrove. Ali to nije umjetnost. Mi se i u muzici približavamo vrlo često kiču. I u ovoj čak ozbiljnoj muzici. I to je takođe svjetski trend. Ali svjetski trendovi u velikim kulturama ne mogu da poremete temelje. Nekad se u Njemačkoj, u Austriji, u Italiji, u Francuskoj, tim velikim kulturama, dešavaju razni poremećaji, ali temelji tih kultura su toliko tvrdi, moćni – jer su imali velike umjetnike – da ti trendovi tek malo okrznu te kulture. Crnu Goru te stvari ruiniraju u mjeri da ostavljaju ozbiljne posljedice. Kad se te posljedice dese, trebalo bi onda imati svijest da ih je potrebno popravljati sistemski, ali se one ne bi ni desile da smo mi tu svijest imali da sistem postavimo na način koji je neophodan.

POBJEDA: Iz štampe će uskoro izaći Vaša knjiga „Duhovna muzika naroda Crne Gore“, čime nastavljate da svojim radom afirmišete nešto što često u javnom prostoru nazivate prožimanjem. Recite nam nešto više o knjizi i zbog čega Vam je kulturno prožimanje važno?

GAČEVIĆ: Moj rad na knjizi „Duhovna muzika naroda Crne Gore“ je višedecenijski poduhvat. To je 36 kompozicija katoličke, pravoslavne i islamske provenijencije autora sa prostora Crne Gore ili koji su na neki način bili vezani za našu zemlju. Tu ima ljudi koji nijesu rođeni na ovom prostoru, ali su dali neki svoj doprinos razvoju muzike u našoj zemlji – od vremena Kraljevine Crne Gore, i ranije, do savremenih autora mlađe generacije. Inače temelji evropske muzike su u duhovnoj muzici, kasnije se razvijao i svjetovni aspekt. Moj posao su bili nečitki rukopisi koje sam morao da dešifrujem, da ,,vraćam“ partiture. Imamo i dva sjajna teksta, veoma obimna. Ivan Jovović piše o religijskim institucijama u Crnoj Gori, tu sam htio da dam neki uvod oko toga kako su stvarane religijske institucije i komunikacije između njih. Imamo i tekst muzikološkinje dr Jelene Jovanović-Nikolić, o djelima, kontekstu nastajanja tih djela iz muzikološkog aspekta. Posao je završen, a knjiga je u štampariji, očekujemo je u maju.

Što se tiče podjela, čvrsto vjerujem u „crnogorski okvir“. On daje kontekst regionalnim, nacionalnim i religijskim kulturama. Bez prožimanja nema Crne Gore. Oni koji hoće da separišu kulture, moraju znati da njihove kulture separatno znače mnogo manje. Mala crnogorska teritorija je u etnomuzikološkom smislu veoma bogata. I kad kažem crnogorska – sad moram stalno da se čuvam da mi neko ne bi zamjerio – stvarno mislim da sve što se u Crnoj Gori zapravo dešava i što je tradicija. Neko će mi reći nije crnogorska muzika, nego je bošnjačka ili albanska ili hrvatska. Poštujem potpuno tu vrstu opredjeljenja, oni to tako žele.

Ali to samo u kontekstu opšte crnogorske priče ima izvjesnu vrijednost i ta konotacija je potpuno drugačija izvan njega. Znači, mi ako odvojimo muziku stare Crne Gore i kažemo ovo je crnogorska muzika, ništa od toga nema. Ili muziku na sjeveru ili jugu. Sve dobija drugu dimenziju u kontekstu ukupnosti crnogorske.

Ključ Crne Gore je prožimanje. Bez prožimanja ne postoji ni Crna Gora, ni crnogorska kultura, ali to ne smiju zaboraviti ovi koji hoće da separišu pojedinačne kulture.

POBJEDA: Što još donosi Vaš stvaralački i izvođački kalendar u predstojećem periodu?

GAČEVIĆ: Što se maja tiče, imamo 21. maja koncert u galeriji u Budvi povodom Dana nezavisnosti, tamo će dvije ili tri moje kompozicije biti izvedene. Imamo i u Varšavi 21. povodom Dana nezavisnosti, sviraće poljski ansambl, kvartet flauta će svirati moje kompozicije. Od 20. do 24. je međunarodni konkurs za mlade umjetnike ,,Pjetar Gaci“ u Skadru, gdje sam član žirija i član Savjeta te manifestacije, a 28. do 30. maja su ,,Obzorja na Tisi“, a odmah iz Novog Bečeja idem s dvojicom kolega u Segedin, gdje ćemo predstaviti izdanje ,,Ubavoj nam Crnoj Gori“, zbirku obrada narodnih pjesama i igara iz Crne Gore, za kvartet kontrabasa, koju je objavio ,,Fokalizator“ prošle godine.

Na ljeto ću u okviru Grada teatra imati autorski koncert 12. avgusta, s podnaslovom ,,Budvani sviraju“. Tako da će ljudi koji su iz Budve ili su na neki način vezani za Budvu svirati moju muziku.

O kulturnom životu nam odlučuju ljudi koji nikada nijesu ušli u pozorište ili na koncert

POBJEDA: Nedavno ste na tribini „Podgoričke priče“ govorili o kapacitetima institucija i egzistencijalnom položaju umjetnika. Smatrate li da je naše društvo sazrelo da razumije da kultura ne može da cvjeta ukoliko su umjetnici stalno na rubu egzistencije?

GAČEVIĆ: Imamo problem sa Zakonom o kulturi. Ingerencije su preseljene na lokalne centre za kulturu, a direktori se po pravilu postavljaju politički, bez ikakvih referenci. Imate ljude koji odlučuju o kulturnom životu, a da nikada nijesu ušli u pozorište ili na koncert. Imamo pet mjesta u državi sa koncertnim klavirom, a o tim prostorima odlučuju ljudi koji o muzici ne znaju ništa. S druge strane, Ministarstvo kulture od etabliranih umjetnika traži da pišu svoje biografije za konkurse. Ja to više ne radim. Umjesto da pišem muziku, trebalo bi da pišem projekte?! Vrhunskoj kulturi ne treba ta vrsta „promocije“ preko konkursa, već stabilna državna podrška zasnovana na rezultatima. Ja kažem, ne znam što da pišem jer je prava biografija na 100 stranica. A đeca me uče u osnovnoj, srednjoj i u Muzičkoj školi. Postoje neke stvari koje su nesporne.