Reditelj je tokom rada demonstrirao strogu profesionalnu diskreciju. Po svom starom običaju, odbijao je da javno govori o filmu ili da ga medijski eksponira dok god proces rada na setu aktivno traje, a vezano za pomenute medijske napise smireno je ukazivao na umjetničku pozadinu priče, ističući da je ta „oaza naturizma“ zapravo „poetski, metafizički objekat“.

IZA KAMERE

Svjedočanstva filmske ekipe sa seta najbolje osvjetljavaju Nikolićevu vanserijsku posvećenost procesu. Bio je disciplinovan u radu do te mjere da se na snimanju nikada nije čekalo na njega, već isključivo na druge. Kada je trebalo snimati scene sa gostima, produkcija je dovela ljude koji su nosili markirane kostime, što je zahtijevalo sate čekanja i preciznog namještanja kako bi se sve adekvatno pokrilo.

O kakvom se radnom fanatizmu radilo govori i podatak da je ekipa film snimala praktično sa samo jednim slobodnim danom. Čak i kada se snimanje preselilo u Nikšić, u kuću od blata, gdje se pri postavljanju rasvjete sve srušilo, ili kada se čekalo na glumačke dionice jednog lokalnog naturščika, reditelj nije pokazivao ni trunku nervoze. Svjedoci pamte da reditelj nikada nije povisio glas niti pokazao nervozu.

Kada bi nesnosna žega i čekanje doveli napetost do vrhunca, Živko bi skromno sjedio na pijesku sa garderoberima i rekviziterima, prekidajući tenziju svojim specifičnim, toplim humorom i tretirajući svakog radnika sa dubokim poštovanjem. Proces je, pak, i pored Živkove proračunatosti, u velikoj mjeri bio oslonjen i na improvizaciju. Dovoljno je pomenuti da je ekipa naišla na grupu čeških turista i jednostavno ih pitala da li žele da učestvuju u filmu. Prihvatili su, pa su završili u kadru. Čak je i pjevač Bobo Stefanović dobio malu epizodu gotovo slučajno, jer se zatekao na Primorju.

“Ljepota poroka“ premijerno je prikazana prije četiri decenije, davne 1986. godine. Kontroverzni napisi u medijima nastavili su se i nakon premijere. Tako je sarajevsko Oslobođenje optuživalo Nikolića da je „neizlječivo zaražen mizoginijom“, a najradikalniju estetsku diskvalifikaciju lansirao je zagrebački magazin Studio, ocjenjujući Živkovo ostvarenje kao „pornić produžen za petnaest minuta“.

Nikolićevo stvaralaštvo je do njegove smrti ostalo osporavano i u samoj Crnoj Gori, a on je govorio da ga ,,rastuži što ponekad vidi da se pojedini ljute što drugačije slika Crnu Goru“.

“Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”, govorio je svojevremeno Nikolić.

GLOBALNI ODJEK

U monografiji o djelu Živka Nikolića „Iskušavanje filma“, autora Mata i Božene Jelušić, navodi se da je te 1986. godine jugoslovenska kinematografija bila uzdrmana premijerom „Ljepote poroka“, filma koji je ubrzo stekao status najerotičnijeg filma u ondašnjoj Jugoslaviji. Sniman na autentičnim lokacijama crnogorskog krša u Progonovićima (Lješanska nahija), Nikšiću i na nudističkoj plaži na Adi Bojani, ovaj film je postavio ogledalo ispred patrijarhalnog, rigidnog i duboko licemjernog društva, razbijajući tabue o ženskoj seksualnosti, moralu i tradicionalnim okovima. Ipak, film je ubrzo prerastao lokalne otpore.

Najprije je, na Pulskom festivalu 1986. godine Mira Furlan za antologijsku ulogu Jaglike nagrađena „Zlatnom arenom“. Film je te godine bio apsolutno najgledaniji u Jugoslaviji, ubrzo je distribuiran od Švedske do Japana, a u jednom periodu stekao je maltene kultni status u Izraelu, gdje su se gledaoci doslovno „danju borili na frontu, a noću tukli za karte“.

U Zapadnoj Njemačkoj film je otkupljen i prikazivan u čak 40 kopija duže od mjesec dana, u Francuskoj je distribuiran u 25 kopija, a čuveni filmski magnat Menahem Golan otkupio je prava i pripremio 400 kopija za američko tržište, nakon što je film uspješno prošao na festivalima u Montrealu, Torontu, Čikagu i Njujorku.

Takođe, na međunarodnom festivalu u Briselu 1988. godine film dobija nagradu „Tremplin 88“ i biva proglašen za najbolji strani film. Inostrana kritika bila je fascinirana Nikolićevim estetskim rukopisom. Kritičarka Mojra Dž. Blaj (Moyra J. Bligh) zapisala je da je to „jedan od najtragičnijih i najpotresnije najljepših filmova koje je ikada vidjela“, uprkos tome što ga je gledala bez prevoda, uopšte ne znajući gdje se geografski nalaze zemlja i ljudi koje prikazuje. Njena ocjena da su kinematografija i fotografska kompozicija briljantni, a muzika savršeno nenametljiva, najbolje govori o univerzalnom jeziku Živkovih slika.

Narativna osovina ,,Ljepote poroka“ počiva na dubokom civilizacijskom i geografskom kontrastu. Kada mladi bračni par, Luka (Milutin Mima Karadžić) i Jaglika (Mira Furlan), pritisnut siromaštvom, biva prinuđen da napusti planinsku vrlet, njihov silazak na more postaje ulazak u prostor radikalnog iskušenja. Luka dobija posao u solani, a Žorž (Petar Božović) uspijeva da obezbijedi posao i Jagliki, koja postaje spremačica u kampu. Njen prvi susret sa nagim ljudskim tijelima i slobodom stranih turista bio je traumatičan, obilježen stidom i molitvama da se vrati u bezbjednost svog siromašnog sela.

Međutim, upravo tu počinje čudesna, suptilna i tragična anatomija Jaglikine transformacije.

Furlan je ulogom Jaglike ostvarila jednu od najimpresivnijih glumačkih transformacija na jugoslovenskom filmu, prevodeći svoj lik od preplašene gorštakinje do žene koja osvaja sopstvenu slobodu i tjelesnost kroz direktan sudar sa modernim svijetom. Karadžić je obezbijedio tragičnu protivtežu kao Luka, otjelotvorujući sudbinu pojedinca koji ostaje fatalno zarobljen pod pritiskom tradicionalnog plemenskog morala, dok je Božović liku Žorža podario cinični šarm malograđanskog posrednika, čuvara plaže u bijelom odijelu koji trguje ljudskim sudbinama.

Glumačku ekipu filma, osim Furlan, Karadžića i Božovića, čine: Mira Banjac, Eva Ras, Alen Nuri, Ines Kotman, Boro Stjepanović, Vesna Pećanac, Miodrag Miki Krstović, Boro Begović, Dobrila Ćirković, Milo Miranović, Svetolik Nikačević, Veljko Mandić i Drago Malović. Muziku potpisuje Zoran Simjanović, fotografiju Radoslav Vladić, scenografiju Miodrag Mirić, kostimografiju Divna Jovanović, a montažu Zoltan Wagner. Podsjetimo, film je imao i novu, digitalno restauriranu premijeru 2018. u Beogradu, u okviru projekta „Vip Kinoteka“, zahvaljujući Jugoslovenskoj kinoteci.

TIŠINA JUGOTONA

Ekipa Pobjede se povodom jubileja – četiri decenije od izlaska Nikolićevog najpoznatijeg filma – zaputila ka njegovom rodnom mjestu. Pejzaž kao da je prepisan iz ranih Nikolićevih kadrova: krš, prostrana imanja obasjana svjetlošću i tišina koju prekida tek poneki nalet vjetra sa Krnova. Tražili smo kuću velikog reditelja, jedno od onih mjesta koja bi u svakoj kulturi sa poštovanjem bila pretvorena u muzej ili makar zaštićeni spomenik.

No, nekadašnje ognjište Nikolića, uprkos inicijativama iz 2015. godine da se dostojno obnovi u Živkovu čast, danas služi kao – štala. Unutrašnjost, nekada ispunjena glasovima jedne od najučenijih familija u Ozrinićama, sada krije bale sijena, oronule drvene grede i tužne ostatke ljudskog prisustva: stari, raspadnuti dušek na čijim zarđalim žicama leži polomljena gramofonska ploča sa oznakom Jugotona. Simbolika je gotovo neprijatno očigledna.

Zvuk osamdesetih, Živkovih zlatnih godina, utihnuo je pod balama sijena, dokazujući po ko zna koji put da smo gluvonijemi za potrebe sopstvenog nasljeđa.Na obližnjoj stazi sreli smo mještanku, rođenu 1945. godine, koja pamti neka sasvim drugačija vremena. U njenoj kući, uz domaćinski skuvanu crnu kafu, otvorila nam je dušu pod uslovom da ostane anonimna.

“Ova je bila najotmenija kuća u cijelom selu. Četvoro, petoro njih, svi su fakultetom bili obrazovani, svi na funkcije. Otac im je bio u Americi… To je bila živa inteligencija. Sa Živkovim bratom Tomom sam učila u osnovnoj školi. Živko je bio malo stariji, rođen 1941. godine. Bili su to vrhunski ljudi, odmjerena kuća i domaćinstvo”, sjeća se sagovornica Pobjede sa sjetom u glasu, dodajući da imanje ispred Živkove kuće održava komšija Goran Varajić.

Pitali su je da li se u Ozrinićima znalo i pričalo o njegovim filmovima osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka.

“Znalo se, kako ne. Ali tada ljudi nijesu imali kad da se zamaraju time. Radilo se, kopalo, oralo, čuvala se stoka… Prvi televizor sam vidjela tek sa 22 godine. Pješke se išlo na Krnovo, 25 kilometara, po noći se stoka ćerala, kolibe dizale. Danas je sve drugačije, sve je na dugme, niko ništa u selu ne radi. Zato se omladina i pomamila”, objašnjava starica.

Njena najefektnija opaska tiče se upravo jubileja zbog kojeg je ekipa Pobjede došla – poroka i njegove ljepote u savremenom ključu.

“Evo, sad je još gori porok nego u Živkovim filmovima. Da se Živko sad digne, počeo bi od politike, pa do domaćinstava, žena, brakova… Tek bi sad imao šta da snima! Svi se razdvajaju, ostavljaju đecu, samo se gleda ko ima više para. Koliko više para, toliko više čovjeka, misle oni. A čojstva je sve manje. Da se Živko digne, tek bi danas vidio što je pravi porok!”, priča sagovornica lista.

RASKOPANI ,,ŽIVKOGRAD“

Nakon Ozrinića, put je ekipu Pobjede vodio u Nikšić, u Ulicu Živka Nikolića. Kratka, naizgled nezavršena, raskopana, bez asfalta na ključnim djelovima, sa parkiranim automobilima koji jedva balansiraju između rupa i prašine…

Ako su Ozrinići evocirali kadrove iz Živkovih ranih dokumentarnih minijatura, ova ulica izgleda kao scenografija za neki Živkov, nikad snimljeni film. Godinama unutar lokalne zajednice traje tihi rat i nezadovoljstvo oko njenog uređenja. Na samom uglu, tik uz plavu tablu sa imenom reditelja, nalazi se veterinarska ambulanta. Njen vlasnik Nebojša Gorašević stoji na vratima svoje ordinacije, posmatrajući raskopani drum ispred sebe sa dozom ironije i iskrenog prkosa.

“Meni je, vjerujte, najveća stvar u životu što mi se radnja nalazi u ulici koja nosi Živkovo ime. Ali pogledajte ovo. Ovo nije ulica, ovo Živko s onog svijeta režira! Ova haos koji se ođe dešava, taj odnos opštine i države prema ovoj ulici, to je strašno”, ljutito govori Gorašević.

On naglašava da je odnos prema Nikoliću indikator našeg opšteg kulturnog posrnuća.

“Imamo toliko velikih ljudi koje ničim nijesmo zaslužili, a on nas je najbolje oslikao. Sramota je da ovako mala i neuređena ulica nosi njegovo ime. Živko nas je toliko zadužio da bi cijela Crna Gora komotno mogla da se zove Živkograd! A pogledajte na šta nam liči ovaj prostor”, priča Gorašević.

Prema njegovim riječima, građani su pokrenuli internu inicijativu sa ciljem da se ovaj prostor revitalizuje i oslobodi motornog saobraćaja u večernjim satima. Ideja je da se između stabala breza postavi filmsko platno i pokrene sistem otvorenog bioskopa pod vedrim nebom, gdje bi se redovno slavili film i umjetnost.

Živko nas, očigledno, i danas posmatra kroz svoj objektiv. Njegov „Živkograd“ danas je raskopan – degradiran na štalu i nedovršenu, kratku ulicu – ali njegovi kadrovi odbijaju da izblijede. Možda je to najveća ljepota, ali i najteži udes njegovog poroka: što nas je zauvijek osudio na istinu o nama samima. Četiri decenije kasnije pred ogledalom ,,Ljepote poroka“, nesumnjivo, prepoznajemo isti odraz.

Od farbanja u „crnog gavrana“ do slobodne ode ljepoti

Glumica Mira Banjac je u ranijem intervjuu za Pobjedu kazala da najprije mora da ukaže na jednu, za nju, bolnu činjenicu.

“Živku Nikoliću je društvo ostalo dužno. On je veliki reditelj i među najvećim sa kojima sam radila. Početak sa „Ljepotom poroka“ je bio stravičan. Kada sam otišla tako ružnjikava, nikakva, imala sam samo jako lijepu, plavu kosu, koju sam njegovala… On mi onako miran kaže: „Mi to malo moramo podšišati i malo ćemo drugačije ofarbati…“ Ja se složim, misleći da će to biti neke blage promjene. On je mene na muško ošišao! U crnog gavrana me ofarbao! Ali, bez toga ne bi bilo te uloge. Ja sam na to pristala samo zbog toga što je iza svega stajao Živko Nikolić, jer sam znala da će da me zaštiti u toj vrsti uloge, u takvoj transformaciji i da će to morati da ima pravo pokriće. Tako je i bilo”, ispričala je svojevremeno za naš list Banjac.

Glumac Alen Nuri, takođe govoreći za Pobjedu 2025. godine, istakao je da je za Nikolića suštinska vrijednost filma ležala ne samo u tome da prikaže snažan kontrast između dva moralna ekstrema – rigidnog tradicionalizma i nesputanog hedonizma – već i u tome da ispriča priču o toleranciji i slobodi da čovjek bude ono što jeste, uprkos pogledu i osudi drugih.

“Film nije bio samo sukob tradicionalne Crne Gore i modernih vrijednosti, niti puka konfrontacija između zapadne dekadencije i lokalnih običaja. Za Živka Nikolića to je bilo nešto mnogo dublje – iskrena, umjetnički slobodna oda ljepoti, ljubavi, toleranciji i pravu svakog čovjeka da bude ono što jeste, bez straha i bez ograničenja. Danas bismo to možda opisali kroz savremeni diskurs o „rodu“ u najširem smislu, ali u suštini, to je bio film koji je zagovarao prihvatanje sebe, bez obzira na seksualnu orijentaciju, identitet ili društvene norme”, kazao je Nuri.

Glumac Petar Božović, takođe u ranijem intervjuu za Pobjedu, izjavio je da je Živko Nikolić u svojim filmovima želio da predstavi „čovjeka sa svim svojim manama i vrlinama“.

“Živko je sve svoje likove tačno opisao, okarakterisao. Ponekad surovo, istinito. Ali ih je na jedan ljudski način branio. I ko je upao u prostor takvog lika, on je uvijek napravio dobru ulogu. Čovjek je tu malo začuđen, pa počne da se smije, a vidi malo i sebe. Nije to tako strašno… Lik u „Ljepoti poroka“ gradio sam prema karakteru jednog mog kuma sa Cetinja. On se ponosi njime”, kazao je Božović.

Razbijanje ,,Prozora“ kao put do Jaglikine slobode

Temelji ,,Ljepote poroka“ Živka Nikolića postavljeni su znatno ranije, u njegovom dokumentarnom i lirskom opusu iz sedamdesetih godina. Kratkometražni film „Prozor“ (1976) predstavlja ključni autorski iskaz, koji je sam Živko definisao kao duboku posvetu svojoj majci i ženi kao apsolutnom centru svijeta, u kojem se nazire skica za ,,Ljepotu poroka“.

Ovaj film, potpuno lišen dijaloga, prati tešku, cikličnu svakodnevicu žene sa crnom maramom koja obavlja seoske poslove. Postoji duboka, organska veza između načina na koji jedna bezimena žena u kratkometražnom „Prozoru“ muze stoku, razliva mlijeko i u potpunoj tišini pere staru odjeću, i načina na koji Jaglika deset godina kasnije ispira pijesak sa svojih nogu.

Nikolić je ,,porađao“ Jagliku i njenu metamorfozu prije nego što je ona uopšte dobila ime i glumačko lice Mire Furlan. Dok je ,,Prozor “- kako mu i ime kaže – klaustrofobični okvir kroz koji žena posmatra svijet (ili biva posmatrana), on je ujedno i granica njenog postojanja. ,,Ljepota poroka“ je, deceniju kasnije, pokušaj razbijanja tog okvira, izlazak iz tame prozora na otvorenu, nemilosrdnu, ali široku plažu.