MITROVIĆ ZA STANDARD: Gdje je nestala ona supermoć jugoslovenske kulture i kolika je mogućnost povratka na barem slično

Mlada pijanistkinja i ujedno nastavnica klavira u Umjetničkoj školi “Vasa Pavić” Marija Mitrović, na nedavno okončanom Festivalu savremene klavirske muzike “Forte piano” privukla je pažnju muzičkih znalaca i sladokusaca zanimljivim multimedijalnim programom “Yu-topija”.

Prema njenim riječima, Yu-topia je rezultat vjerovanja u pozitivnu promjenu i nada u cvijetanje regionalne savremene muzičke scene, dok sam koncept programa predstavlja njenu nadu u pisanje neke nove tradicije i postavljanje nove normale kada je u pitanju muzička scena Crne Gore.

Na Forte pianu ste nastupili drugi put zaredom. U čemu se ogleda značaj ovog festivala za pijaniste u Crnoj Gori? 

S obzirom na to da u Crnoj Gori ne postoji bilo koji drugi festival koji se bavi savremenom klasičnom muzikom, izuzetan je značaj ovog festivala, ne samo za pijaniste, već uopšte za crnogorsku muzičku scenu. Izvođenje novijih djela živih kompozitora nedovoljno je zastupljeno u muzičkim institucijama u Crnoj Gori, iako je za progresivni kulturni razvoj nužno pratiti savremene tokove i muzički jezik današnjice. Festival Forte Piano iz godine u godinu dovodi najrazličitije pijaniste i muzikologe, donosi raznovrstan program savremene klavirske muzike i tematski sadržaj, pa samim tim svake godine predstavlja novi izazov, kako za izvođače, tako i za publiku. Bilo bi dobro da se pokrene veći broj kulturnih događaja ovakve prirode, jer će crnogorskoj publici trebati dosta vremena, entuzijazma i puno više od jednog festivala da scena savremene klasične muzike zaista zaživi i dobije svoj prostor.

Tema ovogodišnjeg izdanja je bila “Muzika post-jugoslovenskog perioda”. Kako biste je okarakterisali i ujedno, možete li nam nešto više reći o Vašem multimedijalnim programu “Yu-topija”?

Nakon što sam informisana o temi ovogodišnjeg festivala prva misao mi je bila – gdje je nestala ona supermoć jugoslovenske kulture o kojoj je nekad govorio Kusturica i kolika je mogućnost povratka na barem slično u post-jugoslovenskoj kulturi. 

Yu-topia je rezultat mog vjerovanja u pozitivnu promjenu i nada u cvijetanje regionalne savremene muzičke scene. Prvi dio ovog programa sadrži djela stvorena poslednjih pet godina kompozitora iz svake zemlje bivše Jugoslavije koja donose drugačije percepcije klavirskog zvuka, upotrebu novih tehnologija, različitih objekata i elemente perfomansa pri samom izvođenju. Drugi dio koncerta donosi mogući odgovor na pitanje gdje je tačno Crna Gora u post-jugoslovenskoj muzičkoj sceni. Naša država posjeduje par sjajnih kompozitora, ali vrlo malo djela za klavir, mogu reći par djela za solo klavir. Uporno postojeći deficit mladih generacija kompozitora naveo me je da se upustim u kreativni pedagoški proces sa svojim đacima u Umjetničkoj školi za muziku i balet ‘Vasa Pavić’.

Inspirisani temom Jugoslavije odnosno ‘savršene države’, utopija ka kojoj svako od nas pojedinačno teži, djeca su stvorila i izvela svoja mala djela koja su postala dio svite za klavir, elektroniku i video – Yu-topia. Scenografija Miloša Novakovića koja pomjera ugao scene kao metafora za izmještanje postojeće percepcije i statičnih uvjerenja, zajedno sa video radom Matije Mitrovića koji se tokom nastupa na specifičan način igra sa kadrovima pokreta djece i ritmom u real-time montaži, doprinijeli su višečulnom doživljaju dječijih ličnosti i raznolikih percepcija njihovih idealnih stvarnosti. Koncept programa Yu-topia predstavlja moju nadu u pisanje neke nove tradicije i postavljanje nove normale kada je u pitanju muzička scena Crne Gore.

Radili ste muziku za predstavu “Đokonda”…Kakvo je to bilo iskustvo i čime se vodite kao kompozitor, tačnije, kako teče stvaralački proces? Da li imate ambicija za rad na filmu, npr. i koliko je muzika u predstavi/filmu od značaja za cjelokupan proizvod?

Po struci sam magistar klavira, a ne kompozitor, međutim poslednjih godina imam potrebu da se kreativno izrazim i to radim kroz različite medije – pozorište, film i razne multimedijalne projekte. Predstava moje prijateljice i sjajne umjetnice Dušanke Belade ‘Đokonda’ je jedinstveno iskustvo jer je rezultat posvećenog i kreativnog radnog procesa. Muzika za ovu predstavu nastajala je kao odraz unutrašnjih stanja likova i aktivnog posmatranja rada na oživljavanju djela. S obzirom na to da Dušanka tretira muziku kao i sve spoljašnje elemente u pozorištu jednako i izuzetno važnim, zaista je bio izazov i zadovoljstvo upustiti se u tako temeljan psihološko-stvaralački proces, kako sa njom, tako i sa cijelom glumačkom ekipom. Tokom već velikog broja izvođenja, muzika je postala integralni dio predstave, što je moj cilj kako u pozorištu, tako i u filmu – da zvuk ima svoju opravdanu svrhu, dubinu, jasno značenje, mjesto, razlog, i da donosi ono najvažnije – osjećaj.

Komponovanje ili oblikovanje mladih naraštaja u Muzičkoj školi i zašto? Koliko uopšte ima prostora u našoj zemlji za kompozitore, ali i mlade pijaniste, ili je odlazak u inostranstvo, da li na usavršavanje ili “ganjanje” karijere donekle neminovan?

Element stvaralaštva jeste nešto što prije svega gradi kulturni, odnosno muzički identitet bio koje države, a u Crnoj Gori je već dugo zapostavljen kod mlađih generacija. U nedostatku mogućnosti studiranja kompozicije kao glavnog poredmeta u Crnoj Gori, mladi stvaraoci su prinuđeni da napuste svoju državu i usavršavaju se vani, iako u našoj zemlji imamo sjajan i visoko obrazovan kadar za isto. Kao mladi entuzijasta svojom pedagoškom praksom uz umjetnost izvođaštva, pokrećem učenike da stvaraju i iskažu slobodno svoj izraz što uglavnom rezultira još većom motivacijom za učenje. Moj cilj kao pedagoga klavira nije da izgradim isključivo izvođače, već pijaniste – umjetnike. Voljela bih da svojim djelovanjem pokrenem i druge mlade pedagoge da se posvete kreativnijim i smjelijim pristupima radu, uz naravno, podrazumijevano poštovanje obaveznog obrazovnog programa.

Što se tiče mog profesionalnog razvoja, iz inostranstva sam došla prije godinu dana, usavršavala sam se u Sloveniji i Njemačkoj baš iz razloga što nemamo pristupa savremenijim poljima muzičkog obrazovanja. U Crnu Goru sam se vratila sa težnjom ka promjeni i progresu, pa bih umjesto kritike, rado predložila da se više ulaže u gostujuće profesore iz regiona ili svijeta jer u suprotnom obrazovanje novih generacija ostaje limitirano.

Vaše audio-vizuelno djelo Yu.spectrum biće premijerno izvedeno u Sankt Peterburgu?

Nakon američke rezidence OneBeatVirtual gdje sam ostvarila sjajne kontakte širom svijeta, otvorila su mi se mnoga polja za profesionalni razvoj. Noiseroom je nova scena Aleksandri teatra u Sankt Peterburgu koja u fokusu ima promociju novih multimedijalnih umjetnika. Pozvana sam kao gost da prezentujem svoj rad. Moj djelo Yu.spectrum je ambijentalne prirode dok se kroz video provlače pejzaži naše države, pokreti i vizuelne ekspresije koje su odgovor na auditivni input. Audio-vizeuelnim izrazom počela sam da se bavim nedavno i raduje me da je već primjećen internacionalno. 

Koliko je klasika, savremeni klavir, pogotovo, danas na cijeni, u Crnoj Gori, ali i u svijetu? Ima li sluha crnogorska publika?

Klasična muzika u Crnoj Gori živjela je u puno manjoj mjeri nego što bi trebalo. Od ove godine primjećujem pomake u tom smislu, koncerti su sve češći, kulturne institucije otvaraju se za raznovrsniji repertoar. Samim tim, čini mi se da će i savremena muzika u jednom trenutku dobiti svoj prostor. Crnogorskoj publici uglavnom je potrebna ušuškanost u zoni komfora i teško je zadržati njihovu pažnju. Primjećujem to posmatrajući, umjesto aktivnog, uglavnom odsutno slušanje koncerata čak i kada su oni posjećeni. Ono što nam nedostaje u toj brojnoj crnogorskoj publici jeste kritička masa. Muzička scena u Crnoj Gori ne posjeduje jasne kriterijume, niti one koji ih jasno postavljaju, što je veliki zaostatak u odnosu na ostale zemlje u kojima jasno postoje tačke poređenja, scena se postepeno i osmišljeno gradi – prvo u regionu, a onda i u svijetu gdje je već određen i poštovan prostor za različite muzike od klasične do savremene. Vjerujem da je progres u tom smislu moguć i u našoj zemlji, jedino kroz promišljanje i postavljanje kako nedostataka tako i jasnih ciljeva ka kojima težimo u savremenoj kulturi. M.R.