Video
Naime, kako je objavljeno u medijima, razlog je što je Mićanović u govoru kritikovao vlast u Srbiji.
Šabotić u reagovanju navodi da filmska javnost u Crnoj Gori uglavnom ćuti.
Objašnjava da je Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival, nekada jedna od najvažnijih filmskih institucija ove zemlje, već duži niz godina pacijent na aparatima.
“Malo se oporavi, pa se opet razboli. A mi tako sjedimo pored i zabrinuto ćutimo. Slučaj Dragana Mićanovića nije uzrok bolesti ovog festivala. On je samo njena najnovija, možda i najvidljivija manifestacija”.
Stav Seada Šabotića prenosimo u cjelosti:
Reagovanje povodom cenzure govora uvaženog glumca i kolege Dragana Mićanovića (ovo pišem iz pozicije nekog ko je bio selektor Filmskog festivala u Herceg Novom, a crnogorski mediji mogu slobodno da ga i preuzmu)
Filmska javnost u Crnoj Gori uglavnom ćuti. Ćuti pred nečim što je već godinama javna tajna našeg esnafa: Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival, nekada jedna od najvažnijih filmskih institucija ove zemlje, već duži niz godina je pacijent na aparatima. Malo se oporavi, pa se opet razboli. A mi tako sjedimo pored i zabrinuto ćutimo.
Slučaj Dragana Mićanovića nije uzrok bolesti ovog festivala. On je samo njena najnovija, možda i najvidljivija manifestacija.
Kao neko ko je bio selektor Takmičarskog programa dokumentarnog filma, nemam nikakvu satisfakciju da ovo napišem. Naprotiv. Osjećam se tužno. Hercegnovski festival pripada onim rijetkim kulturnim događajima u Crnoj Gori čije bi propadanje trebalo da bude stvar zajedničke brige. Ako se ovako nastavi, međutim, bojim se da ga čeka sudbina Mojkovačke filmske jeseni: spora transformacija festivala od nacionalnog značaja u lokalnu manifestaciju, a zatim u događaj koji sa ozbiljnim filmskim festivalom dijeli još samo ime i 7 dana avgusta.
Žao mi je što je Dragan Mićanović u Herceg Novom doživio neprijatnost o kojoj ovih dana čitamo. Ako se potvrdi da je njegov govor bio razlog zbog kojeg mu nije omogućeno da otvori Festival već je to morala da uradi gospođa ministarka, onda je posebno groteskna pomisao da Demokrate iz Crne Gore osjećaju potrebu da od Dragana Mićanovića „odbrane“ Srbiju, Aleksandra Vučića ili bilo koga drugog. Taj govor, kao ni većina govora sa festivalskih pozornica, vjerovatno ne bi promijenio svijet, još manje uticao na promjenu režima u Srbiji. Ali upravo u tome i jeste stvar. Pravo umjetnika da sa pozornice kaže ono što misli nije pitanje političke efikasnosti njegovih riječi. To je pitanje njegove etike, estetike, profesionalnog integriteta i, konačno, elementarnog dostojanstva festivala koji ga je pozvao da tu pozornicu zauzme.
Istorija i politička praksa ove zemlje, nažalost, mnogo puta su pokazale jedan paradoks: u Crnoj Gori su se često sa posebnom strašću branili upravo najdevijantniji oblici srpske politike. Počevši od devedesetih naovamo. Ukoliko se ispostavi da je tako bilo i ovoga puta, biće to još jedna epizoda u toj neobičnoj i prilično tužnoj tradiciji.
Ali bilo bi suviše jednostavno sada čitav problem Filmskog festivala Herceg Novi svesti na pitanje cenzure.
Cenzura, ako se dogodila, nije dijagnoza. Ona je šlag na torti.
Problem je mnogo dublji i traje mnogo duže. Filmski festival Herceg Novi već godinama nema jasno definisanu umjetničku kičmu. Ne zna se dovoljno precizno šta taj festival želi da bude, kakav film želi da zastupa, koju publiku želi da stvara, kakav odnos želi da izgradi prema savremenoj kinematografiji i zbog čega bi, među hiljadama festivala koji danas postoje, jedan ozbiljan filmski autor, producent, kritičar ili selektor trebalo krajem avgusta da dođe baš u Herceg Novi.
Takva pitanja ne mogu rješavati političke partije, ministarstva, opštinski namjesnici niti savjeti sastavljeni od državnih službenika koji se, sa manje ili više znanja, „razumiju u umjetnost“. Savjet festivala treba da štiti instituciju, obezbijedi uslove za njen rad i garantuje njen kontinuitet. Umjetničku politiku mora da vodi umjetnički direktor sa jasnim mandatom, odgovornošću i vizijom, podržan programerima i selektorima koji poznaju film, prate savremenu kinematografiju i razumiju šta znači graditi identitet jednog festivala godinama, a ne od jednog avgusta do drugog. I ono što je najbitnije, festival mora sam sebi “biti producent” a nikako dio cjelogodišnje programske sheme CZK u Herceg Novom iliti preciznije JUK Hercegfesta.
To nije pitanje titula, nego prakse. Nije dovoljno sjedjeti u savjetu nekog festivala da bi se razumjelo programiranje. Programiranje je profesija. Kao što je režija profesija, montaža profesija ili filmska kritika profesija.
Herceg Novi pritom ne treba da bude nova verzija Sarajevo Film Festivala. Ne treba ni da pokušava da postane ono što nije. To je bio razlog mog ličnog sporenja sa raznim činovnicima Ministarstva kulture koji su sa dva odlaska fascinirani Sarajvom naprosto odlučili da nam sugerišu šta treba da uradimo i kako oni u Bosni znaju šta je dobro. Njegova najveća prednost nalazi se pred njim: Herceg Novi, Boka Kotorska i Crna Gora. Festival bi morao da bude mjesto na kojem ćemo najbolje od svoje kinematografije, kulture i prostora ponuditi ljudima koje pozivamo da budu naši gosti, ali istovremeno i mjesto na kojem ćemo domaćoj publici pokazivati najbolje, najhrabrije i najuzbudljivije što savremeni film može da ponudi.
Identitet se ne pravi kopiranjem tuđeg festivala. Identitet nastaje kada postoji odgovor na jednostavno pitanje: zašto ovaj festival postoji baš ovdje?
Godinama je Filmski festival Herceg Novi bio žrtva pogrešnih odluka. Bilo bi nepošteno da iz toga izuzmem period u kojem sam i sam učestvovao u njegovom stvaranju. Sasvim sam otvoren za mogućnost da su i neke moje selektorske odluke bile pogrešne. Festival se, međutim, ne uništava jednom pogrešnom selekcijom, jednim lošim filmom ili jednom slabom godinom. Festival nestaje onda kada prestane da postoji ideja koja povezuje sve njegove odluke.
Zato je slučaj Dragana Mićanovića važan, ali ne smije postati alibi da ponovo govorimo samo nekoliko dana, dok traje medijska buka, a onda zaboravimo Festival do sljedećeg avgusta.
Ako želimo da Filmski festival Herceg Novi preživi, potrebno je mnogo više od utvrđivanja ko je pročitao jedan govor, kome je taj govor zasmetao i ko je odlučio da ga publika ne čuje. Potrebno je otvoriti ozbiljno pitanje modela upravljanja Festivalom, njegove umjetničke autonomije, načina izbora ljudi koji ga vode, kompetencija njegovih tijela, programskog identiteta i dugoročne strategije.
Jer filmski festival, prije svega, mora biti mjesto na kojem se slavi film.
Mjesto na kojem razgovaramo o filmovima, sukobljavamo mišljenja o njima, otkrivamo autore, pravimo greške, branimo estetske stavove i mijenjamo ih. Mjesto na kojem umjetnik može da izađe pred publiku i kaže nešto sa čim se neko iz prvog reda možda duboko ne slaže.
U tome i jeste smisao kulture.
Ne da nas zaštiti od neprijatnog mišljenja, nego da nam omogući da ga čujemo.
Preporučeno
Herceg Novi još uvijek ima festival koji vrijedi spasiti. Ali vrijeme u kojem možemo da se pretvaramo da je sa njim sve u redu polako ističe.
