Donald Tramp je ostao dosljedan sebi. Njegovi potezi, u kontekstu dva goruća žarišta na globalnoj ravni – ruske agresije na Ukrajinu i nove tragične epizode višedecenijske krize na Bliskom istoku – pokazuju da su novom/starom predsjedniku SAD prioriteti na drugim stranama svijeta.
U tom krajnje neobičnom trouglu – Kanada, Grenland, Panama – otvaranje pitanja Panamskog kanala, četvrt vijeka poslije potpisivanja ugovora od strane počivšeg predsjednika Džimija Kartera, može imati neku logiku, makar se ona svela na pokazivanje mišića „strateškom partneru“, kako je Kinu, prije mnogo godina, eufemistično nazvao Zbignjev Bžežinski.Ostale dvije ideje – kupovina Grenlanda od Danske (ili sporazum sa independentističkom vladom u Nuuku, sa nekim, za sada, nedefinisanim aranžmanom koji bi slijedio) i pretvaranje Kanade u 51. saveznu američku državu – izgledaju upravo surealno.
Jasno je da ovakvim razvojem situacije može biti najzadovoljniji upravo Vladimir Putin. Trampove bombastične najave kako će problem rata u Ukrajini „riješiti za 24 sata“ sada djeluju još manje ozbiljno – upravo nesuvislo, iako se uveliko govori o mogućem rusko-američkom samitu.
Stejt Department, sa novim državnim sekretarom, Markom Rubiom (za kojeg vlada nepodijeljeno mišljenje da je, u datim okolnostima, odlično rješenje za šefa diplomatije), suočiće se, neizbježno, sa istovjetnim ili vrlo sličnim problemima koje je iskusio Reks Tilerson, prvi državni sekretar u prvom Trampovom mandatu. Nesumnjivo iskustvo, znanje i sposobnosti Tilersona nisu bile dovoljne da opstane dugo na toj poziciji. Hirovita i nekonzistentna Trampova politika (čitaj: narav i/ili shvatanje sopstvene uloge) uslovili su stalne izmjene na važnim pozicijama.
Uz faktor koji se zove Ilon Mask, čiji (ideološki) ekstremni nastupi iritiraju značajne adrese s obje strane Atlantika, perspektive američke politike ostaju velika enigma.
Da li su Panama, Kanada i Grendland ozbiljne teme, ili samo kupovina vremena zbog situacija na drugim stranama svijeta, samo je početno pitanje na dugoj listi opterećujućih nepoznanica.
Kraj politike povlađivanja?
Na Zapadnom Balkanu stvari stoje standardno loše.
Američka politika povlađivanja politici i režimu Aleksandra Vučića je doživjela brutalnu negaciju – s obje strane te medalje. Ako je kriterijum bio proklamovani ciljevi američke politike – rezultat je loš. Ako je parametar američkog diplomatskog napora prema Zapadnom Balkanu situacija u Srbiji i u susjednim zemljama – skor je još gori.
Javni istupi i poruke ambasadora Kristofera Hila, čiji je povratak iz penzije doživljavan kao najava sasvim drukčije politike Vašingtona, izazvali su, prvo, nevjericu i nerazumijevanje, a potom razočarenje i rezignaciju. Ambasador koji je smatran neproklamovanim šefom američke diplomatske mreže u šest zemalja Zapadnog Balkana, uspio je da antagonizuje i najvatrenije simpatizere SAD, do nivoa da je kritika njegovog nastupa, ili primjedbe na nastup njegovih kolega koje su ga pratile, praktično „u stopu“, bila proglašavana, ne samo u kuloarima, kao nekakav novi „anti-amerikanizam“, ili čak „ekstremizam“!
(Interesantno – ne samo zato što je, u dva ili tri navrata, i javno protivurječio Hilovim izjavama – „najslobodniji“ od njegovih kolega u našem regionu je bio doskorašnji ambasador u Prištini, Džefri Hovenijer. Zemlja prijema – u ovom slučaju Kosovo – igra ulogu i u tim stvarima, očigledno. To odavno, treba li reći, nije slučaj za Crnu Goru.)
Presudnu tačku na taj nekoherentni angažman stavile su njegove izjave i nastupi od početka najnovije političke krize u Srbiji, od tragedije u Novom Sadu. Ambasador Hil je prešao crtu koja razdvaja diplomatski nastup od pristrasnog, gotovo navijačkog pristupa, u kojem čak ni glasine o korupciji ne mogu biti ignorisane.
Dok se nasilje na ulicama i opasna propaganda u režimskim medijima kreću samom ivicom noža, ambasador Hil je hvalio demokratske potencijale vlade koju, kao i sve druge državne sisteme u zemlji Srbiji, kontroliše Vučić. Ambasador se nije libio ni da putuje zajedno sa Vučićem i njegovom kamarilom, ili da bude u društvu najprizemnijih propagandista i „novinara“ tog režima.
Takav Hilov nastup nije pomogao Srbiji, niti njenoj demokratizaciji, a ni približavanju evro-atlantskoj zajednici, ili napretku u kontekstu evropske agende. Uticao je, s druge strane, na relativizaciju ili čak ignorisanje odgovornosti Srbije za teroristički napad u manastiru Banjska. Neuspjeh američkog diplomate u vezi tzv. „Otvorenog Balkana“ da ne pominjemo.
Posljednja američka odluka – uvođenje sankcija NIS-u (Naftna industrija Srbije) prvi je, istina – još uvijek nedovoljno jasni – znak da su SAD, na samom kraju Bajdenove administracije i mandata Entonija Blinkena, odlučile da prekinu ključno ekonomsko prisustvo ruskog kapitala u Srbiji, pošto su godinama tolerisale odbijanje Vučića da uvede sankcije Rusiji. (Indirektne isporuke/prodaja srpskog oružja i municije Ukrajini su dugo figurisale kao opravdanje za taj segment „povlađivanja“ vlastima u Beogradu. Sir za pare, kako se to kaže.)
U svom posljednjem sadržajnom intervjuu pred (pretpostavljeni) kraj mandata, zamjenik državnog sekretara za evropske i evro-azijske poslove, Džejms O’Brajen, je, uz druge, vrlo slojevite poruke u vezi srpsko-kosovskih odnosa, potvrdio i da “Ne želimo da izgleda da jedna ili druga partija preuzima odgovornost, jer u Americi obje partije vjeruju da je snažan odnos važan – kako za našu zemlju, tako i za Srbiju.“
To bi trebalo da implicira da će američka politika, tj. njeno razumijevanje konstelacije na Zapadnom Balkanu, ostati nepromijenjeno, i poslije povratka Trampove verzije republikanaca na vlast: Srbija je za SAD ključna zemlja Zapadnog Balkana, sve ostalo je od drugorazrednog značaja.
Iz razočaranja u razočaranje
U takvoj američkoj politici i razumijevanju regiona, koji ne predstavljaju novinu, i kojima se mogu prigovoriti prvenstveno praznine u shvatanju pozicije, važnosti i mogućih implikacija popuštanja najgorim oblicima srpskog nacionalizma (a, samim tim, i ruskog malignog uticaja) u susjedstvu Srbije, i Crna Gora je posebno ranjiva.
Kritike na račun inertnog i nedostatnog nastupa ambasadorice Džudi Rajzing Rajnke ne smiju prenebreći realnosti koje se tiču pozicije Crne Gore na američkoj listi prioriteta na Zapadnom Balkanu.
U tom smislu, Ambasadorica se kretala u prostoru koji je dugo kontrolisao tandem Gabriel Eskobar – Kristofer Hil. Izuzetno skučen manevarski prostor, reklo bi se. Sekundarni značaj Crne Gore uslovio je iste takve efekte sada već šestogodišnjeg mandata gospođe Rajnke.
Njena diplomatska misija, koja joj je bila prva u funkciji ambasadorice, počela je duboko pogrešnom procjenom političkog karaktera tzv. litija. Emancipatorska i demokratska uloga Crkve Srbije je bila potpuno pogrešna premisa – ulazak u pogrešni voz na ključnoj raskrsnici crnogorske istorije. Kada se tome doda ideja da su „Srbi“ zaista „bili ugroženi“ u Crnoj Gori (?!), od koje se Ambasadorica nije nikada oslobodila, ni čuvena anegdota/gaf o Đukanovićevim tenkovima na ulicama ne zvuči smiješno.
Sa takve osnove – tj. pretpostavke, ili predubjeđenja – nije bilo lako izbjeći ključnu američku grešku u odnosu na političke procese u Crnoj Gori. Američka diplomatija je, tako, bez obzira koliko to može, na prvi pogled, izgledati čudno, izgubila moć da bitno utiče na magistralne odluke male balkanske saveznice – koja je baš u prvoj Trampovoj administraciji imala izvjesne opstrukcije za članstvo u NATO.
Sjećanje nije teško osvježiti: velike nade u apostolsku Vladu Zdravka Krivokapića, naslijedila su veća očekivanja od Abazovićevog manjinskog kabineta, pa, poslije ta dva teška i tragikomična razočaranja, još jedan eksperiment sa egzibicijama i improvizacijama banalnog Milojka Spajića.
Ukrcavanje srpsko-ruskih partija bivšeg Demokratskog fronta nije spriječeno, uprkos naporima pomenutih Blinkena i Eskobara, pa, sjetićemo se, i Dereka Šolea, uz blage i razvodnjene izjave ambasadorice Rajnke. To je lako objasniti – bez ikakve omraze i jeda: ako je Hilu, bar zvanično i javno, Vučić uzor i model, zašto bi Rajnke imala nepremostive teškoće sa Vučićevim (i Putinovim!) najbližim saradnicima i saveznicima u Crnoj Gori.
Ta američka ruska salata u Crnoj Gori nije postala nimalo ukusnija ubacivanjem manjinskih stranaka – albanskih i Bošnjačke – u kabinet improvizatora Spajića. Manjinski političari su tamo da stvore privid i popune broj.
Finalno: američki diplomatski napor (mada u tome, naravno, nisu usamljeni) da se spriječi, ili maksimalno odloži povratak DPS i partija Evropskog saveza u izvršnu vlast, ne samo na državnom nivou, polako prelazi u farsu sa nesagledivim posljedicama.
Ta politika neizbježno gubi rezon. Dokaz je aktuelna politička situacija u Crnoj Gori – svim nivoima i u svim segmentima.
Crna Gora se približava tački sa koje nema povratka – tj. opasnoj socijalnoj i političkoj imploziji. Barometar 26 i slične konstrukcije su izgubile svaki smisao, a narušavanje stabilnosti se prostire od nepoštovanja i kršenja Ustava, preko osionog, beskrupuloznog i opasnog ponašanja čelnika bezbjednosnog sektora, pa sve do blokade u zakonitom konstituisanju lokalnih vlasti …
Nemoguće je da američke diplomate ne vide i ne shvataju potpunu marginalizaciju i kompromitaciju Predsjednika i Premijera, pojedinačno i zajedno, a još i više uzurpaciju vlasti od strane četničkog vojvode i srpsko-ruskog favorita, koji je instaliran – zvanično uprkos i uz nos Americi – na mjesto predsjednika Skupštine.
Bilo bi nekorektno i svakako nediplomatski zaključiti ovaj tekst sporednom spekulacijom koliko će još trajati mandat Njene Ekselencije Rajzing Rajnke. Za sve nas, ali i za američke prijatelje, mnogo je važnije pitanje da li Crna Gora može platiti ceh improvizacijama, nedosljednostima, nedorečenostima i kratkovidosti američke diplomatije na našim prostorima.
Apsolutno smo sigurni i uvjereni da takvo finale negativnog istorijskog procesa u našoj zemlji, koji sada (takođe!) ulazi u šestu godinu, ne bi bilo drago ni poštovanoj Ambasadorici. Naš uspjeh je, logično, i njen uspjeh. Nadamo se da to važi i vice-versa.
I obrnuto, dakle.
Preporučeno
Video